O temi ‘Novi misijski i evangelizacijski poticaji Drugog vatikanskog sabora – Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve ‘Ad gentes’ u svjetlu drugih koncilskih dokumenata’ na međunarodnom simpoziju na Sveučilištu u Zadru u četvrtak 25. svibnja izlagao je prof. dr. Carmelo Dotolo, dekan Fakulteta misiologije Papinskog sveučilišta Urbaniana koji je i suorganizator simpozija. Predavač je razlagao hod od Drugog vatikanskog sabora do Evangelii Gaudium u poimanju misijskog poslanja i evangelizacije. Koncilski pojam evangelizacija u postkoncilskom vremenu, prema Pavlu VI., postaje jedinstveni pojam Drugog vatikanskog sabora, do te mjere da izražava njegove ciljeve. Ravnodušnost prema kršćanskoj poruci i sekularizacija kao emancipacija društva od vjere iziskivali su novi odnos i način suradnje između Crkve i svijeta. Javlja se potreba novog izričaja kršćanske poruke, a središnje mjesto zauzima kategorija ‘znakovi vremena’, iako se spominje samo četiri puta u završnim dokumentima (Gaudium et spes, br.4; Presbyteriorum ordinis, br.9; Apostolicam actuositatem, br.14; Unitatis redintegratio, br. 4). Drugi vatikanski koncil inicira zaokret prioriteta u odnosu na crkvene institucije, vodeći k ponovnom otkrivanju drugih dimenzija kršćanskog života.
„Naslućuje važnost Crkava koje očituju različitost kulturalnih identiteta i vrijednost komunikacijskog policentrizma, koji je u stanju navijestiti Evanđelje u različitim oblicima crkvenog izričaja prikladnijeg lokalnim kulturama. U tom ekleziološkom iskoraku nalazi se jedno od najrelevantnijih načela evangelizacije. Mogućnost inkulturacije upućuje na središnju točku evangelizacije“ rekao je Dotolo, istaknuvši da evangelizacija postaje ključni koncept oko kojeg se promišlja prikladni pastoral svijetu. „Pokazatelj je i svjesnosti kvalitativnog skoka kojeg kršćanstvo ne može odgađati. To je mogućnost dati novo lice djelovanju Crkve i redefinirati ciljeve i prioritete“ rekao je Dotolo, podsjetivši na misao Pavla VI. u pobudnici Evangelii Nuntiandi: „Crkva se rađa iz evangelizacijskog djelovanja Isusa i Dvanaestorice, ona duguje svoj kontinuitet evanđeoskom navještaju, u svome postojanju ima iskustvo odnosa između subjekta i evangelizacije i objekta i evangelizacije, svjesna je temeljnog odnosa između evangelizacije i vjerodostojnosti. Ako ne navješta, riskira promicati više samu sebe nego život za svakog čovjeka. Zbog toga, evangelizacijsko djelovanje čini se kompleksnim i dinamičnim, jer uključuje cjelokupno postojanje i utječe na izgradnju društva“. Među važnijim odlomcima pobudnice je tvrdnja da rascjep između Evanđelja i kulture čini dramu našeg vremena, rekao je Dotolo, a pozornost evangelizacije treba biti usmjerena onima koji žive bez odnosa s Bogom, smatrajući ga suvišnim i smetnjom.
„Pojam nove evangelizacije ulazi u teološko i novo promišljanje promjene pastorala, kao projekt pontifikata Ivana Pavla II.“ rekao je Dotolo, istaknuvši da Ivan Pavao II. za novu evangelizaciju uzima Europu kao kontekstualno i simboličko polazište, jer njenom povijesnom identitetu pripada činjenica početka puta navještaja koji je nadišao granice i narode. “Evanđelje treba biti istinski življeno i svjedočeno kao znak novosti života. Potrebno je nadići etničke, etičke i religijske predrasude, kako bi se u središte stavio cjelovit razvoj svake osobe. Potrebno je skrenuti pozornost na navještaj, dijalog, pravdu, mir, sredstva društvene komunikacije, koji mogu doprijeti do čovjeka i društva na svim razinama. Navedene smjernice su prisutne u apostolskim pobudnicama Crkva u Africi (1995.), Crkva u Aziji (1999.) i Crkva u Americi (1999.), jer opredjeljenje za siromašne i marginalizirane obvezuje evangelizaciju angažirati se u oslobođenju koje karakterizira te kontinente“ rekao je Dotolo.
Nova evangelizacija mora se povezati s kulturama i religijama, imajući u vidu trenutno stanje društva. Potrebna je evangelizacija u dijalogu i dijalog za evangelizaciju kako bi se Evanđelje života ostvarilo. „U tom kontekstu, zrelost kršćanske zajednice pokazuje se u otvorenosti drugim vjernicima, u dostupnosti slušanja i razumijevanja razlika koje mogu proširiti suradnju. Nova evangelizacija dovodi u pitanje identitet kršćanstva unutar nove situacije i neočekivanog stanja koje, ako je dobro shvaćeno, predstavlja povoljno vrijeme za navještaj Evanđelja“ istaknuo je Dotolo.
Predstavio je i stav pape Franje izražen u njegovoj pobudnici Evangelii Gaudium, a papino temeljno uvjerenje glasi: „Imamo na raspolaganju blago života i ljubavi koje ne može zavarati i poruku koja ne može navesti na krivi put ili razočarati. To je odgovor koji prodire u najveću dubinu ljudskog srca, podupire ga i oplemenjuje. To je istina koja ne zastarjeva jer je kadra vinuti se tamo gdje nitko drugi ne može stići“. Evangelizacija, zahvaljujući takvoj poruci, ne može nastaviti s pastoralnim kriterijem ‘oduvijek je bilo tako’, nego mora ponovno promisliti i redefinirati evangelizacijske ciljeve, strukture, stil i metodu koji pozivaju na potrebu crkvene obnove.
Središnja točka crkvenog identiteta nalazi se u ponovnom otkrivanju dimenzije izlaska, provocirajući pastoral jednostavnog govora koji riskira kreirati lažne zaštite i navike koje imaju tendenciju smirivanja“ rekao je Dotolo, istaknuvši da je cilj evangelizacije učiniti nazočnim Kraljevstvo u svijetu kao pokretač povijesti oslobođenja i spasenja. „Zato navještaj Evanđelja ima neotuđivu socijalnu dimenziju koja daje proročki prilog crkvenim zajednicama, osobito kad su u igri siromašni, dostojanstvo ljudske osobe, zajedničko dobro i ljudska prava. Zato je nužna dijaloška sposobnost na ekumenskoj i međureligijskoj razini, s onima koji na srcu imaju traženje drukčijeg svijeta i čeznu za političkom ekologijom“ poručio je Dotolo.
Istaknuo je da u razmišljanju pape Franje postoji veza između evangelizacije i reforme Crkve. „Naglasak je na odlučnosti evanđeoskog navještaja koji dopušta da iziđe na vidjelo sva delikatnost u zadaći Crkve, koja je pozvana na stalno i novo pisanje povijesti na način na koji je započeo Isus. Komunikacija Evanđelja, ako želi doprinijeti realnoj društveno-kulturalnoj promjeni, mora biti što jednostavnija, dublja, isijavajuća. Središnja točka poruke pape Franje je podsjetiti Crkvu na odlučujuću odgovornost navještaja evanđeoske poruke u ponovnom otkrivanju da smo Božji narod, suputnik na putu mira, solidarnosti, nade, polazeći od periferija povijesti.
Stoga evangelizacija poziva stvarati nove oblike međusobnih odnosa i prihvaćanja neodgodive institucionalne obnove“, rekao je Dotolo, zaključivši mišlju pape Franje iz Evangelii Gaudium: „Sanjam o misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koji se stvari čine, vrijeme, jezik i sve strukture, postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta. Reforma struktura koju zahtjeva ta pastoralna preobrazba, može se shvatiti kao dio napora koji se ulaže da one postanu više misionarske, da redovni pastoral u svim svojim aspektima bude širi i otvoreniji, da se u pastoralnim djelatnicima probudi stalna želja za ‘izlaženjem’ i tako pomogne pozitivni odgovor svih kojima Isus nudi svoje prijateljstvo“.
U izlaganju ‘Misijska dimenzija kateheze u Hrvatskoj’, lic. catech. s. Marijana Mohorić, SCJ opisala je odgojnu, mistagošku, katekumenalnu i evangelizacijsku dimenziju kateheze, istaknuvši da se upravo zbog krštenih koji se ne prepoznaju kao članovi Crkve te provode život daleko od Krista i evanđelja, govori o potrebi nove evangelizacije. Ta se kategorija gotovo izjednačuje s onom za koju su predviđene misije ad gentes, s time da se zahtjeva drugačiji pristup, rekla je Mohorić. Zato se evangelizacijsku katehezu nekad shvaća kao misonarsko djelovanje. Kateheza je posebna i specifična etapa unutar procesa navještanja Evanđelja, jedan od glavnih putova evangelizacije, komplementaran s ostalim oblicima i putovima djelovanja Crkve, prema dokumentu ‘Radosno navještanje evanđelja i odgoj u vjeri’ (1983.). Taj oblik crkvenog djelovanja dovodi do zrelosti vjere. „Kateheza je dublje uvođenje u kršćansku vjeru i život po vjeri. Za razliku od prvog navještaja kojem je cilj buđenje vjere i početnog obraćenja, kateheza ide za dvostrukim ciljem: za sazrijevanjem početne vjere i odgojem istinskog Kristova učenika dubljim i sustavnijim poznavanjem i nasljedovanjem Krista i njegove poruke (RNE 24)“ rekla je Mohorić.
Iako se u tom dokumentu ne navodi izričito termin evangelizacijske kateheze, on implicitno govori o tome kad se, u odnosu na prvi navještaj, kateheza označuje kao progresivna, produbljujuća, usavršavajuća i kristocentrična kršćanska formacija kojoj je cilj zrelost vjere. “Kateheza mora često voditi brigu ne samo o tome da hrani i naučava vjeru, nego da je neprestano budi pomoću milosti, da otvara srce, obraća, da pripravlja opći pristanak uz Isusa kod onih koji su još na pragu vjere“ rekla je Mohorić, razlažući i redefiniranje kateheze u kontekstu nove evangelizacije.
Kako bi se odgovorilo pluralnim zahtjevima za raznim ponudama kršćanske formacije, prema postkoncilskoj teologiji župa se defnira kao ‘zajednica zajednica’. Živi vjernički krugovi postaju sunositelji zajedništva župe, subjekti i objekti kateheze kojoj je svrha privesti sve u zajedništvo s Kristom, rekla je Mohorić. Istaknula je potrebu razvijanja misioanrske svijesti; posebne zajednice i posebno formirani navjestitelji trebali bi biti otvoreniji prema vani da probude indiferentne i one koji ne vjeruju, potrebni su pothvati u svrhu stvaranja misijskog ozračja.
Mohorić je istaknula potrebu da do izražaja više dođe radost koju se može doživjeti jedino u susretu s evanđeljem, a tome služi i obnovljena kateheza u sklopu nove evangelizacije. Takvu radost se može pospješivati obnovljenim navještajem. Istaknula je da je prvi navještaj proglas kršćanske poruke koji odgovara na čovjekovu čežnju za beskonačnim, a kateheza je u službi prenošenja vjere na način da budi, pospješuje svjedočenje, pomaže sazrijevanje početnog obraćenja. Pozvala se i na papu Franju koji poručuje da je prvi navještaj ili kerigma glavni navještaj koji moramo uvijek iznova slušati na razne načine i treba imati središnje mjesto u svakom nastojanju crkvene obnove. Papa kaže da kerigmu ne bi trebala zamijeniti izgradnja za koju se pretpostavlja da je čvršća, jer ništa nije dublje, postojanije, čvršće i mudrije od prvog navještaja, poručila je Mohorić.
Zajednicu Molitva i Riječ i seminare koje je vodio pokojni dr. Tomislav Ivančić istaknula je kao autentičan hrvatski model duhovne obnove i evangelizacije Crkve i društva. Seminari omogućuju „da se ponovno otrkiju kršćanski korijeni, dođe do iskustva susreta s Isusom, a to iskustvo donosi promjenu života i snagu Duha Svetoga“. Ivančić je najefikasnijim modelom evangelizacije smatrao prvokršćanski katekumenat. Četiri razdoblja katekumenata prema kojima je držao seminare su pretkatekumenat, katekumenat, vrijeme čišćenja i mistagogija.
U pretkumenatu se razradi čovjekova egzistencijalna nemoć da uzme sudbinu u svoje ruke i bude moralan te potreba da upozna Stvoritelja koji drži čovjekovu sudbinu u svojim rukama. U katekumenatu je bitno upoznavanje Isusa iz Nazareta, kao jedine mogućnosti da čovjek dobije informacije o sebi i oslobodi se robovanja zlu. U vremenu čišćenja je molitva oslobođenja i iscjeljenja. Tako se u slobodi i zdravlju duše ulazi u četvrto razdoblje, mistagogija, da se dođe do iskustva sakramentalnih darova i postane sposobnim druge evangelizirati.
Ines Grbić