O temi ‘Vjernici laici i nova evangelizacija’ na simpoziju o misijskom i evangelizacijskom poslanju Crkve izlagala je doc. dr. Klara Ćavar u četvrtak 25. svibnja u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Važeći Zakonik kanonskog prava u svojoj Drugoj knjizi ‘Božji narod’ donosi Obveze i prava vjernika laika u kanonima 224-231. Te su odredbe plod novog duha i ekleziologije Drugog vatikanskog sabora. „Ulogu i pravni položaj vjernika laika u kanonskom pravu ne može se promatrati ako se ne prouče dokumenti Drugog vatikanskog koncila, a na poseban način Četvrto poglavlje dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium i Dekret o apostolatu laika u Crkvi i svijetu, Apostolicam actuositatem“ rekla je Ćavar. Naime, u Kodeksu iz 1917. g. nije postojao pojam laika. Odredbe koje su se odnosile na laike bile su o vjerničkim društvima, pa su se ti kanoni odnosili i na klerike i redovnike. „Laici su bili subjekti u Crkvi koji su bili tu da bi slušali. Nema nikakve aktivnosti. Drugi vatikanski sabor potpuno pravi zaokret i laike promatra s dva aspekta, sakramentalnog i svjetovnog. Sakramentalni znači da su laici kršteni vjernici, što Kodeks prenosi u kanon 204, kad kaže da su svi koji su primili krštenje, članovi Crkve. Dakle, imaju prava i dužnosti. Ne bismo imali osam kanona koji promatraju vjernike laike, da nije bilo dokumenata Drugog vatikanskog sabora. Da nije dozrela ideja da su ti vjernici istog dostojanstva kao i klerici i da imaju vrlo veliku ulogu u Crkvi – jer su, ne samo dio naroda Božjeg, nego najveći dio naroda Božjeg“ naglasila je Ćavar, upitavši: „Da smo posvijestili vjernicima laicima njihovo mjesto u Crkvi, kakvu bi Crkva imala evaneglizaciju, a osobito novu, o kojoj govori Ivan Pavao II.?“.
„Priznavanje aktivne uloge laika, njihovog dostojanstva i posebno njihove pravne jednakosti u odnosu na druge članove naroda Božjeg nalazi se u sakramentu krštenja i u univerzalnom pozivu na svetost u Crkvi“ rekla je Ćavar istaknuvši da je to jedan od najznačajnijh plodova koncilskog učiteljstva. „Bez obzira kako je hijerarhija otvorena ili nije, laici moraju biti svjesni svog dostojanstva, da pripadaju Crkvi i da su aktivni članovi Crkve. Zato je bitno to što donosi Kodeks. U kanonu 211 govori se o vjernicima općenito, određuje se da svi vjernici imaju pravo i dužnost da božanska poruka spasenja sve više dopire do svih ljudi, svih vremena i svega svijeta. To je bitno jer kad kodeks, zakonik Crkve daje određeno pravo i dužnost, onda se na to možete i pozvati“ istaknula je Ćavar, dodavši da se laici mogu pozvati na dokumente Drugog vatikanskog sabora, no njihovo pravno uporište je u odredbama koje se nalaze u zakoniku.
„Ta odredba ima određenu izvornost, jer u saborskim dokumentima evangelizacija je predstavljena prvenstveno kao dužnost, a tu se ističe da je to i pravo. Kanon 211 je bitan jer se tu promatra zadaća navješćivanja, ističe se posebnost Crkve. To što ima Crkva nema nitko drugo. Ona ima dužnost i prirođeno pravo, po njenom naravnom pravu spada propovijedanje evanđelja svim narodima, neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti“ istaknula je Ćavar, poručivši: „Izbor zakonodavca da zaštiti pravo na propovijedanje evanđelja, ne samo kao pravo opće Crkve, nego i pravo pojedinca, vrlo je korisno u vrijeme kad u nekim demokratskim zemljama vjernici mogu susresti teškoće i diskriminaciju prilikom svjedočenja vjere. Zato je bitno biti svjestan prava koje ne ovisi ni o hijerarhijskoj vlasti Crkve, jer samim time što smo kršteni, dio smo Crkve i pozvani smo na evangelizaciju. Ne treba nam biskup uputiti molbu da se bavimo evangelizacijom, nego nas to spada iz kršćanske naravi“.
„Ispunjavanje dužnosti koju ističe kanon 211 ne zahtjeva samo unutarnje djelovanje, nego se ostvaruje djelima od društvenog značaja, a na crkvenom je autoritetu da procjeni autentičnost tog djelovanja“ rekla je predavačica, dodavši da kršćani nemaju dužnost evangelizacije samo pred Bogom, nego i u donosu prema ljudima, svijetu. Tko je primio dar vjere, mora se osjećati dužnik iste u odnosu na osobe koje susreće na životnom putu. „Ako doista vjerujete, morate širiti tu vjeru radi drugih ljudi. Ako želite biti sljedbenici Isusovi i prakticirati vjeru, ne možete čovjeka pored sebe ostaviti bez vjere, ako ste sigurni da je u toj vjeri spasenje. U tome je u današnjoj situaciji presudna uloga vjernika laika“ rekla je Ćavar.
Zakonik proširuje prava vjernika na evangelizaciju. „Kanon 216 priznaje svim vjernicima pravo promicanja apostolskog djelovanja svojim pothvatima. I to spada na evangelizaciju. Iako je mali broj kanona, zakonodavac je vodio računa o svemu – da zaštiti to pravo i da pravo da laici apostolatom vrše različtie pothvate“ rekla je Ćavar. Ta je odredba posve nova i nema odgovarajuće usporedbe u saborskim dokumentima. „Vrijednost kanona 216 se sastoji u isticanju prava na apostolat koje prethodi svakoj drugoj dužnosti i odgovornosti, a koje, budući da ima temelj u sakramentima inicijacije, ne ovisi o pozivu crkvenog autoriteta“ istaknula je Ćavar. O posebnoj dužnosti laika govori i kan. 225, mada je to ponavljanje kanona 211, jer se tamo sve poziva na evangelizaciju, širenje evanđelja. „Ovdje se izričito kaže, konkretna zadaća laika je raditi na tome da se svi ljudi na svijetu privedu božanskoj poruci spasenja. To je izrazita odredba koja poziva, to je obveza i pravo vjernika laika“ istaknula je Ćavar. Opće pravo i obveza evangelizacije temelji se na sakramentalnom poslanju dobivenom u trenutku primanja sakramenta krštenja i potvrde. Pravo evangelizacije temelji se na sudjelovanju laika u zajedničkom poslanju Crkve i to je temeljno pravo svakog vjernika.
„Vjernike laike posebno apostolat obvezuje u okolnostima kada ljudi samo preko njih mogu čuti evanđelje i upoznati Krista. Postoje situacije da nema dovoljno svećenika, to su posebne okolnosti za laike, ako su dobro pripravljeni, ako su svjesni svoje uloge i poslanja u Crkvi i svoju vjeru doživljavaju. Vjerovati a ne biti za drugoga, nema smisla. Ako sam sretan u vjeri kao laik i što pripadam Crkvi, onda bih to trebao prenijeti i drugima koje susrećem. Imam li veze s vjerom ako tretiram ljude na loš način“ potaknula je Ćavar, istaknuvši značaj svjedočenja životom. „Netko se može zapitati je li to doista osoba koju je vidio u ckrvi, ako ispovjeda vjeru, a inače nema veze s njenim životom. Laici i svećenici su pod povećalom, a ako laik svakodnevno svjedoči, možda može učiniti više nego svećenik“ rekla je Ćavar.
Predstavila je oblike kojima laici mogu doprinijeti novoj evangelizaciji, podsjećajući na misli Ivana Pavla II. da su se i u zemljama stare evangelizacije izgubila obilježja kršćanskog društva koje se povezivalo s evanđeoskim vrijednostima. „Papa i iz tog razloga ponavlja poziv na novu evangelizaciju ukazujući na potrebu ‘obnavljanja žara početaka u nama, dopuštajući da nas prožme gorljivost apostolskog naviještanja. Ta će gorljivost probuditi u Crkvi novi misionarski duh koji neće moći biti povjeren malom broju stručnjaka, već će morati obuhvatiti odgovornost svih članova Božjeg naroda’“ rekla je Ćavar. U tom kontekstu treba se pozvati i na izvore, jer je i prva evangelizacija bila djelo naroda. „Kršćanska ideja se promicala različitim putovima, ne samo žarom biskupa i svećenika, nego i djelovanjem drugih osoba, na način da su već nakon sto godina postojanja kršćansko ime i vrline bile prisutne u svim važnijim centrima Rimskog carstva“ podsjetila je Ćavar na riječi Pija XII. “U prvim stoljećima kršćanstva, nadasve mali ljudi, siromašni, neuki, djeluju na širenju Kristovog nauka. Oni su prvi osvojeni novim naukom i stoga je bilo nemoguće da ga dalje ne prenose i propovijedaju. Do naših dana laici su nastavili davati veliki doprinos evangelizaciji”, rekla je Ćavar, podsjetivši na treće redove, bratovštine, duhovne i karizmatske pokrete.
Ivan Pavao II. je isticao odgovornost laika u odnosu na Crkvu i društvo, njihovu ulogu u razvoju oba područja, no ti dokumenti kao da nisu prisutni i poznati vjernicima, upozorila je Ćavar. Za novu evangelizaciju Ivan Pavao II. osobito ističe značaj crkvenih pokreta koji, smatra papa, predstavljaju novost koja još čeka biti adekvatno shvaćena. Pokret je konkretna crkvena stvarnost određene karizme, originalne, a članovi su svjesni krsnog poziva koji daje poticaj za misionarsko djelovanje u konkretnoj životnoj situaciji.
U apostolskoj pobudnici Christifedeles laici, Ivan Pavao II. ističe kako je hitno da se nasuprot vjerskom indiferentizmu, sekularizmu i ateizmu, dogodi obnova kršćanskog tkiva društva. To je moguće ako se ono obnovi u crkvenim zajednicama, a to je moguće ostvariti zahvaljujući punom angažmanu laika, rekla je Ćavar. Jedan od oblika evangelizacije je svjedočanstvo kršćanskog života. Ivan Pavao II. u enciklici Redemptores missio kaže: ‘Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, više vjeruje iskustvu nego nauci, više životu i činjenicama nego teorijama. Svjedočanstvo kršćanskog života prvi je i nezamjenljivi oblik misije’. Slično navodi i Benedikt XVI. u motu propriu Vrata vjere: ‘Obnova Crkve postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Isus ostavio’. „Jasno je kako život svake osobe zahvaća sve na ljudskom obzoru, uključuje šutnju i riječ, privatni i javni život, osobno svjedočanstvo i navještanje, djelovanje u mjestu življena i dalekim područjima, obiteljski ambijent i društveno-političku zajednicu. I kodeks nagašava da vjernici laici u ženidbenom staležu moraju kroz obitelj i brak svjedočiti vjeru. Nismo dovoljno svjesni da kao vjernici moramo mijenjati sebe. Moj život bi nekome trebao biti svjedočanstvo“ poručila je Ćavar.
Drugi oblik je bratska ljubav kojom laici sudjeluju u uvjetima života, radu i bolima braće. „Znači, ako sam kršćanin, ne može me ne zanimati kakvo je stanje u Libiji, pate li djeca na drugom dijelu svijeta. Kakav sam vjernik, bez djela ljubavi? Što mogu učinti da bude manje lošega“ potaknula je Ćavar. Djelotvorna ljubav ima veze i sa sudjelovanjem vjernika laika u javnom životu, u oblikovanju društvenog života u suradnji s drugim građanima. „Ne može me ne zanimati kakvo je stanje u politčkom životu Hrvatske, u Europi“ rekla je predavačica. U tom kontekstu i Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est ističe, ‘premda se specifični izrazi crkvene ljubavi ne smiju nikad pomiješati s djelovanjem države, stoji da ljubav mora nadahnjivati cjelokupni život vjernika laika, stoga i njihovo političko djelovanje življeno kao ‘socijalna ljubav’.
Još jedan oblik ljubavi može se definirati kao ljubav kršćanske mudrosti. „Kršćanska mudrost se svjedoči i prenosi svugdje, a posebno u svakodnevnom životu, pojasnio je Benedikt XVI. kad u Porta fidei potvrđuje da ‘vjera ljubavlju djelotvorna postaje novo mjerilo shvaćanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život’. I još jasnije, kad poziva laike da pokažu na konkretan način u osobnom životu, obiteljskom, društvenom, kulturnom i političkom, da vjera omogućuje na novi i duboki način vidjeti realnost i mijenjati je. Ako moja vjera nema veze s realnošću, ako nema volje mijenjati tu realnost, moju najbližu u odnosu s ljudima koje susrećem, onda, o čemu govoriti i koga evangelizirati – ako prije toga sebe kao vjernici laici nismo evangelizirali“ poručila je Ćavar.
Ines Grbić