ZADAR: SIMPOZIJ O MISIJSKOM I EVANGELIZACIJSKOM POSLANJU CRKVE – Dundović, Pažin

Izlaganje ‘Sveta braća Ćiril i Metod (apostoli slavena) i misijsko djelovanje Crkve među Hrvatima’ održao je mr. don Zdenko Dundović na simpoziju o misijskom i evangelizacijskom poslanju Crkve u četvrtak 25. svibnja u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. „Glagoljica koju su nam namrijeli učenici sv. Ćirila i Metoda obilježila je crkveni i upravni život hrvatskih knezova i kraljeva sve do naših dana. S tim pismom se ponosimo. Svi trebamo poraditi da se u Hrvatskoj otvori Muzej glagoljice kojeg u Hrvatskoj još uvijek nema“ poručio je Dundović, istaknuvši da je položaj hrvatskog glagoljaštva na razmeđi europskog istoka i zapada jedan od najizrazitijih aspekata ćirilometodske baštine u Hrvata.  Nažalost, u južnoj Hrvatskoj, odnosno Dalmaciji, koja se ponosi njihovom glagoljaškom baštinom koju su nam ostavili, ne postoji ni jedna crkva posvećena sv. Ćirilu i Metodu, dok ih Slovenci imaju devetnaest, rekao je Dundović.

 

„Ćirilometodska baština u Hrvata sagledava se kroz dva važna elementa: doprinos Svete braće pokrštavanju Hrvata (širenje kršćanske kulture na hrvatskom prostoru) i doprinos pismenoj kulturi, razvoju glagoljice, slavenskog bogoslužja i pismenosti izražene na glagoljici i narodnim jezikom. Od svih naroda, jedini smo se mi Hrvati koristili glagoljicom sve do 19 st. God. 1864. zadnji je tekst zapisan u Glavotoku kod trećoredaca na otoku Krku. Uglata glagoljica je specifičnost hrvatske pisane riječi. Učenici slavenskih apostola, Konstantin, Klement i Naum ostavili su veliki trag propovijedajući i učeći narod misijski i dalmatinski, a to je hrvatski narod“ naglasio je Dundović. Pokazao je kartu koja pokazuje da je u njihovo vrijeme cijela istočna obala Jadrana hrvatska, a plovni put kojim su iz Panonije išli prema Rimu nužno je vodio preko naših krajeva.

 

„Tako Ćiril i Metod nisu mogli zaobići ove krajeve, što u geopolitičkom smislu daje važnost našoj domovini. U Pismu kralju Tomislavu i splitskom nadbiskupu Ivanu, papa Ivan X. kaže da se Kraljevstvo Slavena, a to je Hrvatska, spominje među prvijencima apostolske i opće Crkve te da su Hrvati s majčinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske Crkve. Glagoljsko pismo i slavenska Božja služba održali su se u Hrvatskoj unatoč nepovoljnim odlukama splitskih sabora 925. i 1060. g.” rekao je Dundović. Istaknuo je da je papa Hadrijan II., zbog doprinosa Svete braće, dopustio svetkovanje liturgije na slavenskom ili starocrkvenom jeziku i uporabu tog jezika i pisma u liturgiji.

 

Predavač je istaknuo bitne crkvene i političke okolnosti u 9. st. kad vladaju veliki prijepori na crkvenoj i političkoj razini. Sveta braća Ćiril i Metod su Grci iz Soluna. U Solunu i njegovoj okolici govorilo se slavenskim jezikom, dakle, znali su jako dobro govoriti taj jezik. Uz grčki jezik koji im je bio materinji, bitan u filozofiji i teologiji, braća su učila i hebrejski i samaritanski. Tako su razbijali predrasudu Grka da je grčki jezik dovoljan za znanje, rekao je Dundović. U nekoliko navrata živjeli su monaški, bili su monasi na brdu  Olimp u Maloj Aziji. Resio ih je duh kršćanske snošljivosti unatoč razlikama između Istoka i Zapada u 9. st., kad vlada napetost za prevlast između carigradskog patrijarha i pape. „Misionarsko djelovanje Svete braće počelo je u nemirnoj političkoj i crkvenoj situaciji na ovim prostorima. Jedini koji tada nisu bili opterećeni podjelom između istočnog i zapadnog svijeta i Crkve bili su monasi. Oni su živjeli u samoći, proučavali su svete oce, Sveto pismo i tradiciju Crkve. Na taj su način monasi s istoka bili branitelji papinog primata u to vrijeme. Na tom su tragu razmišljali sveti Ćiril i Metod. S druge strane, rimska uljudba nestaje pred navalom germanskih plemena koji prodiru sa sjevera te ih se papa pribojava“ rekao je Dundović.

 

Opisao je političku situaciju kad se polovicom 9. st. bizantskom caru Mihajlu III. obratio knez Rastislav iz Moravske, tražeći obranu državnog suvereniteta od strane germana, odnosno franačke države. Rastislav je bio vrsni vojskovođa, no nije imao crkvenu pokrajinu kao legitimitet svom kneževstvu. Interes bizantskog cara Mihajla je bio imati utjecaj Bizanta na Slavene, pa mu je bilo drago da mu se Rastislav obratio. Na taj je način mislio proširiti utjecaj i pobijediti u borbi za prevlast između Carigrada i Rima. Ćiril i Metod u svom životopisu ističu „da u to vrijeme o Slavenima nitko nije brinuo“. Caru su predloženi Ćiril i Metod, da budu vjerovjesnici Slavena. Bili su slobodni od političkog i crkvenog utjecaja tog vremena, nisu se miješali u svjetovnu vlast nego su htjeli narodu dati vjeru, pismenost i jezik.

 

„Prije nego su se uputili u Moravsku, Ćiril i Metod su sastavili alfabet, da bi mogli narod poučavati svetim pismima i bogoštovljem. Preveli su na slavenski jezik dijelove Svetog pisma. U Moravsku stižu 864. g. gdje su u tri godine svog marljivog vjerskog i prosvjetnog rada učinili čudo. Nastojali su privesti vjeri slavenska plemena. U isto vrijeme naišli su i na otpor germanskog svećenstva kojem se nije svidjelo da dva brata Grka, s bizantskog područja, imaju takav utjecaj na narod koji stoji između njih i kneževstva. Germansko svećenstvo ih tuži papi u Rim pa papa Nikola I. poziva Svetu braću u Rim. Taj papa je bio pod velikim utjecajem germanskog svećenstva, a njegov nasljednik papa Hadrijan II. nije. Nikola I. je umro, a papa Hadrijan II. je Svetu braću lijepo primio, o čemu Ćiril i Metod pjevaju hvalospjeve u životopisu. Ćiril i Metod su pronašli tijelo mučenika Klementa i donijeli ga u Rim. Papa ih je zbog toga svečano dočekao sa svećenicima i narodom koji je time bio oduševljen. To je bio zaokret u odnosu pape prema Svetoj braći te papa Hadrijan II. dopušta uporabu slavenskog jezika i slavenske liturgije, uporabu crkvenih knjiga na slavenskom jeziku. Štoviše, u to je vrijeme u svim rimskim crkvama papa naredio da se slavi liturgija na slavenskom jeziku“ rekao je Dundović

 

U historiografiji ostaje otvoreno da je na nagovor germanskog svećenstva papa Ivan VIII. pismeno zabranio uporabu slavenske liturgije. Taj papa je bio vrhunski političar, gleda interese papinske države i želi snažno papinstvo. Iako, u pismu moravskom knezu Svatopluku 880. g. papa Ivan VIII. piše “S pravom odobravamo slavensko pismo, koje je pronašao filozof Konstantin (Ćiril), a kojim se dostojno slavi Boga te naređujemo da se istim jezikom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega Gospodina”.

  

U srednjovjekovnom Žitju sv. Ćirila svjedoči se o misionarskom i navjestiteljskom radu Svete braće na obraćenju panonskih Slavena, pa time i Hrvata. O tome postoj spomen u Hrvatskoj kronici (11. st.) i u Sclavorum regnum Popa Dukljanina ili Grgura Barskog (12. st.), gdje se izrijekom spominje obraćenje, odnosno pokrštenje Hrvata po svetom mužu Ćirilu.  Historiofrafiju Svete braće čine crkvenoslavenski, grčki i latinski izvori. Nažalost, većina onoga što su Sveta braća radila, izgorjelo je ili nestalo, rekao je Dundović. Na hrvatskom prostoru ostavilo je traga djelovanje njihovih učenika Klimenta, Konstantina i Nauma i to je to vidljivo iz njihovih djela, istaknuo je Dundović.

 

U izlaganju ‘Mistagoška dimenzija nove evangelizacije’ izv. prof. dr. Ivica Pažin govorio je o odnosu nove evangelizacije i mistagogije. O novoj evangelizaciji govorio je kao o djelovanju Crkve u ‘predvorju naroda’ a mistagoška inicijacija je iskustvo Boga. Podsjetio je na riječi pape Benedikta XVI. 21. prosinca 2009. g. na božićnom primanju kardinalskog kolegija i djelatnika rimske kurije, da je Isus, citirajući proroka Izaiju, zazivao nad jeruzalemskim hramom kao kućom molitve za sve narode (usp. Iz 56,7; Mk 11,17). „Time je mislio na tzv. predvorje pogana koje je htio očistiti od svih vanjskih trgovina i poslova kako bi ono postalo prostorom molitve Bogu svih naroda, premda svi ti narodi nisu mogli biti pripadnici Otajstva kojemu je služio unutarnji dio hrama i Bog je za njih ostao ‘nepoznati Bog’ (Dj 17,23).

    

Mislim, zaključuje papa Benedikt, ‘takvu vrst predvorja pogana Crkva mora otvoriti i danas. Bio bi to prostor u kojem bi se ljudi, i prije nego bi našli prilaz otajstvu kojemu služi unutarnji život Crkve, na neki način oslonili na Boga, premda ga ne poznaju… kojima je Bog nepoznat, a ipak ne ostaju bez njega te ga mogu dotaknuti, barem kao Nepoznatog“ rekao je Pažin. Ta se papina želja pretvorila u značajan projekt naziva ‘predvorje naroda’. Benedikt XVI. je 2011. g. ovlastio Papinsko vijeće za kulturu, na čelu s kardinalom Gianfrancom Ravasiem, da u zajedništvu s mjesnim Crkvama, organizira susrete nevjernika, umjetnika, intelektualaca, filozofa i teologa. Održano je dvadesetak takvih susreta. Bog je ‘predvorje naroda’ za sve ljude koji svoja životna opredjeljenja oblikuju bez Boga. To su ateisti i krštenici koji su ‘praktični ateisti’ jer su ravnodušni, površni, banalni, rekao je Pažin.

 

„Prema Benediktu XVI., ‘predvorje naroda’ nije samo mjesto razmjene spoznaja i iskustava, a još manje debata Crkve s nevjernicima. Za njega je to, kako je rekao na jednom takvom susretu u Parizu, prilika da poslušaju Boga kojeg poznaju vjernici, da ga otkriju i da u njemu sve više žive. Predvorje naroda je evangelizacijsko nastojanje Crkve približiti Boga suvremenom čovjeku koji više nije u stanju Boga misliti i oko njega zatvara oči. To je poziv Crkvi probuditi u zaspalom čovjeku iznova pitanje Boga“ rekao je predavač.

  

„Nova evangeliazcija nije nova zbog sadržaja kršćanske vjere, nego jer je kontekst života čovjeka novi i drukčiji. Čovjek danas više drži do svog mišljenja nego li je spreman krenuti na put prema istini, više je sljedbenik kratkotrajnih teorija i ideologija nego li čezne pripadati nekomu ili nečemu, toliko je zauzet svojim vremenom da mu misao o vječnosti već krade vrijeme. Nova apologetika vjere, koja će biti potrebna, jest ona koja ne treba slabi razum. Štoviše, što je snažniji razum koji otkriva istinu čovječanstva, sigurniji je cilj čovjeka“ istaknuo je Pažin. Podsjetio je na riječi Ivana Pavla II. u Fides et ratio: „Putovi kojima možemo dokučiti istinu su različiti; ipak, svakim se od tih putova može krenuti ako vode prema posljednjem cilju, objavi Isusa Krista. Samo kršćanska istina posjeduje spasenje (br. 38)“.

 

Zadaća nove evangelizacije je učiniti prvi korak, preuzeti inicijativu bez straha, ići u susret, tražiti one koji su daleko i poći na raskrižja putova da se pozove isključene, rekao je predavač, dodavši da je mjesto susreta kršćanske zajednice i čovjeka njegov život, spremnost čuti ga i razgovarati s njim.

Istaknuo je da je od početka navještanja Crkve mistagogija imala važno mjesto u evangelizacijskom i katehetskom djelovanju Crkve. Novozavjetni spisi taj pojam ne poznaju, no on je u njima prisutan. Matej prikazuje da nas Krist po svom nauku želi uvesti u iskustvo Boga kao Oca. Luka ga prikazuje kao božanskog putnika koji je sišao da bi s nama putovao i podsjetio nas na našu božansku bit. Za Ivana je vjera duboko motrenje, ljepota stvaranja i ljudsko srce kao odraz apsolutne Božje ljepote. Stoga osim motrenja, u svom evanđelju inzistira na pojmu menein – ostati u njegovoj ljubavi. Teologija sv. Pavla razrađuje djelovanje Duha Svetoga bez kojeg nije moguće spoznati Božju bit.

 

„Preobrazba čovjeka u Duhu, prema novozavjetnim spisima, započinje krštenjem. Krštenje i drugi sakramenti inicijacije temeljno su polazište crkvenih otaca i njihovog razumijevanja mistagogije. U tom smislu, katehezom se oni koji će primiti sakramente pripremaju na otajstva sakramenata, a mistagoškim katehezama se ta otajstva tumače. U procesu nove evangelizacije, u kontekstu stalnog odgoja u vjeri već krštenih, analogno kršćanskoj inicijaciji, daju se nazivi poput druge ili duhovne inicijacije, s ciljem trajnog obraćenja. „Iskustva svagdašnjice postaju ‘licem’ iskustva Boga, i onda kad se čini da ta iskustva nemaju povezanosti s vjerom i Bogom. Iskustvo Boga ne shvaćam samo kao poseban i izvanredni doživljaj, nego kao znak egzistencijalnog susreta s Neizrecivim. Nemamo samo mi, kršteni, pravo na iskustvo Boga. Ono nije samo nama pridržano. Ono je moguće iskustvo svakog čovjeka“ poručio je Pažin, istaknuvši riječi umirovljenog pape Benedikta XVI., da „oni koji ne vjeruju, praktično žive kao da bi Bog stvarno postojao. Tko se, najprije možda i odupirući, prepusti tome kao da bi Boga bilo, taj će sve više shvaćati da je upravo to ‘kao da’ zapravo istinska stvarnost i zašto je potrebno kršćanstvo kao radosna vijest koja otkupljuje čovjeka“.

Ines Grbić