‘I svoju patnju uzimam za dar Božji. U mom životu u svemu se bilježi Božja prisutnost’ rekao je Joja Ricov, istaknuti hrvatski književnik koji je u srijedu 27. listopada gostovao na događaju ‘Večer u knjižari’ u knjižari ‘Verbum’ u Zadru. Odlika njegovog stvaralaštva je humanistička angažiranost, visoka moralnost, nepokorna vjernost Bogu i idealima. Opisuju ga kao oporbenjaka u životu i književnom radu, da je čist i nekalkulant, do dječje prostodušnosti. Više od 30 godina kao umjetnik u Hrvatskoj zatočen u sarkofag – takvo je iskustvo doživio taj umjetnik rodom iz Kali, iznimnih pjesničkih ostvarenja u antologiji hrvatskog pjesništva. Njegova su djela i u mnogim inozemnim antologijama: talijanskoj, francuskoj, poljskoj, čileanskoj i meksičkoj. Ove godine Društvo hrvatskih književnika čiji je član u Zagrebu je proslavilo 80 godina njegovog života. Likovni je i književni kritičar, esejist, dramski pisac, publicist, antologičar, prevoditelj, fonetik i predavač slavistike, autor 40 svezaka raznovrsne umjetničke građe. Zbog domoljubne riječi Ricov je proganjan; s 15 godina u logor su ga odveli nacisti, iz zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ zbog opiranja talijanizaciji su ga izbacili fašisti, a jugoslavenski komunisti su ga zatočili na Goli otok. Tito ga je pustio na intervenciju talijanskog nobelovca, Ricovog prijatelja Salvatorea Quasimoda. Zbog nepodobnosti prijevodi mu nisu objavljivani do 1989. g., a pisani prije 40 godina neki su tek sad u pripremi za tisak. Bio je lektor na Državnom i katoličkom sveučilištu u Milanu, urednik milanskog časopisa “D’Ars Agency” i savjetnik kazališta “Trebbo”; sastavio je, priredio i preveo talijanske antologije, bio je francuski stipendist i dobitnik međunarodnih nagrada. U stručnim krugovima je dugogodišnji uvaženi audiorehabilitator u Centru SUVAG.
Bio je utemeljitelj i urednik ‘Hrvatskog književnog lista’, zajednice samostalnih pisaca TIN. «Neprekidno su bile rezervirane kandžije za sve što smo radili i što smo ostavili u povijesti. Za nas je bila osigurana samo smrt» kaže Ricov koji je od 1959.-1961. g. zatočen na otočiću Grgur kod Golog otoka gdje je bio u tamnici. «Četiri i pol mjeseca nisam mogao prošetati kroz prostor zatvora nego sam trunuo u ćeliji. Trovali su me ‘lijekovima’, pucale su mi žile, što se može iščitati iz moje poezije. Liječnik, koji danas živi u Zagrebu, dao bi nalog ‘Ako se nije popravilo stanje, dupliraj dozu’. A ta duplirana doza bila je moja smrt» rekao je Ricov. Kaže da se uvijek ćutio djetetom Božjim, te je prosvijetljen Duhom Svetim bacio ‘lijekove’ u posudu za izmet. Na Grguru se snašao pišući na papirnatoj ‘škarnicli’ a iz trulog poda je kopkajući prstima izvukao maleni čavao. Njime je bilježio stihove na papirnatu vrećicu; na razne načine je spasio te papire po ljudima koji su odlazili s Grgura. «Poslije sam sve te papire odgonetavao, što je bilo zapisano, čitajući prema svjetlosti Božjeg dana na suncu. Tako sam spasio cijele poeme» rekao je Ricov. Spomen Afrike u njegovim djelima metafora je za tamnicu Jugoslavije. «Morao sam se dovijati na koje šine staviti kotače mog govornog i idejnog vlaka, da bi se provukla misao i da, dođe li do novog uhićenja, izvučem glavu; jer sam spoznao da će me loviti riječ po riječ» rekao je Ricov, pitajući se tih godina hoće li njegovo djelo biti izbrisano iz povijesti. Podsjetio je i na riječi Štjefa Katića na Grguru, koji je Ricovu rekao: ‘Samo ti piši. Tko će ti ikada što objaviti u Jugoslaviji!?’ «Ali ne samo u njoj, nego i u mojoj Hrvatskoj, državi za koju smo izgarali, zvali su nas mučenicima. A izreka tog pandurčića Udbe ostala je na snazi više od 30 godina» rekao je Ricov. Dobitnik je i jedne od najvećih međunarodnih nagrada, Zlatne partenope, kao vitez umjetnosti 1997. g. «No tu vijest u mojoj zemlji nisu objavili ni radio ni televizija. A ta je nagrada veća od one koju je 1978. g. dobio Miroslav Krleža. Jer još uvijek traje opstruktivno i kronično stanje bolesti mladunčadi ljubičice bijele, koja je u svim stranakama, baca nas u depresiju i pitamo se je li moguće da će to trajati. Neće trajati uvijeke, ali ta počast još traje jer se ne može preko noći izbrisati 50 godina silne opsesije. Zato će komunizam još dugo zavoditi» upozorio je Ricov, svrstan u Kaštelanov i Ujevićev naraštaj. U srednjoškolskom razdoblju bavio se kiparstvom i glumom, te je i u ‘Verbumu’ kao dramski interpreta opisao stvaralačke okolnosti svog potresnog života. Književnici i drugi umjetnici ističu Ricovu nekonformističku narav, nikad podoban a uvijek mlad; skroman, izuzetno vitalnog duha, ljubljeno dijete zadarskog nadbiskupa Dujma Munzanija, za život zahvaljuje Bogu i Gospi, smatrajući značajnim da je rođen baš na Blagovijest.
Ines Grbić