„Slaveći sv. Stošiju 15. siječnja na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, na svoj način Stošija je postala zaštitnica priznanja i priznavatelja naše domovine“ poručio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u propovijedi večernjeg koncelebriranog slavlja koje je predvodio na završnoj proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale u nedjelju 15. siječnja u zadarskoj prvostolnici. Priznanje kao duhovna, međuljudska, osobna i društvena stvarnost bila je tema nadbiskupove propovijedi, u svjetlu proslave srebrnog jubileja međunarodnog priznanja Hrvatske kojeg je mons. Barišić istaknuo kao važan događaj za hrvatski narod koji ovogodišnju proslavu ranokršćanske mučenice Stošije čini još svečanijom.
„Zahvalni smo tolikim našim svjedocima vjere, domoljublja i budnim sanjarima slobode, tolikoj braći i sestrama koji su svjedočili i žrtvovali se za krst časni i slobodu zlatnu. Bl. Alojzije Stepinac je među tolikima s blistavim znamenjima mučeništva. Zahvalni smo našim braniteljima koji su poput sjemena pali u zemlju iz kojeg se rodila naša sloboda i priznanje.
Naša zahvalnost ide tolikim pravednim i istinoljubivim ljudima Crkve i svijeta koji su u danima agresije čuli naše vapaje i pritekli nam u pomoć svojom zauzetošću i priznanjem“ rekao je nadbiskup Barišić, istaknuvši da smo prije i iznad svega zahvalni Bogu koji nam govori: Ne bojte se.
„Hrvatski narod mogao bi za svoju burnu povijest primijeniti riječi Izraela, ‘Da nije Gospodin za nas bio, žive bi nas progutali’. Na hrvatski narod se odnose riječi židova Josipa Flavija: Jer niti smo braneći se samo oružjem, pobjeđivali, niti smo bez oružja, gubili. Jer naša je snaga bio Gospodin“ rekao je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da u našim srcima odjekuju riječi ‘Što će nas rastaviti od ljubavi Kristove’. Po njima prepoznajemo i veličinu sv. Stošije „dok zahvaljujemo Bogu na priznanju nad svim priznanjima i poticatelju svih naših istinoljubivih priznanja“.
Nadbiskup je istaknuo kako je priznanje Boga Oca najveće, dužno čovjekovo priznanje. Bog nas poznaje i priznaje, njegova smo ljubljena djeca. „Nas nema bez drugoga. Poznata Cogito ergo sum, Mislim, dakle jesam, ne opravdava do kraja naše postojanje. Nismo samodostatni ni autonomni. Samo ‘Cogitor ergo sum’, netko misli na mene, dakle, mogu biti. Netko me ljubi, dakle jesam, postojim. Priznanje od drugoga važno je i nužno. Srebrni jubilej podsjeća nas na tu istinu u kojoj zahvalno čitamo temeljno Božje priznanje nas ljudi, izvor i poticaj svim drugim priznanjima, pa i međunarodnom priznanju“ istaknuo je mons. Barišić, životno i konkretno propitavši što znači nekoga priznati: „Priznanja od Boga i od ljudi koja smo primili osobno ili kao zajednica, nacija, stavlja nas pred brojna pitanja. Priznajemo li mi danas svoju domovinu, koliko i kako?
Jesmo li postali indiferentni na najvažnije priznanje, Boga i svoga bližnjega? Nismo li zaboravili naše dostojanstvo i izgubili sebe i druge, udaljili se, postali stranci i tuđinci jedni drugima, u vlastitom domu i domovini? Što govori naša pohlepa, taština, gramzljivost, sebičnost, lakomost? Otkud neodgovornost, nepravda, trka za profitom po svaku cijenu? Čemu tolike podjele do netrpeljivosti? Zbog čega tolika nezaposlenost, gubitak radnih mjesta, mala ili nikakva primanja, odlazak iz domovine pojedinca i cijelih obitelji?“.
„Dok nam jedan broj odlazi vani iz zemlje, drugi znatan broj odlazi pod zemlju. A tko će onda ostati u i na lijepoj našoj zemlji? Zemlja je onih koji njome hode i na njoj žive. Zato je potrebno postaviti svima nama pitanje: Jesmo li mi unutar domovine nastavili živjeti dinamiku njenog priznanja? Jesmo li svjesni što je domovina“ potaknuo je mons. Barišić, naglasivši da domovina nije samo ljepota prirode. „Bez čovjeka, bez društva, bio bi to samo lijepi park prirode. Domovina su prije svega ljudi, naši odnosi, kultura, jezik, zajedništvo, pravedni zakoni, radna mjesta, pristojna primanja, socijalna osjetljivost, osjećaj za opće dobro, obrana života i poštivanja ljudskog dostojnstva, vrednovanje braka i obitelji, praštanje i pomirenje, zajedništvo u različitosti. Sve su to trajni, dinamični oblici naših međusobnih i unutarnjih priznanja domovine Hrvatske“ rekao je nadbiskup Barišić.
Istaknuo je kako je svima potrebno još jedno osobno i zajedničko priznanje, iskreno kajanje. „Za sve što smo propustili učiniti, za loše što smo učinili, kako bismo zahvalno i s većim povjerenjem u Boga, s bližnjima gradili priznatu domovinu, potrebna su nam skrušena priznanja i pokajanja roditelja i obitelji, škole i učitelja, duhovnika i odgojitelja, zdravstvenih i znanstvenih djelatnika, političara i gospodarstvenika. Sve je to nužno kako bi nam se dogodilo i obraćenje, kako bismo mogli svjedočiti i širiti ozračje ljudskog i božanskog priznanja u svom pozivu i poslanju“ rekao je mons. Barišić, naglasivši da osoba ne živi samo od bioloških vitalnih procesa, nego i od malih priznanja pažnje, povjerenja, ljubavi, solidarnosti, praštanja.
„Odsutnost tih životnih, svakodnevnih malih međusobnih priznanja, rađa ravnodušnost, sebičnost, samodostatnost i zatvorenost. Unosi podjele i napetosti, stvara praznine i nezadovljstva. Dovodi do krize braka i zatvorenosti daru života. Ubrzava odlazak mladih iz Hrvatske. Zato su ta naša mala, ali snažna životna priznanja, blagoslov za naš izlazak iz svih kriza, kao put izgadnje humanijeg društva. Iz tih priznanja rađa se radost i otkriva ljepota života u Lijepoj našoj. U svakom od tih mjesta susrećemo i priznajemo Boga i bližnjega, jer ne možemo priznati Boga a prezirati čovjeka. Bog sam čovjekom postade“ rekao je nadbiskup.
Priznavajući bližnjega, susrećemo Boga. Njemu smo učinili što smo učinili potrebnima. „Emanuel, Bog s nama, poziva nas da njega priznamo i susrećemo u bližnjemu. Njegove su riječi, tko god se prizna mojim pred ljudima i mene u bližnjemu, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem na nebesima. Ovo priznanje želi biti trajno i stalno opredjeljenje Lijepe naše“ rekao je mons. Barišić. Upozorio je da ćemo, ukoliko zaboravimo Boga, zemlju napuniti idolima i postati zemlja pogana. „Idoli ne daju život. Život je dar Boga Oca u Sinu našem Spasitelju. Radosna je to vijest za svakog čovjeka, obitelj i društvo. Naše priznanje Emanuela, Boga s nama, vodi nas kroz naše poteškoće i po našim uspjesima do konačnog priznanja, nagrade života u kući Oca nebeskoga“ poručio je mons. Barišić.
Nadbiskup je pojasnio i povezanost božićnog i vazmenog otajstva u životu sv. Stošije jer je ona mučeništvo podnijela na Božić 304. g. u Sirmijumu, a njeno ime Anastazija znači uskrsnica. „Stošija svjedoči povezanost Božića i Uskrsa životom i imenom“ rekao je mons. Barišić, istaknuvši da su otajstvo Božića i Uskrsa u životu stalno povezani ljubavlju Božjom koja se proteže od betlehemske štale do križa na kalvariji. „Božić je dan Božjeg priznanja nas ljudi. Isusovo rođenje za Stošiju je bio dar njenog preporođenja, uskrsnuća.
Sv. Stošija je u Božiću prepoznala Božje priznanje prema ljudima. U svojoj ljubavi koju ništa nije moglo rastaviti od Krista, svoje priznanje posvjedočila je mučeničkom smrću koju je vidjela u perspektivi uskrsnog jutra. Anastasis, uskrsla. I u trenucima mučenja i smrti ostalje vjerna Bogu priznavši se kršćankom. Odgovorila je na priznanje Božje ljubavi, priznala je Boga i priznala se njegovom“ rekao je mons. Barišić, istaknuvši da sv. Stošiju ni vatra nije rastavila od ljubavi Kristove.
„Ljubav je najjača. Jača je od vatre i smrti. Božju ljubav ništa i nitko ne može rastaviti od nas. Ni štala, ni križ, ni grijeh, ni grob. Nepobjediva je. Od te ljubavi koja nas priznaje svojima, ni Stošiju ništa nije moglo rastaviti. Ni oganj u kojem je živa spaljena. Dok mi možemo biti i slabija karika u tom zlatnom lancu ljubavi, Božja ljubav je čvrsta, trajna i stalna“ ohrabrio je puk mons. Barišić.
Zaključno je mons. Barišić istaknuo zasluge sv. Ivana Pavla II. kao hrvatskog „zemaljskog i nebeskog priznavatelja i prijatelja Hrvatske koji nas je uvijek imao u srcu i na usnama i koji nas je u teškim danima priznao među prvima“. „Njegove su nam riječi najbolja čestitka i blagoslov za 25. jubilej međunarodnog priznanja. Te su riječi odjekivale u Stošijinom gradu Zadru 9. lipnja 2003. g. Neka opet odjeknu u našim srcima s neba, 15. siječnja 2017. g.: Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena.
Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom što su još uvijek vidljive na tvom licu i što se odražavaju u tvom životu. Blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je, međutim, tvoja snaga, hrabrost i ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala i tebi mladeži Hrvatska. Mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi. Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio“ zaključio je nadbiskup Barišić porukom pape sv. Ivana Pavla II. uz jubilej priznanja.
Dirljiva kao nebeska potvrda papine blizine bio je trenutak kad su se baš na kraju tih oporučnih papinih riječi hrvatskom narodu koje je mons. Barišić izrekao, oglasila zvona zadarske katedrale sv. Stošije.
U misi u kojoj je sudjelovalo mnoštvo vjernika i hodočasnika i iz susjednih biskupija, koncelebrirali su zadarski nadbiskup Želimir Puljić, šibenski biskup Tomislav Rogić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas i dubrovački biskup Mate Uzinić.
Ines Grbić