Blagdan sv. Zoila, zaštitnika grada Zadra, ove je godine prvi put reprezentativno i liturgijski svečano proslavljen na najvišoj razini, po sudjelovanju zadarskog nadbiskupa te poticaju Zadarske nadbiskupije članovima svoje mjesne Crkve da se obnovi kult štovanja tog najmanje poznatog zadarskog zaštitnika koji se u Zadru počeo štovati u 7. st. Na svečev blagdan u petak 16. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je nadbiskup Želimir Puljić. Propovijedao je dr. don Elvis Ražov, ravnatelj Visoko teološko-katehetske škole u Zadru.
„Htjeli bismo ponovno popularizirati tog sveca koji je zaista bio drag Zadranima, osobito siromašnima i ljudima nižih slojeva. Bio je jednostavan i skroman. Htjeli bismo ga štovati kao i ostalih troje zaštitnika. Nasljedujmo Zoilove kreposti otvorenosti poticajima Duha, skromnog života i nasljedovanja Krista do mučeništva“ potaknuo je mons. Puljić, podsjećajući na četveromjesečni svetački niz u Zadru: u listopadu se slavi sv. Šimun, u studenom sv. Krševan, u prosincu sv. Zoilo a u siječnju sv. Stošija.
Uoči blagdana mr. don Zdenko Dundović je u izlaganju potkrijepljenom arhivskim dokumentima govorio o povijesnoj osobi sv. Zoila i njegovom kultu u Zadru. U propovijedi je dr. Ražov razmotrio Zoilov duhovni lik, što ga krasi kao sveca. „Kad Crkva kanonizira sveca, sigurni smo da je taj baštinik Kraljevstva nebeskog. Za njega se ne treba moliti, nego se njemu molimo da nas zagovara kod Oca. Crkva proglašava svecima ljude koji su bili sveti da ih stavi nama za uzor, primjer, nasljedovanje. Da u njihovom konkretnom primjeru vidimo prisutnost Krista i da ih oponašamo. Da molimo njihov zagovor jer je zagovor sveca moćan“ rekao je dr. Ražov.
Upitao je je li uzrok što Zadar ima četiri zaštitnika, jer gradovi obično imaju jednoga, „naša oholost ili potreba moćnog zagovora“, navodeći da u Zbornoj molitvi na svetkovinu Svih svetih piše ‘Molimo Oca nebeskog, što je više zagovornika, da od Gospodina primimo veće obilje Božjeg milosrđa’.
„Tri su karakteristike Zoilovog duhovnog života: otvorenost poticajima Duha Svetoga, pokornički život u siromaštvu i želja za mučeništvom“ istaknuo je dr. Ražov. Zoilo je pred kraj progona Crkve primio u snu od mučenika Krševana podatak gdje se nalazi njegovo tijelo koje je bilo bačeno u more. Kad je našao tijelo, Krševanova odrubljena glava čudesno se spojila s tijelom. Svetac ga je pokopao na mjestu gdje je živio, pokraj Akvileje.
„U tom događaju je sličnost između Zoila i Šimuna pravednika koji je zaštitnik Zadra. I Šimun je bio otvoren poticajima Duha Svetoga, objavama, proroštvima. Bio je blažen u smislu da je bio siromah duhom. Nije zatvorio srce zemaljskim dobrima, bogatstvom, čašću, vlašću, slavom, užicima, nego je bio čist u srcu da osjeti što mu Gospodin govori i na što ga potiče. Kao što je Šimun bio potaknut Duhom da dođe u hram gdje je u djetetu Isusu susreo ispunjenje obećenja“ rekao je dr. Ražov, istaknuvši da je Zoilo bio otvoren poticaju Božjeg duha da nađe, sačuva za čašćenje tijelo sv. Krševana. „Kao da sv. Zoilo stoji iza ostala dva zadarska zaštitnika, Šimuna i Krševana. Zoilo je zaslužan da je Krševan u Zadru. I nas evanđelje zove da budemo siromasi duhom koji su pozorni, slušaju Božju riječ i otvoreni su poticajima Duha Svetoga“ naglasio je propovjednik.
Nakon smrti, sv. Zoilo je u 5. st. bio jako štovan u sjevernoj Italiji, a u Zadar su došle njegove relikvije 649. g. Šesnaesti prosinca 1622. g. Zoilove relikvije prenesene su iz tadašnje crkve Marije Velike u Zadru u zadarsku katedralu. Sudjelovao je sav puk Zadra, nadbiskup, svećenici, kanonici, vjerničke bratovštine, udruge, u velikom slavlju prenijeli su svečevo tijelo u katedralu. „Njegov zagovor je očito bio moćan da ga je narod tako štovao i zazivao u potrebama i molitvama. Bio je popularan svetac u običnom puku, svaka crkva imala je njegovu sliku ili kip“ rekao je dr. Ražov.
Zoilo je živio pokornički. „Proživljavao je Kristovo blaženstvo da je kao pravednik bio progonjen. Doživljavao je Kristovo odreknuće od svoga božanstva. Krist je rekao da nema gdje bi glavu naslonio, odrekao se svega da bi izvršio Očevu volju. U Kristovom odreknuću od svega zemaljskoga doživljavamo da Bog, koji je stvoritelj svega, svega se odriče da bi pokazao put nama grešncima. Krist je učinio sebe potpunim siromahom“ naglasio je dr. Ražov. Zoilo je živio pokorničkim životom u maloj kolibi i time nasljedovao Krista. Glede Zoilove čežnje za mučeništvom, propovjednik je podsjetio kako je sv. Ignacije antiohijski, biskup Antiohije, u vrijeme progona u 2. st. osuđen na smrt, u Rimu je trebao biti pogubljen. Prolazeći kroz kršćanske krajeve i pišući pisma Crkvama do Rima, molio ih je da se ne zauzimaju za njega kod vlasti, kako ne bi bio pošteđen, nego da život suobliči Kristovom i podnese mučeništvo.
I sv. Ante Padovanski je poželio biti mučen kad je vidio mučenike iz Sjeverne Afrike čiji su se ostaci vratili u Portugal. To potvrđuje riječ da su Isusa progonili, pa će i njegove učenike. „Zoila možemo staviti uz bok najvećih svetaca koji su htjeli biti mučenici. Mučeništvo je dar Božji. Krist nas poziva da uzmemo svoj križ i da idemo za njim. Zoilova želja za mučeništvom pokazuje njegovo totalno odreknuće od sebe i suobličenje Kristu patniku. U tome je sličan sv. Stošiji mučenici“ rekao je dr. Ražov, istaknuvši da Zoilo stoji iza drugih zadarskih zaštitnika.
„Svetac Zoilo zaslužuje dostojno štovanje, našu zahvalu i da ga molimo za zagovor, jer nam ga je Bog dao kao moćnog zagovornika. Neka njegov blagdan bude trenutak i početak vremena kad će puk Zadra i nadbiskupije iskazivati štovanje tom svecu i moliti za njegov zagovor, da nas Bog sačuva od zla i udijeli obilje svog milosrđa“ potaknuo je dr. Ražov.
Sv. Zoilo je svećenik, pa se molilo i za svećenička i nova duhovna zvanja. Pjevanje na misi je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije s mo. Žanom Morovićem i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića. Nakon mise nadbiskup, svećenici i puk su počastili relikvijar sv. Zoila koji se inače nalazi u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti Zadar.
Ines Grbić
