‘Sv. Zoilo kroz povijesne mijene’ naziv je izlaganja mr. don Zdenka Dundovića, predsjednika Društva za povjesnicu ‘Zmajević’ Zadarske nadbiskupije koje je održao u crkvi sv. Dimitrija u Zadru u četvrtak 15. prosinca, uoči blagdana sv. Zoila kojeg Zadrani štuju od 7. st. U želji da se javnost upozna sa životom tog najmanje poznatog sveca zaštitnika Zadra, predavanje je uvelo u blagdan sv. Zoila koji se ove godine nakon dugo vremena prvi put slavi svečanim nadbiskupijskim spomenom. Sv. Zoilo je bio svećenik koji je pokornički živio u 3. st. u Akvileji. Na starom prijepisu jednog martirologija iz 1596. g. piše: ‘Zoilo je bio svećenik iz Akvileje koji je pokopao tijelo mučenika Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista‘. Po tom je činu u teškom vremenu progona prvih kršćana u doba Dioklecijana bio istinski odjelotvoritelj djela milosrđa, mrtva pokopati.
Zoilo je živio kao ponizni pokornik u kolibi u močvarnom kraju kod Akvileje. Umro je na glasu svetosti i pokopan je u crkvi u Akvileji gdje se brzo proširio njegov kult. Nakon provale Huna i razaranja tog grada 452. g., Zoilove moći su prenesene u biskupiju Udine gdje je bio čašćen 6. veljače, odakle se štovanje bilo proširilo u Istru a i danas se štuje u sjevernoj Italiji. Zoilo je bio zaštitnik siromašnog stanovništva Zadra, zvali su se varošani, živjeli su u središtu grada unutar bedema. Bio je zaštitnik malenih i obespravljenih, u vremenu epidemija i teškoća za običnog čovjeka. “Kult svetaca gradskih zaštitnika u srednjovjekovlju jedan je od najupečatljivijih oblika religioznosti gradskih komuna. Tijekom vremena taj komunalni izraz religioznosti s obzirom na svetačke kultove doživljavao je promjene” rekao je Dundović.
Govoreći o povijesnoj utemeljenosti Zoilovog štovanja u Zadarskoj nadbiskupiji, Dundović je značajnima istaknuo stare kronike Bonifacija i Franje Grisogona koje navode da su 649. g. relikvije sv. Zoila i mučenika Krševana prenesene u Zadar. U mramornoj urni bile su položene u crkvi sv. Marije Velike u Zadru koju je puk zvao crkvom sv. Roka, nasuprot današnje gradske tržnice. “Svjedočanstvo tomu je u relacijama brojnih zadarskih nadbiskupa Rimu od 11. st., kad je kult štovanja Zoila najviše živio. Tada se u gotovo svakoj crkvi Zadra nalazila njegova slika, znak ljubavi zadarskog puka prema tom svecu” rekao je Dundović. Jedan od dokumenata je relacija Oktavijana Garzadorija, zadarskog nadbiskupa i apostolskog administratora za Dalmaciju, koji kaže da je ‘u crkvi sv. Roka tijelo sv. Zoila, svećenika i ispovjednika vjere’ (In ecclesia Sancti Rocchi est corpus Sancti Zoili presbiteri et confessoris. ASV, Congregazione del Concilio, Relationes diocesium, Jadrensis, Visitatio ad liminum Garzadori, 413A). Sv. Zoilo se slavio 23. prosinca, na dan kad je preminuo.
Uslijed mletačko-osmanlijskih sukoba, mletačka vlast u Zadru želi izgraditi nove gradske bedeme u obrani od Turaka pa je 1570. g. srušena crkva sv. Marije Velike. Sarkofag sv. Zoila ostao je u njenoj pokrajnjoj kapeli do 1622. g., ugrađen u jedan od četiri oltara. Tada se, zabilježeno je u kronikama stolnog kaptola i Zadarske nadbiskupije, u velikom svečanom ophodu od katedrale sv. Stošije prema crkvi sv. Marije Velike i natrag, tijelo sv. Zoila prenijelo u katedralu. Relikvije sv. Zoila pohranjene su u oltar u zadarskoj katedrali 16. prosinca 1622. g. “To je bio veličanstveni crkveni i veliki događaj za cijeli grad, osobito važan za hrvatski puk koji se njemu utjecao, izložen mletačkoj vlasti. Od te se godine blagdan sv. Zoila počeo slaviti na dan prijenosa svečevog tijela, 16. prosinca. Glavno slavlje s velikim svečanostima slavilo se 23. prosinca, o čemu svjedoče i dokumenti” rekao je Dundović, pokazavši arhivske isprave tome u prilog. Tijelo sv. Zoila se čuvalo u dva dijela. U mramornom sarkogafu u kovčegu od čempresovine su bile kosti sveca, a u srebrnom relikvijaru glava, sa spisima o autentičnosti relikvije. Prije prijenosa relikvije, nadbiskup Stella je proveo rekogniciju svečevih moći, odredio je trodnevni post i javne molitve a sarkofag je otvorio u prisutnosti gradskih vlasti i klera.
Mr. Dundović je govorio i o vezi Zoila sa sv. Krševanom. Prema predaji, sv. Krševan javio je u snu sv. Zoilu gdje se nalazi njegovo tijelo, koji je nakon što je mučen bio bačen u more. Kad ga je izvukao, na čudesan način glava sv. Krševana spojila se s njegovim tijelom. Zoilo je Krševanovo tijelo sahranio u svojoj kući, a poslije je preneseno u Akvileju gdje se čuvalo i štovalo svetog mučenika do 452. g. kad su Akvileju razorili Huni. Dundović je upozorio da je netočan podatak u historiografiji, da je štovanje sv. Zoila bilo zabranjeno do 1714. g. „Sv. Zoilo se stalno slavio i njegov blagdan se obilježavao u katedrali i nakon prijenosa u katedralu. O tome svjedoči kompendij svih ceremonija i liturgijskih funkcija u zadarskoj katedrali koje je marljivo popisao kanonik zadarskog kaptola Ivan Maria Ferrari 1716. g. Taj se dokument čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru. Tu izrijekom donosi da se svakog 22. prosinca svečano pjeva Večernja uoči blagdana sv. Zoila, da se zvoni sa zvonika zadarske katedrale, pjeva se na oltaru gdje je bilo smješteno tijelo sv. Zoila i slave se antifone maggiore. To je tada bio najuzvišeniji oblik moljenja časoslova prve Večernje uoči proslave sveca. To kazuje koliki je ugled u Zadru imalo štovanje sv. Zoila. Svirale su orgulje, pjevalo se i slavilo u prisutnosti zadarskog puka. Oltar sv. Zoila se svečano urešavao tepisonima sa sakralnim motivima što je davalo značaj svecu. Na svetkovinu 23. prosinca nadbiskup je slavio svečanu misu na svečevu oltaru s kađenjem, a ujutro se otvorila oltarna pala da bi svatko iskazao štovanje, pobožnost i molitve sv. Zoilu“ rekao je Dundović.
Važnost Zoilovog kulta u gradu Zadru potvrđuje i liturgijska činjenica. Ako bi svetkovina sv. Zoila bila u nedjelju, tada se ublažio taj liturgijski svečani čin, ali se nije preskočio. „Danas u Crkvi, ako proslava sveca pada u nedjelju, prebacuje se na ponedjeljak ili se te godine ne slavi taj svetac. U slučaju sv. Zoila nije bilo tako, ipak se slavio“ istaknuo je Dundović.
Predavač je obrazložio i zašto je od kraja 17. st. mjesni kult sv. Zoila bio pod istragom rimske Kongregacije obreda koja je 21. ožujka 1671. g. zabranila štovanje sv. Zoila kao ispovjedatelja vjere, confessor. To je povezano i s povijesnim događajem, sklapanjem Zadarskog mira 1358. g. Mir je sklopljen s noći 16./17. prosinca, na dan prijenosa tijela sv. Zoila. „Tada su pakt sklopili zadarski varošani i plemstvo da bi pomogli Ludoviku I. i njegovoj vojsci da uđe u Zadar te bi se Zadar priključio svojoj matici, hrvatskoj zemlji, nauštrb mletačke vlasti u nastojanju da osvoji Zadar. To je razljutilo papu Klementa IV. koji je bio veliki suradnik Mletačke republike jer je ona od početka imala svog veleposlanika u Rimu koji je surađivao s papom. Tako je bilo do 1797. g., do kraja Mletačke republike. Papa je tada zabranio puku i kleru da se časti sv. Zoilo. Puk to nije ispoštovao u svetoj pobožnosti, unatoč mogućim kaznama. Puk je i dalje slavio sveca u kojem je našao utjehu i zaštitnika“ rekao je Dundović.
„Koliko je Zoilo bio važan za hrvatski puk govori i činjenica da je zadarski nadbiskup Vicko Zmajević 1713. g., iste godine kad je došao na stolicu zadarskih nadbiskupa, naredio vrijednom kanoniku zadarskog stolnog kaptola dr. Ivanu Tanzlingheru Zanottiju, bio je Nijemac podrijetlom ali je disao hrvatski unutar kaptolskog zbora, da ispita povijest štovanja sv. Zoila i dokumentirano mu predoči o čemu se radi“ istaknuo je Dundović, dodavši da su do dolaska Zmajevića u Zadar, od mletačke vlasti 1409. g. u Zadru bila samo dvojica hrvatskih biskupa, iz Trogira. Biskupovali su samo godinu dana svaki, što govori o ondašnjim okolnostima.
„Zmajević, prvi hrvatski biskup u Zadarskoj nadbiskupiji nakon vladanja Mletačke republike u Dalmaciji i Zadru, bio je mudar, gledao je sve mogućnosti i opasnosti, nadire pravoslavlje koje želi episkopalnu potvrdu u Dalmaciji. Zmajević djeluje na nekoliko crkvenih frontova. On vraća kult sv. Zoila i Gospu od Zdravlja koja je također bila bitna za zadarski puk u gradu i izvan gradskih zidina. Nadbiskup Zmajević je htio osnažiti vjeru hrvatskog puka. U političkim i društvenim promjenama svjestan je da štovanje svetaca koji puku daju snagu vraća snagu mjesnoj Crkvi“ istaknuo je Dundović, dodavši da je Mletačka republika tada htjela osporiti ingerenciju rimskog pape na Crkvu u Dalmaciji, preuzeti vlast u političkom i crkvenom smislu, što je dijelom i uspjela. „Zmajević se tome odupirao. Kad se uspoređuje korespondencija Zmajevića s ostalim dalmatinskim biskupima u to vrijeme, vidi se kakav je duh prožimao tog istinskog rodoljuba i čovjeka vjere“ rekao je Dundović.
Kanonik Tanzlingher je temeljem starih spomenika Crkve u Akvileji i Zadru dokazao ispravnost štovanja sv. Zoila te je Kongregacija bogoštovlja dekretom od 14. travnja 1714. g. svečano potvrdila višestoljetno štovanje sv. Zoila a u molitvi je svecu opet dodano ‘presveti ispovjednik’.
Predavač je izrazio želju da to izlaganje i blagdanska misa budu uvertitra u ponovno oživljavanje kulta važnog zaštitnika Zadra, „dragog sveca, jednostavnog svećenika koji je u potpunosti živio svoje svećeništvo u duhu skromnosti, poniznosti i duboke vjere na koju nas evanđelje poziva. Vratimo mu čast koja mu je oduvijek pripadala u zadarskoj katedrali i u gradu Zadru, na radost hrvatskog puka“ potaknuo je Dundović, koji je u svom istraživačkom radu često nailazio na sv. Zoila kojeg osobito stalno spominje zadarski kaptol.
Slika sv. Zoila u svećeničkom ruhu s pogledom prema nebu koji drži mučenički umrlo tijelo sv. Krševana nalazi se u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. Dundović smatra da štovanje sv. Zoila u Zadru može biti predmet istraživanja studenata crkvene povijesti i povijesti umjetnosti, jer je puno toga povezano sa štovanjem sv. Zoila. Od 1307. g. do početa 18. st. u Zadru nije bilo crkve koja nije imala sliku, palu, oltar ili neki umjetnički prikaz sv. Zoila, što potvrđuje koliko je bio štovan.
Zadarski crkveni povjesničar mons. dr. Eduard Peričić navodi da je ta slika iz 1307. g. bila podignuta na oltar u zadarskoj crkvi sv. Krševana. Početkom 18. st. podignuta je statua sv. Zoila koja je s drugim zaštitnicima resila glavni oltar u crkvi sv. Krševana. Barokni oltar s bijelim mramornim kipovima zadarskih zaštitnika Šimuna, Krševana, Stošije i Zoila djelo su mletačkog kipara Alvisea Tagliapietra.
Slika svečeva tijela bila je naslikana na škrinji koja je sadržavala tijelo sv. Krševana. Oltar u čast Zoilu bio je podignut u crkvi sv. Šime i njegova bista u zvoniku iste crkve. Stara Zoilova slika ukrašavala je oltar u sakristiji crkve sv. Dimitrija, slika iz 1309. g. je bila u crkvi benediktinki sv. Marije, u crkvi sv. Nediljice, a jedna na staroj pali u crkvi sv. Barbare i sakristiji zadarske katedrale.
Na predavanju su gostovali i zadarski nadbiskup Želimir Puljić i dr. Dijana Vican, rektorica Sveučilišta u Zadru sa suradnicima i drugi stručnjaci. Događaj je organizirala Zadarska nadbiskupija i Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru.
Ines Grbić
