O temi ‘Stepinac i njegov odnos prema Paveliću’ u dvorani sjemeništa Zmajević u Zadru u četvrtak 8. prosinca izlagao je dr. Ratko Perić, mostarsko-duvanjski biskup. Podaci u tom izlaganju rezultat su velikog osobnog istraživačkog rada biskupa Perića koji je član Mješovite komisije stručnjaka iz Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Komisija će na susretima do srpnja 2017. g. razmatrati ulogu bl. Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Biskup Perić argumentirano je opisao izravne odnose između zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i Ante Pavelića, poglavnika NDH, u vremenu od 1941. do 1945. g. Deset osobnih susreta i dvadeset pisama bilanca je Stepinčeva nastojanja prema Paveliću. Kardinal Stepinac je intervenirao za svaki srpski, židovski i drugi dopis ugroženoga kojeg je dobio. Stepinac je napisao dvadeset pisama direktno na adresu Pavelića. Pavelić mu nije odgovorio ni na jedno. Jednom ili dva puta je odgovorio preko nekog ureda i rekao da nije istina što je napisano.
Mons. Perić je opisao datume i situacije u kojima je Stepinac deset puta otišao Paveliću. Svaki put, osim prvog puta kad je išao čestitati na obnovljenoj državnosti, kardinal je išao kako bi za nekoga intervenirao. Pavelić zauzvrat nikad nije došao u Nadbiskupski dvor ni u zagrebačku katedralu. „Stepinac je ostao na svom mjestu. Gdje god je bio, on je bio na svom mjestu. Zato što mu je savjest na svom mjestu. Stepinac je pokazao kako je velikodušan prema potrebnima koji su se njemu obraćali za pomoć, a dostojanstven prema silnicima. Nije za njega bilo silnika. Stepinac je izravno poželio Paveliću: ‘Upravljajte u pravdi i istini, kao najčvršćem temelju blagoslovljene budućnosti’. To je ostalo u Stepinčevoj rječniku i duši. Svaki put će doći, istina i pravda. Bez toga, sve je razbojništvo, kako kaže sv. Augustin“ istaknuo je biskup Perić.
Na jedan od prigovora SPC-a da je Stepinac bio za NDH, hrvatsku državu, biskup je istaknuo Stepinčevu misao, „zašto bi bio zločin biti za hrvatsku državu“. „To nije zločin nego izraz duboke domoljubne svijesti. Bori se za nešto što je vrijedno u ljudskom, rodoljubnom smislu. Stepinac je razlikovao državu od konkretnog režima. Stepinac je rekao: ‘Hvatska država je politički cilj svih dobrih rodoljuba. Ali ustaški i komunistički režim nisu država’. To je hrabro reći. To je rekao i na sudu. Pred komunistima je rekao, ja sam za hrvatsku državu“ rekao je mons. Perić, istaknuvši Stepinčeve riječi „Neka hrvatski narod izađe na slobodne izbore, pa neka izabere komunističku Hrvatsku, ja ću je priznati. Ja priznam ono što narod hoće“. „Ako ćemo demokraciju, onda ćemo tako. Stepinac poštuje kako narod kaže. Ako narod plebiscitarno hoće to, kaže, ‘Bih bih ništarija da ne želim hrvatsku državu’. Nije mogao jasnije ni razgovjetnije“ istaknuo je mons. Perić.
Stepinac je čestitao Paveliću na obnovi državne nezavisnosti nakon proglašenja NDH 1941. „Ništa se ne zalijeće, ne trijumfira. Dostojanstveno. Ne zna kuda će sve otići“ rekao je mons. Perić. Stepinac prvi put susreće Pavelića 16. travnja 1941. g. u Banskim dvorima. Razgovor je trajao petnaest minuta. Nadbiskup mu je poželio Božji blagoslov u radu i naglasio „da se Crkva ni dosad nije miješala, niti se želi ubuduće miješati, u aktivnu politiku“. „Naglasak je na aktivna. Aktivna znači: Poglavniče, ja tebi neću imenovati župane, a nemoj ti meni imenovati župnike. Međutim, Pavelić je baš to htio. U crkvi sv. Marka na Gornjem gradu htio je imenovati ličkog župnika. Stepinac kaže, ne može tako. Ovdje je nadbiskupska vlast koja ima kompetenciju imenovati. Nećemo se miješati. Nemoj ti zadirati u moje, neću ni ja u tvoje. Poštovat ćemo se. Jasno da ne može jasnije. Stepinac će jednako tako reći kralju, caru, Paveliću i Titu. Snaga Stepinca je da on ne nastupa sam. Nego kaže, iza mene je Crkva, papa, Bog, Božji zakoni. Pavelić nastupa sam“ istaknuo je mons. Perić, naglasivši da je Stepinac zauzeo crkveni stav Svete Stolice.
Poštuje legitimnog predstavnika države, ali je i odmah na početku upozorio Pavelića: „Ako bismo kada morali po pastirskoj dužnosti reći otvorenu riječ, upozoriti, opomenuti, to ćemo učiniti“. „Ponaša se kao nadbiskup pred zakonitim poglavarom, tko god bio, Pavelić ili Tito. Komunistima je rekao, ‘Vi ste za mene vlast od 8. svibnja. Dotad kad ste bili u šumi, niste bili za mene vlast. Stepinac se ponaša korektno. Ja sam nadbiskup, ovo je zakonita vlast. Sad je takva. Ja ću se s vama rukovati, pozdraviti i obratiti se kad se budu tražila prava Crkve i vjernika. Tražit će to smiono“ istaknuo je biskup Perić.
Stepinac se 1941. g. osobno zauzeo kod Pavelića za brata bačkog episkopa Irineja Čirića, Stevana, ministra prosvjete u Kraljevini Jugoslaviji kojeg su bolesnog ustaše internirale u Koprivnicu. Inače je Stevan bio sklon Hrvatima. „’Poglavnik nažalost’, piše Stepinac, ‘nije bio odviše sklon da popusti. Na koncu mi je rekao da će ga dati otpremiti u Srbiju. Rekao sam mu, bolje i to, nego da pogine u logoru. Kasnije nisam više ništa doznao kako je ta stvar završila’. Stepincu nije ništa javljeno niti mu je ikad išta javljeno što se učinilo“ rekao je mons. Perić, istaknuvši da je Stepincu bilo zapriječeno da će se njegovi interventi smatrati sabotažom državne vlasti. „Ti rušiš državu što se boriš za Srbe, Židove. Koja svijest i savjest Stepinčeva! Stepinac ima savjest, mora odgovarati svojom savješću pred Bogom, papom“ rekao je predavač.
Primivši od beogradskog nadbiskupa Josipa Vujičića pismo da se zauzme za gornjo-karlovačkog episkopa Savu Trlajića u logoru, Stepinac se tri puta s papinim legatom Marconeom osobno zauzeo za njega kod Pavelića. „To piše Vujičić jer zna da će stradati i njegovi katolici u Beogradu. Ide se osvetnički. Ako ćete vi tako tretirati Trlajića i mi ćemo vaših 15 000 katolika u Beogradu. Ratna vremena su luda vremena“ istaknuo je mons. Perić.
Stepinac je u Krašiću 1956. g. u sjećanju na svoje pohode Paveliću napisao: „Teško je bilo meni ići često k Paveliću. No, kad je bila veća stvar posrijedi, ja ću ići. Neću pisati, neću spremati tajnike, generalnog vikara. Neću ići ministru unutarnjih poslova, pravosuđu, nego ja ću ići direktno Paveliću. Vidite te odlučnosti, dobrohotnosti, plemenitosti“ poručio je biskup Perić. Podsjetio je na Stepinčev zapis: „Zanimljivo je da Pavelić nikad nije bio u Nadbiskupskom dvoru od 1941. do 1945. g. Da je barem jedanput došao, alaj bi komunisti uživali i koliko bi to bio za njih argument i za njihove laži“. „Pavelić je pazio da Stepinca ponizi koliko više može. Da ga ignorira. Nema ništa teže u životu, nego kad te netko ignorira. Taj je stav Pavelić zauzeo prema Stepincu. Kojeg cijeli svijet prizna, svi ga znaju. Samo ga on ne zna“ upozorio je biskup Perić. Istaknuo je kako je Stepinac u svakoj prigodi bio „kulturan, fin, dostojanstven. Ima svoj stil, standard svoje forme. Ne preskače ih, održava to kod kralja, maršala i poglavnika“.
Biskup Perić je istaknuo i govor Stepinca ispred crkve sv. Marka u Zagrebu, uz otvaranje hrvatskog sabora, kada je Stepinac poručio: „Neka Hrvatski sabor donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim. Da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer pisano je, jedan je zakonodavac i sudac koji može spasiti i upropastiti. Neka donosi zakone pravedne. Gdje su jednake obveze, neka su jednaka i prava. Srbi, Židovi, Romi i Hrvati“. „Kad se takva nađe, ne mora svaki dan to ponavljati. Rekao je to na dan otvaranja Hrvatskog sabora. To je njegova ideja: jednaka prava, jednake dužnosti, svima. Za sve ljude i narode“ istaknuo je biskup Perić, dodavši da su tri karakteristike dobrog zakona: da je pošten, pravedan i moguć. „Ključne riječi Stepinca u govoru na prvi dan otvaranja Hrvatskog sabora: poštenje, pravda, zakon, iste dužnosti, ista prava, svijest odgovornosti, suradnja, Božji sud, molitva, blagoslov. Kud ćeš više? To je projekt i program. Slušajte Stepinca“ potaknuo je mons. Perić. U reakciji na taj Stepinčev govor, Pavelić je rekao: ‘Neće mene ovaj balavac učiti politiku’. Nasuprot pisanju da je Stepianc jednom ili dvaput posjetio Pavelića, biskup je istaknuo da je Stepinac svaki mjesec išao k njemu zauzimati se za ugrožene.
Stepinac je 1942. g. intervenirao kod Pavelića za dvjesto pravoslavnih vjernika iz Pakraca koji su s pravoslavlja prešli na katolištvo. Pavelićeva vlast ih je pod optužbom suradnje s partizanima odvela u logor. Nadbiskup je za njih molio i upravu logora u Staroj Gradiški. Stepinac je Paveliću 1944. predao i pojedinačne molbe, uglavnom Hrvata komunista, časnika, službenika i molio pomilovanje za sve osuđenike. U toj skupini bilo je jedanaest osuđenih na smrt. „Stepinac je stalno govorio poglavniku, ne može se živjeti i vladati bez Boga, bez Božjeg blagoslova, pravde i poštenja. Nikad nije propustio, da je imao na stolu, a da nije intervenirao“ istaknuo je mons. Perić, podsjetivši na Stepinčev zapis 1956. g.: „Hvala Bogu, ali mi ne znamo za mržnju i zato opraštamo rado svima: Nijemcima, Talijanima, ustašama, partizanima. Svima, a neki su i iz naših redova. Jedno trajno stoji, Gospod Bog nikad ne gubi bitku“ istaknuo je biskup Perić, naglasivši kako je Stepinac u toj rečenci podvukao riječ rado.
Kad je sve išlo kraju, Stepinčev deseti i zadnji susret prije sloma NDH bio je 1945. g. Pavelić je pozvao Stepinca i rekao mu da je „tradicija da su zagrebački biskupi vršili bansku čast kad je izbila neka neprilika. Pa smatram da biste vi preuzeli i civilnu vlast u Hrvatskoj“. Kako je kasnije zapisao, Stepinac je odmah tada „u duši imao gotov odgovor. Ne. Pristati na to značilo bi za nekoliko dana izgubiti život. Naslijedio si Pavelića, znači i prije si bio s njim, odgovoran si za sve. Vješala. Nije moj odgovor ‘Ne’ bio za to da bih se ja bojao smrti. Daleko od toga. Ali radi takve stvari, kad je već sve jasno bezizgledno, ići u smrt, a ostaviti dijecezu, kler, narod, činilo mi se nerazumo. Nerazborito. I onda, komu predati vlast“. „Time je nadbiskup sve sam protumačio, i kakav je bio njegov odnos prema Paveliću. Bio je s Isusom. Njegova načela mu je iznosio“ rekao je mons. Perić.
Na Pavelićev poziv hrvatskim biskupima da brane državu, sastao se uži odbor petorice članova HBK i izdao deklaraciju o pravu hrvatskog naroda na državu osudivši komunistička nasilja. „I svi su potpisali. Nakon potpisa, dvojica biskupa su pobjegla, jednog su zatvorili i slomili, drugog su slomili da ga nisu zatvorili. Jedan je Stepinac! On neće biti slomljen ni za kraljevine, ni za endehazije, ni za komnuzima. To je njegova veličina. Stepinac je ostao sam na bojišnici. Kao Krist pred Poncijem Pilatom. On ne bježi. On se ne lomi. Njega se zatvara, osuđuje i u zatočeništvu umire kao hrvatski heroj i katolički mučenik. On je i hrvatski nacionalni heroj. Nije samo katolički svetac i blaženik. Kad ga se čita pod nacionalnim vidom, nadmašio je, baš što je rekao 1934. g. s prozora, ‘Neću se dati natkriliti u ljubavi prema hrvatskom narodu’“ istaknuo je biskup Perić.
Kad je Stepinac preko radija čuo da je 1957. g. na Pavelića u Argentini izvršen atentat, nadbiskup je rekao: „Bilo bi mi žao da mu se zlo dogodi, makar se nismo u mnogome slagali. I ljutih mi je jada zadao. Bog sam može prosuditi. Ja ga više puta nisam mogao razumjeti. Kad sam mu i prigovorio, znao je reći, ‘Moja je savjest pred historijom mirna’“.
„Stepinac je dostojanstveno očuvao sve ljudske norme, forme, manire, a pogotovo kršćanske vrline u ophođenju s poglavnikom. Jednako će s maršalom, poglavnikom, ako treba s Hitlerom i Staljinom. Dostojanstveno. Tu je njegova veličina. Nije on bezveze došao u ‘Sacramentum caritatis’. U svojoj postsinodalnoj pobudnici, umirovljeni papa Benedikt XVI. 2010. g. spomenuo je Stepinca u 48. broju. Papa kaže, ‘Da navedemo sve koji su najdoslovnije, najveličanstvenije proveli Sveto pismo u svom životu. Papa nabraja, sv. Atanzaije, sv. Augustin, sveti ovaj, sveti onaj, bl. Alojzije Stepinac. Njega je papa uzvisio i dao mu mjesto. Tebi je mjesto u Sacramentum caritatis“ poručio je biskup Perić, zaključivši molbom za Stepinčev zagovor.
Ines Grbić
