O mučeništvu s osobitim osvrtom na svečanost u Skadru
1. Današnje prvo čitanje o sedmero braće Židova, koji podnose mučeništvo vjerni vjeri svojih otaca, ima nešto zajedničko jučerašnjom proslavom u Skadru, o svečanosti proglašenja 38 mučenika: dvojica biskupa, 21 svećenik, sedam franjevaca, tri isusovca, četiri laika i jednoga sjemeništarca. Među njima dvojica su Hrvata: don Anton Muzić i fra Serafin Glasnović. Drago mi je što sam bio na tom znakovitom događa u Skadru u kojem je puno ljudi stradalo zbog vjere. Svečanost je bila u katedrali koja je svojevremeno bila pretvorena u sportsku dvoranu gdje su komunisti održavali svoje političke mitinge o „opasnosti vjere od čega treba ljude osloboditi“. Jučerašnja svečanost mirisala je ozračjem slave i uskrsnuća, kao nagrada za sve one patnje koje su vjernici podnijeli za Isusa Krista. A sve je započelo polovicom prošlog stoljeća. Don Zadeja svećenik male župe na obali Skadarskog jezera to je nekako predvidio i najavio kad je 16. kolovoza 1944. uz svečanosti svetoga Roka okupljenima ljudima, posebice mladima rekao: Imam samo par riječi danas vam kazati svima, a posebice vama mladi. Crni oblaci, koji nose crvenu ideologiju primiče se k nama, a njihova je namjera obrušiti se na vas. A vi nećete moći ništa drugo činiti osim trpjeti njezina zla, između ostaloga i nijekanje Boga“. Ovo je velečasni Zadeja izgovorio tri mjeseca prije nego je došlo do kominističke okupacije, a sedam mjeseci prije nego su ga komunisti strijeljali 25. ožujka 1945. To je unijelo puno straha, ne samo u grad Skadar, već u čitavu zemlju Albaniju.
Tako je zapravo započelo progonstvo kršćana, a među prvi činima kominističkih vlasti bila je zabrana ulaska apostolskom nunciju mons. Nigrisu koji se morao vratiti u Rim. Enver Hodža je zatim pozvao mons. Gaspera Thacia i mons. Vincenca Prenushia kako bi ih nagovorio neka se odvoje od Svete Stolice. Obojica to glatko odbili, pa su bili strijeljani. Nakon nekog vremena Hodža je istu stvar pokušao s mons. Franom Gjinijem koji mu je također odgovorio kako „nikada neće odvojiti svoje stado od Svete Stolice“. Zbog toga je 18. ožujka 1945. Partija okupila sve svećenike i zatražila neka napuste svoje zvanje. Budući da nijedan od nazočnih nije prihvatio tu ponudu, uslijedila su hapšenja, mučenja i ubijanja.
2. Uz hapšenje i progon svećenika rušilo se zvonike, a samostane i crkve pretvaralo se u javne prostore, poput sportskih dvorana, magazina ili pak štala i torova za stoku. Među stradalima našao se i mladi sjemeništarac Marko Ćuni za koga su našli u zapisniku tajne službe kako je prije samoga strijeljanja rekao: Živio Krist Kralj; oprostimo našim neprijateljima!“ 9. rujna 1946. Uhapsili su trojica mons. Volaj, Dedu i Laca pa ih strijeljali skup s franjevačkim provinicjalom Prennushijem i gvardijanom samostana u Skadru fra Ciprianom. Gvardijana su lažno optužili da je skrivao oružje iza oltara svetoga Ante. Iza toga oduzeli su im samostan i pretvorili ga u zatvor gdje svojevremeno znalo biti i do 700 zatvorenika uglavnom radi „vjerski h razloga“.
Kad je Albanija šeszedesetih godina prošlog stoljeća prekinula dilomatske veze s Rusijom, vezala se uz Kinu. Tada su počele još strože i rafiniranije kontrole onih koji su pokazivali znakove vjere. U novinama i na radiju širile su se neistine i mržnja prema Crkvi i vjeri. Nije bilo slobode osim one da se napada i blati vjernike i Crkvu. A takvi su onda bivali nagrađivani, kako novcem, tako i prestižnim titulama. Pod utjecajem Kine Enver Hodža je u veljači 1967. najavio „kulturnu revoluciju“ koja je bila uperena protiv „tradicije i vjerskih običaja“. Taj njegov plan pretvorio je slijedećih godina albansku zemlju u prostor pravoga pakla. Iza toga su zatvarane crkve i džamije, a na vratima su vješani programe spomenute revolucije. Zadnja je bila zatvorena crkva Srca Isusova u Tirani, 26. lipnja 1967. Poslije toga zaduženi skojevci i pioniri obilazili su kuće da vide imaju li ljudi u svojim domovima križeve ili svete slike. A o Uskrsu bi kontrolirali farbaju li jaja, a za Božić pripremaju li kolače. Nekada su se služili i djecom pojedinih obitelji da im dojavljuje sve što ih je interesiralo iz vjerskoga života.
3. Kad je u velebnoj katedrali u Skadru, u lipnju 1971. održan „Kongres žena“, na kojemu su uz Enver Hodžu govorili i drugi istaknuti komunisti, svi su se obrušili posebice na katoličku Crkvu. Komunistička diktatura je zanijekala ljudsko dostojanstvo i okomila se na religiju i sve koji vjeruju. Bila je to ideologija za koju se slobodno može reći đavolskoga nadahnuća. U igri je bilo istrijebljivanje vjere a posebice u krilu Katoličke Crkve. Vrhunac toga perverznog sustava u Albaniji zbio se 1976, kada je država proglasila da je po ustavu „ateistička zemlja“ u kojoj je „zabranjeno bilo kakvo vjerničko udruživanje“. – (Ovdje mi se čini prikladnim spomenuti: don Mihaela Koliqija koji je proveo u zatvoru ništa manje nego 36 godina (a od toga vele 17 u samici). Njega je sveti Ivan Pavao II imenovao kardinalom u njegovoj 92. godini života, 27 novembre 1994. Bio sam tada na sinodi u Rimu, te imao čast vidjeti toga mučenika za Crkvu Kristovu. I slušati njegovo svjedočanstvo na sinodi biskupa. Ovoga puta u Skadru, upoznao sam novoimenovanoga kardinala, don Ernesta Troshanija koji navršava 86 godina, a u zatvoru je prove 27 godina. Pisale su novine kad je u katedrali u Tirani pred Papom svjedočio o svom zatvorskom životu, 21. rujna 2014., papa Franjo ga je zagrlio i proplakao.)
Kako smo bili radosni i ponosni kad smo dobili prvoga sveca mučenika, svetoga Nikolu Tavelića kojem svake godine pođemo na hodočašće u Šibenik. To ćemo učiniti i slijedeće nedjelje. U svom misijskom nagovoru Isus je rekao apostolima da ih šalje ‘kao ovce među vukove’ (usp. Mt 10), te najavio kako će ih ljudi ‘zbog njega zamrziti, izvoditi pred sudove i bičevati’. A on je zatražio neka svjedoče i ne boje se onih koji tijelo ubijaju, te neka ustraju. I neka pri tomu nikomu ne škode. Mučenik je stoga onaj koji je spreman boli hrabro podnijeti radi Kristovoga Kraljevstva. I pri otmu je njegovo srce ispunjeno ljubavlju i mirom, bez trunka mržnje i osvete. Zbog toga se Crkva dičim takvim svojim sinovima. I iskazuje dužno poštovanje prema njihovoj moralnoj veličini. Mučeništvo je uistinu Božji dar. Ne samo za one kojima je taj dar podijeljen, nego i za sve one koji su s njima povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom, kao i crkvenom pripadnošću kojima se rado molimo i njihov zagovor prosimo.
† Želimir, nadbiskup
Zadar, 6. studenoga 2016.