Srdačan pozdrav i dobrodošlicu upućujem našim biskupima Slobodanu i Tomislavu, nazočnim svećenicima, predstavnicima Grada, županije i države, vojne vlasti policiji, te posebice ranjenim obiteljima naših branitelja, kao vama svima koji ste se danas okupili u crkvi Uznesenja Marijina u Škabrnji. Što to danas spominjemo ovim slavljem i ovom liturgijom? Na što nas podsjeća 18. studenoga, a zbio se prije dvadeset i pet godina? Podsjeća nas na tužan dan stradanja kada je JNA s pobunjenim hrvatskim Srbima okupirala i razorila jedan grad na sjevero-istoku i jedno selo na jugu zemlje: Vukovar i Škabrnju. Stoga su ova dva mjesta danas osobito povezana duhom i molitvom. Oni na dva kraja Lijepe Naše utjelovljuju zvukove njezine himne. Uništavajući kulturu i tisuće života divnoga baroknoga grada na plavom Dunavu, te paleći kuće i ubijajući 86 nevinih života u Škabrnji, okupator je mislio stravičnim zločinima i razaranjem ognjišta i svetišta zauvijek ugasiti neutaživu čežnju za slobodom. Ta je čežnja nakon pada Berlinskoga zida bila je sve jača i nošena snom „o lijepoj, dragoj i slatkoj slobodi, koju nam višnji Bog je do“. I širila se nezaustavljivo od juga do sjevera, i od istoka do zapada; ništa je nije moglo obustaviti. Čak ni strašna stradanja ne samo Vukovara i Škabrnje, već i našega Nadina i Benkovca, Dubrovnika, Gospića, Karlovca, Siska, Broda, Osjeka i Vinkovaca i svih onih strateški važnih mjesta koja su bila ucrtana u paklenski plan okupatora pod nazivom „spaljene zemlje“.
Koliko su ljudi strepili nad sudbinom opkoljenih gradova i mjesta, posebice Vukovara, najbolje svjedoči bilješka u Dnevniku jedne redovnice u porobljenom Cavtatu, koja uz današnji dan 1991. piše: „Danas smo čule u potkrovlju naše kuće preko tranzistora da je pao Vukovar. To me tako potreslo da mi je tranzistor ispao iz ruku. Čuli smo kako je i Škabrnja okupirana, a puno ljudi i branitelja poubijano. Strava i užas“, piše časna Gonzaga u dnevniku koji je vodila za vrijeme okupacije Konavala i Cavtata.
Vukovar, dakle, nije izdržao, kao ni Škabranja koja je na današnji dan imala svoj Veliki Petak. Izdržala je, međutim, Hrvatska zahvaljujući nadljudskim naporima njezinih branitelja i građana, predvođenih legalno izabranim vodstvom na čelu s predsjednikom Tuđmanom kojemu je Škabrnja iz poštovanja i zahvalnosti postavila spomenik. On je, naime, kao vrhovni komandant vojnih akcija „Bljeska i Oluje“ sa svojim generalima i vojnicima 1995. oslobodio okupiranu Domovinu. A Vukovar i Škabrnja utjelovljuju sva mjesta petogodišnjeg stradanja diljem Lijepe Naše. Oni su postali simbolom i bolnim podsjetnikom svih žrtava koje su pale za slobodu i samostalnost Republike Hrvatske.
Zato u ovoj nadnaravnoj Isusovoj žrtvi na oltaru donosimo sva stradanja pokojnih i živih ljudi ovoga mjesta i svih drugih gradova i sela diljem naše Domovine. Čvrstom i snažnom vjerom, jakom ljubavlju i nesalomivom nadom, kojom smo nadvladali sve ratne i poratne nedaće, obraćamo se Ocu nebeskom i molimo neka se sjeti svih onih koji su ovdje, u Vukovaru i diljem Lijepe Naše nevino stradali. Mi ih se danas spominjemo onako kako su bili imenovani na krštenju i prepoznajemo ih po tim imenima koja su upisana u dlanove Božje ruke. Neka im Uskrsnuli otvori rajska vrata, oslobodi ih od svih spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih i svetih. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. Molim predvoditelja, mons. Slobodana neka nas uvede u otajstvo ovoga svetoga slavlja.
msgr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Škabrnja, 18. XI. 2016.