Gospa od Ružarija – poznaje naša nadanja i naša stradanja
1. Prije 14 godina, 16. listopada 2002., sveti Ivan Pavao II. objavio je apostolsko pismo kojim je bio proglasio 2002./2003. „godinom krunice“, te predložio neka se, uz već postojećih pet „radosnih, žalosnih i slavnih otajstva“, uvede i pet „otajstava svjetla“ koja govore o „krštenju na Jordanu, svadbi u Kani Galilejskoj, o navještenju Božjeg kraljevstva, preobraženju i euharistiji u kojoj nam se Krist dariva. Papa je pozvao vjernike neka moljenjem krunice razmatraju Kristovo lice, te poželio da im na tom putu učiteljicom bude Marija, njegova Presveta Majka. – U Sikstinskoj kapeli, negdje u sredini Posljednjeg suda paralelno s Gospinim obrisima s desne strane Otkupitelja koji sudi svijetu, upada u oči detalj mišićavog čovjeka koji u ispruženoj lijevoj ruci čvrsto drži krunicu i pruža je muškarcu i ženi kako bi im pomogao popeti se u raj.
Ovo je Michelangelo oslikao tridesetak godina prije nego je papa Pio V. ustanovio liturgijski spomen BDM od Pobjede kao uspomenu na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima kod Lepanta 7. listopada 1571. Pučka je pobožnost, naime, pripisala tu pobjedu zagovoru Marije koju se molilo i zazivalo molitvom krunice. U blagdan svetog Ružarija lijepo se uklapa i ono vrijeme naše molitve iz nedavnog Domovinskog rata kad su naši branitelji, goloruki i s krunicom oko vrata ustali u obranu slobode i narodnog identiteta. I dogodilo se čudo slobode zahvaljujući moćnom zagovoru Presvete Djevice (kard. Kuharić). Krunica je bila draga molitva naših roditelja i brojnih svetaca i blaženika. Ona je postala simbolom obrane naših ognjišta i naših svetišta. Nju je stoljećima poticalo i preporučivalo Crkveno učiteljstvo, a po svojoj jednostavnosti ona se dobro uklapa u duhovni hod kršćanstva. I premda je krunica marijanski intonirana, ona je molitva kristološkog srca i sažetak evanđelja (br. 1) gdje promatramo Isusovo lice (br. 3) Marijinim očima, veli sveti Ivan Pavao II.
2. Kao Marijini štovatelji uvijek s posebnim veseljem slavimo Gospine dane i rado hodočastimo u njezina svetišta, jer ona je duša i srce Crkve. Djela apostolska izvješćuju kako je prva zajednica bila „jedno srce i jedna duša“ i da su svi „bili jednodušno ustrajni u molitvi s Marijom majkom Isusovom“ (Dj 1, 14). Marija, dakle, s Crkvom moli, ali moli i za potrebe Crkve. Moli svjetlo apostolskim nasljednicima, snagu onima koji za vjeru trpe, postojanost onima koji u vjeri kolebaju i posebice hrabrost i ustrajnost svećenicima, toj premiloj braći njezinoga Sina, koji je prije Uzašašća zapovjedio apostolima neka „idu i učine sve narode njegovim učenicima…“ (Mt 28, 18–20). – Marija je rođenjem Isusa Krista „uništila carstvo smrti i ljudima donijela novi život“. Stoga je prikladno da joj je posvećen mjesec svibanj kao doba kad se čitava priroda budi na novi život. Nju, roditeljku Života pobožna je hodočasnička duša na Trškom Vrhu prozvala „početkom boljega svijeta“. A veliki biskup Anzelmo ovako je o njoj pjevao: „Nebo, zvijezde, zemlja, rijeke, dani i noći, sve se, Gospođo, raduje jer je po tebi obdareno neizrecivom milinom.. Zahvaljujući tvojoj milosti, vesele se i kliču pravednici i anđeli. Ženo, puna i prepuna milosti, tvojim blagoslovom blagoslovljena je sva priroda..“
Mi se kao narod ubrajamo među one koji osobito štuju Mariju. Od prvih dana primanja kršćanstva natjecali su se naši vladari i duhovni pastiri, pa su skupa s vjernim pukom podizali nebeskoj Majci i Kraljici veličanstvene crkve i katedrale, te gradili svetišta, kapele i oltare. Na vjetrometini vječitih sukoba, različitih kušnja i ratova, s njom smo uspijevali prebroditi povijesne krize, jer po domovima naših obitelji prebirala su se zrnca krunice, molilo se i hodočastilo u Gospina svetišta. Bog je na početku povijesti najavio lik Žene pobjednice i u njezine ruke stavio nadu ljudi. Bez Marije zvijezde mora, bez Marije nade čovječanstva, bez Marije „zore naše svagdanje“, bez orijentira i bez smisla ljudi bi potonuli u gluhoj noći. Stoga i kliče prorok Zaharija: „Raduj se i kliči kćeri Sionska!“
3. Marija, dakle, nije „izmišljena utjeha“, već stvarno darovana nada. U nju su položena nebeska obećanja i ostvarene Božje nakane. Ona je zvijezda naše povijesti i ufanje naše budućnosti. Jer, naša je prošlost povezana s njome o čemu svjedoče brojni spomenici u kamenu i drvetu, na zidovima i na platnu, u stihovima i u prozi, u glazbi i molitvi. Vjernici stoga rado hodočaste u njezina svetišta, crkve i kapele u kojima se pjeva i moli. Slikovito je to opisao Franjo Alfirević u jendoj svojoj pjesmi: „Tu vise zavjetni darovi, siromašnog, pobožnog puka… Dočekuju nas prijazno zidovi stari, skloništa priprostih duša, ribara i mornara. Mnogo su uzdaha čuli polumračni oltari; mnogo je suza vidjela Gospina slika stara”. Ovakve oaze duhovnosti i kad su suzama oblivene, ozdravljaju dušu čovjeka i donose okrjepu i blagoslov. Jer, ona poznaje naša nadanja i stradanja. Ona majčinski osjeća dramu borbe dobra i zla, svjetla i tame. Ona je „početak boljeg svijeta“ koji želimo graditi s njezinim Sinom Isusom Kristom.
Kroz stoljeća je bdjela nad Isusovom zajednicom, Crkvom, koja je započela svoj ovozemni hod s Marijom na Duhove u dvorani Posljednje večere. S njom će završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu, jer, ona je uz Isusa u središtu Crkve. Stoga je pozdravljamo riječima i hvalospjevom njezine rođakinje Elizabete kojoj je pohitila u Gorje: „Blagoslovljena si među ženama jer si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“. Stoga joj se i danas obraćamo i molimo: Ustani Gospe i pohiti onako kako si hitila svojoj rođakinji Elizabeti. Pohiti u naše obitelji, sela i gradove, u naše gore i na naše more. Želimo, Gospe, čuti Tvoj pozdrav i osjetiti kako nam Isusa nosiš, blagoslovljeni plod utrobe Tvoje. Neka nam duša kliče od radosti i veliča tebe, pomoćnice naša. Gospo od Ružarja, moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Posedarje, Gospa od Ružarija, 2. 10. 2016.