„Svećenik i Riječ“ bila je tema ovogodišnji duhovnih vježbi za svećenike zadarske nadbiskupije zaređenih u zadnjih deset godina. Održane su na otočiću Visovcu od 20. – 23. rujna o.g., a predvodio ih je o. Damjan Kružičević, benediktinac iz samostane sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu. „ Duhovne vježbe su vrijeme koje je potrebno svakome od nas kako bismo se povukli od svijeta, ne zato jer moram, nego je to potreba provesti vrijeme u povučenosti, zajedništvu s braćom. To je blagoslovljeno vrijeme za susret s Bogom, braćom i sa samim sobom. Poželjeti duhovne vježbe mogu samo oni koji vrše djelo Božje. Taj susret s Bogom događa se u nama i tu spoznajući Boga spoznajemo sebe. Razumjeti sebe možemo jedino ako slušamo Riječ Božju i dopustimo da Bog djeluje u nama. Bog želi preobraziti mene iz nutra. Cilj duhovnosti je preobražavanje s Kristom, koji nas potiče da budemo drugačiji, ne samo od drugih, nego od sebe samih“ , istaknuo je o. Damjan na početku duhovnih vježbi.
U kratkim razmišljanjima za vrijeme duhovnih vježbi o. Damjan je želio ukazati i svakome staviti na srce važnost slušanje Riječi Božje: „Razmišljanje o Riječi Božjoj u životu prezbitera proizlazi iz dva uvjerenja koja vjerujem dijelim sa svakim od vas i koja su, kako vrijeme prolazi, sve jasnija i sve zahtjevnija za i u našem životu Kristovih svećenika.
Prvo – svećenik je prije svega učenik Gospodinov, poslan (apostol) Gospodinovoj zajednicii svim ljudima, čovjek poslan služiti. Poslanje koje stoji u jasnom i snažnom odnosu spram Riječi Božjoj – onako kako čitamo u Djelima Apostolskim: Njih (đakone) ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi (Dj 6,4).
Drugo –duhovnost prezbitera (svećenika) rađa se u i iz njegova cjelovitog bića, njegovog govoriti i djelovati kao svećenik u crkvi Božjoj. Prezbiter dijeli iskustvo učeništva, nasljedovanja Gospodina sa svim krštenima, sa svom svojom braćom i sestrama i u isto vrijeme hrani svoju duhovnost i svime onim što riječju i djelima čini kao prezbiter. On je „povjeren Riječi“ i on je „poslužitelj Riječi – Riječ mu je na osobit način povjerena“. Biti povjereni ovoj Riječi, znači od strane prezbitera, prihvatiti da ona bude „gospodaricom“, „pravilom“, „zakonom“ njegova života. Prihvatiti ju znači ne zanemarivati je, ne pružati joj otpor! Biti joj povjereni znači prepustiti joj se, vjerovati joj. Kako se to konkretno događa, ostvaruje – kako to Riječ Tijelom postaje u našem životu, našoj stvarnosti, našoj svakodnevici? Kao prvo, slušanjem Riječi. Svaki je vjernik, dakle i svećenik, prije svega slušatelj Riječi. Slušanje je prva radnja, stav čovjeka kojim se ulazi u odnos s Bogom, u zajedništvo s Bogom. Bog govori i ako čovjek primi Riječ, a primiti riječ znači čuti je i poslušati, tada postaje vjernik. Papa Franjo dao je, moglo bi se reći, novu definiciju vjernika – vjernik je onaj koji ne zaboravlja, ili vjernik je onaj koji se sjeća, memoria Dei… Vjernik jer odgovara Bogu izvršavanjem njegove Riječi – posluhom. Slušati i poslušati Boga znači poznavati ga, znači započeti proces u kojem prihvaćajući Riječ spoznajemo ono što nam On želi objaviti o sebi, ali i o nama. Treba jasno reći kako ne postoji neki drugi put spoznaje Boga osim slušanja. Mi možemo tražiti Boga, istraživati o Njemu, ali samo ako on sam podigne veo sa svoga lica, ako nam se objavi, ako nam govori – samo tada ga uistinu spoznajemo; u suprotnom riskiramo da naše saznanje bude pogrešno, plod naših želja, naših projekcija ili jednostavno „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te moje oči vidješe“ (Job 4, 5). Po ovoj spoznaji Boga i samo iz nje rađa se i raste ljubav prema Bogu. Slušanje je „primarna obveza“ svakog učenika, osobito prezbitera, koji slušajući uči i usvaja ono što naviješta. Riječ je upravljena svakom od nas i treba je slušati i primiti najprije u vlastito srce i dopustiti da Riječ oblikuje/preoblikuje/preobrazi naš život, u suprotnom ukoliko je slušamo da bismo drugima govorili, propovijedali, a same nas se ta Riječ ne tiče/ne dotiče, mi Božju Riječ instrumentaliziramo, profaniziramo (možda se i uobrazimo), no ona ne pada na plodno tlo našega srca, nego negdje usput. Daleko je to od stvarnosti koju Gospodin ima na umu za svakog kojega je pozvao da bude u službi naviještanja. „ Crkva koja ne naviješta Riječ zatvori se u sebe, slabi, razboli i umre“, kaže papa Franjo. „
Drugog dana duhovnih vježbi svećenike je posjetio i o. Nadbiskup, koji je predslavio sv. Misu, a nakon ručka pridružio se i izletu na Roški slap.
