(Mudr 3, 1-9 -br 84, str 38; Iv 6, 51-58 -br. 139., str. 79)
1. Ovoga poslijepodneva opraštamo se ovom svetom misom od našega brata, svećenika don Čedomila Šuprahe, dugogodišnjeg župnika, rektora sjemeništa Zmajević i kanonika stolnog kaptola Svete Stošije. Rođen ovdje u Kolanu, 20. siječnja 1938. u obitelji Luke i Barice r. Oštarić, za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. Lijepo je bilo ovih dana čitati osvrte kako je bio „poznat i omiljen svećenik u puku”, duhovno blizak, radosta i socijalno osjetljiv za potrebe čovjeka”. To je osobito došlo do izražaja u teško vrijeme Domovinskog rata kad je bio ravnatelj caritasa Zadarske nadbiskupije (1990.-2004.). Za njegova mandata otvorena je Pučka kuhinja “sv. Vinka Paulskoga” u Zadru (1996.), kao i Pučka kuhinja „sv. Ante Padovanskog“ u Benkovcu (2004.) kada je izjavio kako je otvaranje pučke kuhinje izraz odgovorne brige za brata čovjeka u potrebi i nevolji. Uz zahvalu Providnosti za njegovu brižnost i ljubav koju je očitovao prema otajstvu Crkve koju je iz duše volio, izričem i suosjećanje obitelji njegovoga brata Marija i pokojne sestre Pere i brata Blaža, te ostaloj rodbini i prijateljima, vjernicima rodne župe u Kolanu, kao i vjernicima župa u kojima je služio, sjemeništarcima s kojima se ophodio kao dobri nono, te braći svećenicima, redovnicama i redovnicima s kojima je radio i surađivao. O njegovom djelovanju govorit će upravitelj doma, mr. don Zdravko Katuša.
2. Kad god se nađemo na sprovodu s vjerom prihvaćamo da su „duše pravednika u ruci Božjoj“, kako nas poučava knjiga Mudrosti koju smo maloprije slušali. Don Čedomila je punih 53 godine slavio misu i propovijedao da smrt nije kraj, nego početak novoga života. Okupljeni u crkvi u kojoj je svetim krštenjem započelo njegovo životno hodočašće, slavimo istu žrtvu koju je i on s radošću slavio i ponavljamo riječi: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje Uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo. Istim svjetlom vjere ispovijedamo da se „Tvojim vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. I kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima“.
Čuli smo u evanđelju da se Isus predstavio kao „kruh živi koji je s neba sišao“. A taj kruh je don Čedomil dnevno lomio i njime ljude hranio. Jer je vjerovao da „tko blaguje tijelo Isusovo i pije krv njegovu, imat će život vječni“ (Iv 6, 54). Misa nije neka imitacija, već otajstvena stvarnost na oltaru gdje se odvija Kalvarijska žrtva Isusove smrti i uskrsnuća. U prolaznom vremenu, dakle, do njegovog ponovnog dolaska, Crkva prinosi preslavnom Božjem veličanstvu „svetu i savršenu žrtvu, kruh života i kalež vječnoga spasenja“. Stoga, živjeti euharistijski znači žrtvovati se, darivati se, izići iz svoje uskogrudnosti i egoizma, prema onome što Bog želi od nas. Euharistijski život kršćana nije samo egzistencija, nego proegzistencija: život u služenju dugima i zauzimanja za druge. Poput Isusa koji je na Posljednjoj večeri oprao noge apostolima i odredio neka i oni isto čine.
3. Mi ćemo uskoro ispratiti na groblje tijelo našega brata don Čedomila i reći hvala za sve dobro što je činio i propovijedao. On je bio duboko svjestan kako je život koracanje prema vječnosti, prema kući Očevoj. U tom vidu napisao je i svoju oporuku prije dvije godine kojom je sve detaljno odredio. I time dao naslutiti ono što je Augustin davno zapisao: „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine“. Čini mi se uputnim navesti samo dvije rečenice iz njegove oporuke da osjetimo „euharistijsku duhovnost“ ovoga svećenika i njegov odnos prema službi koju je obnašao: „Još kao mladomisnik (1963.) pismeno sam se odrekao roditeljskog naslijeđa, a tijekom svećeničke službe nisam stjecao, niti knjižio neku imovinu. Na svom imenu imam samo osobni automobil koji ostavljam Nadbiskupiji“… Uz ovu informaciju on žarko „moli oproštenje od svih koje je možda povrijedio ili sablaznio“, te zaključuje da je „svjestan kako u dugom svećeničkom radu možda nije uvijek objavio Tajnu Krista kako treba“, pa za „sve svoje grijehe i propuste iskreno se kaje i moli oproštenje od Boga i od ljudi“. Bog te, pomilovao, dragi naš Čedomile i nagradio za ovo divno svjedočanstvo vjere, skromnosti i ljubavi prema Isusu, Crkvi i povjerenim ljudima.
S pravom smo ponosni na ovoga Božjega raba koji se trudio objavljivati lice milosrdnoga Oca. Ali, i tužni smo zbog neizbježnoga rastanka. Stoga, molimo Svemogućega neka dobrostivo privede našeg brata don Čedomila u prostranstva gdje tuge više neće biti; ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu. Ova euharistija kao „lijek besmrtnosti“, „predujam uskrsnuća i predokus nebeske gozbe“, kako je pisao sveti Ignacije Antiohijski, neka i njemu bude zalog vječnoga spasenja. Zahvalni smo što je radosno Riječ Božju naviješćivao i kruh nebeski s vjerom lomio, te zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg okupljao. U ovoj prigodi slušamo u tišini njegovu posljednju propovijed kojom nas putem oporuke potiče na ufanje kako se „njegovim vjernima život mijenja, a ne oduzima“. Zahvalni za dar njegova uzornoga svećeništva molit ćemo za prezbitere naše Nadbiskupije i povjerene im duše neka ostanu vjerni Bogu, Crkvi i narodu, te urešeni kršćanskim krjepostima napreduju ovdje na zemlji dok ne prispiju u vječno spasenje. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Kolan, 30. 08. 2016., u 17 sati