1. Poznato nam je kako u Crkvi imamo sedam sakramenata koji su svrstani u tri reda: Imamo najprije krštenje, potvrdu i euharistiju koji čine sakramente inicijacije. Onda imamo pokoru, (ispovijed) i bolesničko pomazanje koje nazivamo sakramentima ozdravljenja. I na koncu imamo dva sakramenta koji su u službi kršćanske zajednice: sveti red i sakrament ženidbe. Krštenje maloga Emanuela u obitelji Papić daje nam prigodi razmišljati o ‘sakramentu novog rođenja’, kako se govori o krštenju. Iz samog obreda ovoga sakramenta uočljive su dvije stvari: Jedna je vidljiva i dostupna našem opažanju, a to je voda i riječi samoga obreda. Druga pak stvarnost izvan je dosega našeg iskustva. To je milost i djelovanje Duha Svetoga. Zbog toga na upit iz katekizma, što su sakramenti u Crkvi, odgovaramo da su oni ‘vidljivi znakovi nevidljive stvarnosti’.
Voda kao vidljiva stvarnost temeljni je preduvjet bez kojeg nema života. Ona zapravo ‘život znači’. Biblijski tekstovi stoga govore o ‘stablu zasađenu pokraj voda tekućica’ (Ps 1, 3). Zbog toga je krštenje novi život. Kao što su stari Grci vodu smatrali jednim od osnovnih počela života (uz zemlju, vatru i zrak), tako u sakramentu krštenja polijevanje vodom počinje novo rođenje.
Crkva, stoga, stoljećima ispovijeda, ljubomorno čuva, brani i novim naraštajima prenosi istinu da je Isus puninom čovještva ušao u naše ljudsko zajedništvo, te solidarno s nama proživio čitav ljudski život, od začeća do smrti. Stoga je pravo na život postalo temeljnim ljudskim pravom, pa Crkva osjeća obvezu ‘dati svoj glas onomu tko glasa nema’ (EŽ 5) i biti u službi evanđelja života.
2. Obitelj prima život kao Božji dar, jer u njemu odsijeva zraka Božje providnosti: ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego iz krila majčina izađe, ja te posvetih’ veli prorok Jeremija (Jer 1, 4-5). Zato je ljudski život svet i nepovrediv pa ga treba braniti, poštivati i zauzimati se za njegovo dobro na svim područjima. Po krštenju čovjek ulazi u Božju obitelj i biva sposoban obratiti se i reći ‘Abba, Oče!’ Jer, on nije više ‘rob, tuđinac i pridošlica’, nego ‘sugrađanin svetih’ i ‘ukućanin Božji’, veli sv. Pavao. On je član Božje obitelji. Koje li radosti, poleta i optimizma koju rađa ta nova stvarnost?!
Neka nam ovo krštenje malog Emanuela bude prigoda prisjetiti se da su sve naše obitelji Božjim darom i izabranjem pozvane biti ‘duhovnim gnijezdom’ i ‘ognjištem života’. Zahvalimo Bogu za svoje roditelje koji su nas s ljubavlju rodili i odgojili.
Zahvalimo i za milost krštenja kada smo Božjim Duhom zamilovani i postali članovima njegove velike obitelji koju Crkvom zovemo. Stoga, pomozimo i poduprimo sve koji život poštuju, brane i zauzimaju se za njegovo dobro na svim područjima; kako na osobnom, vjerskom i duhovnom, tako i na društvenom, zakonodavnom, političkom, gospodarskom, socijalnom, medicin-skom. I to svim sredstvima što nam ih na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav. Krštenje nije trenutni događaj, nego obuhvaća čitavi život čovjeka. Krštenjem zapravo počinje ‘krsno putovanje’, ‘katekumenski put’ na kojem se čovjek trajno odriče zavodnika i neprijatelja čovjeka od početka i obećaje živjeti po zakonu Božjem, te pri tom moli i traži njegovu pomoć i zaštitu.
Emanuel to ne može sam. Potrebna mu je pomoć svih: roditelja, braće, sestara, kuma, rođaka, zajednice vjernika. Radujmo se danas što je obitelji Papić po Emanuelovom rođenju svanuo novi dan života. I molimo Isusa, koji je svojim rođenjem posvetio naše obitelji, neka u životu djeteta Emanuela do kraja dovede ono što danas započinje s njegovim krštenjem u ovoj župnoj crkvi u Bibinju.
Amen.
† Želimir, nadbiskup
Bibinje, 28. kolovoza 2016.
Iskrene čestitke najprije malom Emanuelu za ovaj veliki dan krštenja kad je postao članom Božje obitelji Crkve.
Zahvaljujemo Bogu za njegove roditelje Ankicu i Luku koji su ga s ljubavlju rodili i dočekali ovaj radosni dan.
Čestitamo braći i sestrama i želimo neka s Emanuelom rastu i napreduju u radosti, krjeposti i mudrosti pred Bogom i ljudima.