(Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30)
1. Prvo čitanje iz knjige proroka Izaije govori o vremenu obnove nakon povratka Židova iz babilonskog sužanjstva. Bog po njemu poručuje kako će obnoviti svoj savez kao znak prisutnosti za sve narode: „Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju Slavu“. A u evanđelju Isus kritizira vjerske predstojnike što postavljaju ljudske granice Božjem djelovanju. Raspravljaju kao cjepidlake koliko se ljudi može spasiti. A ne žele prihvatiti znak Božje dobrote prema drugim narodima kako ih Isus poučava. Zbog toga im govori o kazni koja ih čeka, i najavljuje Crkvu u koju će doći različiti narodi.
Zaustavimo se na trenutak kod prvog čitanja iz vremena kad je perzijski kralj Kir (oko 538. prije Krista) dopustio Židovima da se vrate u zemlju otaca. Među povratnicima bio je i prorok Izaija koji u svom završnom poglavlju (66.) „pjeva o konačnom izbavljenju Izraela“. Današnji tekst obrazlaže Jahvinu nakanu i da se „i poganima objavi Slava njegova“. Jer, Bog je Stvoritelj svih naroda pa želi sabrati „sve puke i jezike“. A Židovi-članovi Izabranog naroda bit će kao „dijaspora koji vrše građanske propise države, a ostaju vjerni monoteizmu u moru poganskih božanstava“. Oni će tako biti „prepoznatljivim znakom kojega Jahve postavlja među narode“. Zanimljiv je popis gradova koje Izaija navodi u čitanju a odnosi se na tada poznate krajeve i narode: Od Taršiš u Španjolskoj, Puta u Libiji, Luda u Maloj Aziji i pokrajini Frigiji, do Tubala na Crnom moru i područja Javana kako se na hebrejskoj jeziku nazivalo prostore današnje Grčke. Pisac završava izvješće slikom kako „stranci i Židovi dijaspore dolaze u Jeruzalem“ s ondašnjim prometnim sredstvima: „na konjima, bojnim kolima, nosilima, mazgama i jednogrbim devama“. Univerzalizmom ovoga teksta Jahve traži neka se članovi njegova naroda prema poganima tako vladaju da ovi počnu dolaziti na liturgijsko slavlje u Jeruzalem, skupa sa Židovima kako bi tako doživjeli Božju prisutnost u narodu, hramu i bogoslužju.
2. Povezano s ovim čitanjem misao mi ide prema jednom događaju i susretu od prije sedam godina kad je papa u miru Benedikt XVI. u dvorani „Clementini“, 21. prosinca 2009. uz božićnu čestitku progovorio o inicijativi koja, nažalost, nije imala osobitog medijskog odjeka. Ali, što više godine prolaze, sve se više osjeća potreba toga što je dalekovidni papa Ratzinger tada zborio. A nekako je povezano s današnjim testom proroka Izaije. Papa Benedikt XVI. veli: „Dolaze mi na pamet Isusove riječi kada u Hramu citira Izaiju proroka pa veli „Nije li pisano: dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode“ (Mk 11, 17). Mislio je na prostor „Predvorja narodâ“ koji je bio predviđen za pogane koji su se htjeli moliti Bogu, a nisu mogli sudjelovati na bogoslužju u Hramu. Osiguranjem toga „molitvenog prostora za druge“, mislilo se na one koji poznaju Boga „iz daleka“; koji nisu zadovoljni sa svojim mitovima i obredima, pa žele susresti „Čisto i Veliko božanstvo“, „Nepoznati bog“ kojem su se mogli obratiti i uspostaviti neki odnos iako ih je još uvijek obuhvaćala tama.
Smatram, nastavlja papa Ratzinger, kako bi i Crkva morala otvoriti neku vrstu „Predvorja naroda“ gdje bi se ljudi mogli „povezati s Bogom“ prije nego nađu pristup njegovu otajstvu. Valja stoga posebice razgovarati s onima kojima je religija tuđa, a Bog nepoznat. Smatram također važnim, nastavlja Benedikt XVI., da agnostici i ateisti nama vjernicima budu na osobiti način u srcu i u mislima. Istina, kada čuju da govorimo o „novoj evangelizaciji“, oni se prepadnu, jer ne žele biti objektom naše misije, niti se odreći slobode svoga mišljenja i htjenja. Ali, pitanje o Bogu tiče se i njih, pa nam ne smije biti svejedno kada to „bitno pitanje stave u stranu, usprkos nostalgije za Bogom koja se krije u svakom čovjeku“.
3. Potrebu takvih „predvorja i susreta“ u obliku „izlaženja na periferije“ osobito je obrazložio papa Franjo u svojoj pobudnici „Radost evanđelja“. U njoj jasno i precizno veli da je „Crkva suputnica onima koji Boga traže“. A njezina evangelizacija odvija se „putevima dijaloga“ na tri razine: s državom, s društvom po kulturi i znanosti, te s onima koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi (br. 238). Zbog toga je „naše poslanje ljubiti Isusa i njegov narod (br. 268), te svijetu „pružati razloge svoje nade“. Ne kao „neprijatelji koji prstom upiru i osuđuju“ (br. 271), nego kao Božji ljudi koji se „ne umaraju činiti dobro“ (Gal 6, 9). „Opečaćeni tim poslanjem mi prosvjetljujemo, blagoslivljamo, tješimo, liječimo i oslobađamo“, veli papa Franjo (br. 273). Čini mi se ovdje također korisnim pročitati dio teksta iz četvrtog stoljeća, iz „Poslanice Diognetu“ kojim završavam ovo kratko razmišljanje na temu današnjih biblijskih čitanja:
„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi, ni područjem gdje stanuju, ni jezikom kojim govore, ni načinom života. .. Oni žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju potomke, ali ne odbacuju još nerođenu djecu. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone, preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. Ružno o njima zbore, a onda svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast… Jednostavno rečeno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu, koji žive u svijetu kao tuđinci, s raspadljivim tijelom, ali iščekuju nebesku neraspadljivost. Svakim danom ih je sve više, iako su izvrgnuti silnim mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći“. Jer, čuli su, shvatili i prihvatili Jahvin poziv po proroku Izaiji koji veli: „Dolazim sabrati sve puke i jezike, kako bi svi došli i vidjeli Slavu Gospodnju“. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Rava, 21. rujna 2016.