Iz 61, 1-3a; Ps; Dj 20. 17-18; 28-32; Iv 21, 15-17
1. Bog zove i bira, a čovjek odgovara. Svećeničko zvanje spada u „misterij vjere“, jer ono je „dar i otajstvo“ (Ivan Pavao II.). U njegovu rađanju i hodu uključeni su Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika. Bog prvi započinje razgovor i očekuje odgovor. On čovjeka osobno zna i slobodno poziva. „Mojsije, izuj obuću svoju jer mjesto gdje stojiš sveto je“ (Izl 3,5). „Abrahame, pođi iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati“ (Post 12, 1-2). „Petre, izvezi na pučinu i baci mreže“ (Lk 5, 4). Iako je Bog onaj koji bira i poziva, nije uvijek lako ni jednostavno odlučiti se i prihvatiti Božji poziv. Svaki ređenik to najbolje zna. Odlučujuće je nadahnuće i poticaj „Ne boj se; odvaži se!“. Ne boj se, Abrahame, krenuti kamo te šaljem! (Post 15,1) Ne boj se, narode! Bog sam hita da te spasi, (Iz 35, 4). Ja sam te otkupio i imenom zazvao: Ti si moj! (Iz 43, 1). Ne boj se svoje slabosti, kad Bog zove. Predaj mu se, jer on, koji nas jača, sve može.
Obred ređenja, kojemu ćemo pribivati, protkan je gestama punim simbolike i značenja. Tu je najprije poziv kao dar neba i milost. “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh. Ne boj se, ja sam s tobom” (Jer 1: 5, 9). A odgovor je osobna stvar pojedinca i ne može se dogoditi po delegaciji. A uz to on je potpun i trajan. Tvoj sam, Gospodine, cijelim svojim bićem. I kad radim, i kad spavam; i kad hodam i kad se molim. Stoga se i pita kandidata: “hoćeš li se trajno posvetiti i uskladiti svoj život s primjerom Krista Gospodina’?!
2. Kada je papa Benedikt XVI. otvorio Svećeničku godinu, 2010., spomenuo je svoga prvoga župnika koji je „bio posve predan pastoralnoj službi“ koji je i njemu bio uzor i primjer. Svaki bi svećenik kao i naš ređenik don Ante, mogao bi spomenuti svjedočanstvo župnika i kapelana koji su bili poticaj i nadahnuće da krenemo njihovim stopama. Riječi, naime, potiču ali primjeri privlače. Sve nas to potiče, braćo i sestre, „biti zahvalni za neprocjenjivi dar kojega svećenici predstavljaju za Crkvu i za čovječanstvo“. Njihov apostolski rad i samozatajno služenje, te njihova „vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao“ zaslužuju našu pozornost i zahvalu. – Za „Svećeničku godinu“ Benedikt XVI. ponudio je Crkvi lik velikodušnog pastira koji je „izgarao od ljubavi prema Bogu i dušama“, svetoga Ivana Mariju Vianneya. On nije nalazio riječi kojima opisati veličinu svećeništva, pa je govorio: „Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca“. Ova Ivanova rečenica kao što znamo ušla je u Katekizam Katoličke Crkve (br. 1589) kako bi se potkrijepilo veličinu svetoga Reda.
Đakon don Ante danas će ređenjem postati „vojnik Krista Kralja“ i glasonoša njegovih poruka. Što bismo mu kod ovoga svetog događaja mogli preporučiti i poželjeti? Poželimo mu najprije neka bude čovjek molitve, rada i reda. Dragi don Ante, ne zaboravi kako današnjim danom postaješ molitelj i predmolitelj, zagovornik i odvjetnik duša koje će ti biti povjerene. Moli stoga pobožno i sabrano, odano i zauzeto za sebe i za druge; kako na Misi i drugim liturgijskim pobožnostima, tako i u molitvi časoslova. Ne zaboravljaj krunicu i čitanje Svetog Pisma, a sve to u radosti duha. „Molite da ne padnete u napast“, govorio je Isus svojim učenicima (Mt 26,41). Radi, moli i drži se reda staro je monaško pravilo koje nije izgubilo na svojoj važnosti i aktualnosti. Drži se reda i red će te spasiti. Budi, Ante, čovjek rada i molitve.
3. Potpisao si Izjavu, dragi ređeniče, o svojevoljnom preuzimanju obveze celibata koja je sastavni dio ovoga svetog obrednog čina. Čuvaj ljiljan čistoće i neka te prirodni i instinktivni čovjek ne prevari ili zavede. A tvoje riječi neka budu jasne, čiste i bistre kako bi ćudorednim izlaganjem oduševljavao slušatelje da se upute prema vrelu života. Jer, živimo u svijetu u kojem se moralne vrijednosti olako otpisuju, a grijeh i devijacije besramno nude i obrazlažu kao „pravo i vrlina“. Crkva suočena s pritiscima i podmuklim zavođenjima koja ruše ono što je uvijek bilo moralno i pristojno, traži hrabre i zauzete svjedoke koji znaju komu su povjerovali. I koji se ne boje govoriti, naučavati i prenositi na nova pokoljenja ono što su primili od Gospodina. Uz rizik da budu “ismijani i opisani kao ljudi iz Srednjega vijeka”, netolerantni i bez razumijevanja, a u sukobu s proklamiranim zakonom o diskriminaciji.
Stoga vas, braćo i sestre, koji ste nazočni ovom znakovitom događaju, molim i pozivam: Sudjelujte sabrano i pobožno u svetoj liturgiji ređenja. Uključimo se u molitvu nebeske i zemaljske Crkve, pa molimo žarko i zaufano neka Duh Sveti izvede do kraja ono što je Otac nebeski našem đakonu Anti odvijeka odredio.
4. Poželimo mu neka kao “Kristov vojnik i Božji vitez” bude na visini zadataka koje mu Crkva danas povjerava. Neka mu molitva Božanskog časoslova, navještaj njegove Radosne vijesti, kao i dijeljenje svetih Otajstava pomognu biti svjesnim onoga što radi, kako bi druge učio što sâm vjeruje, te se sve više suobličavao otajstvu križa Gospodnjega.
Kada se on za koji trenutak bude prostro na zemlju, mi ćemo moliti neka ga Duh Sveti obuče silom odozgora. Neka ga obdari poniznošću srca, postojanošću duha i pouzdanjem u Boga. Taj “molitveni troplet” uputit ćemo danas posebice našim svetim zadarskim zaštitnicima.
I dok bude ležao pred oltarom, a mi budemo zazivali nebeske svece i blaženike, posebice one koji su iz našega roda, bit će to vanjski izraz naše nemoći. Ali, i zaufane želje i molitve za ovoga Božjega odabranika koji je dar Crkvi, narodu i našoj Nadbiskupiji.
Molimo, stoga, neka i on bude dar ljubavi bez koristoljublja. Neka se nesebično dariva bez pridržaja i neka služi bez uvjetovanja. A Gospodin, koji ga je pozvao, neka do kraja izvede ono što je započeo na njegovom krštenju. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 25. lipnja 2016.