Pedeset mladih koji se okupljaju u crkvi i samostanu sv. Frane u Zadru, među kojima su i bračni parovi, oni koji utorkom pohode vjeronauk u samostanskoj dvorani i aktivni su u crkvi sv. Frane čitajući ili u zboru mladih, u utorak 19. travnja stigli su u Zadar nakon petodnevnog hodočašća u Asiz. Hodočasnike su predvodili fra Tomislav Šanko, tajnik Franjevačke provincije sv. Jeronima i odgojitelj postulanata i fra Leopold Mičić, provincijski definitor. Povod hodočašću je Godina milosrđa. Fra Tomislav je studirao u Asizu i to je obilježilo i učinilo prekretnicu u njegovom životu. „Mi smo franjevački samostan, njegujemo franjevačku duhovnost pa sam i mladima htio omogućiti da imaju to iskustvo, prenijeti im to s čime sam i ja bio dotaknut. U Asizu je crkva sv. Marije evanđeoske ili Porcijunkula gdje se može dobiti potpuni oprost, kao i u bazilici sv. Frane. Cilj hodočašća je posjetiti mjesta izravno povezana s Franjinim životom, da se ljudi mole i dožive što i Franjo, da uspiju ući u Božju blizinu“ rekao je fra Tomislav po povratku s hodočašća. Brdo La Verna gdje je sv. Franjo dobio rane bila je njihova zadnja postaja, pohodili su dolinu Rieti, samostane Greccio, Fonte Colomba, La Foresta, samotišta gdje se povlačio Franjo, poput Eremo delle Carceri iznad Asiza, kao i mjesto Franjina obraćenja, crkvu sv. Damjana, gdje je svetodamjanski, franjevački križ. Tu je sv. Franjo molio i pred njim čuo svoje ime, kako mu Gospodin kaže: ‘Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši’. Hodočasnici su svaki dan sudjelovali u misnom slavlju: prvog dana u sv. Damjanu, drugoga u crkvi sv. Frane gdje je grob sv. Frane, trećega u Porcijunkuli odakle je Franjo krenuo s braćom, tu je kolijevka gdje je rođen franjevački red, a četvrtog dana na La Verni, gdje je sv. Franjo dvije godine prije svoje smrti dobio rane, Krist ga je znamenovao ranama ljubavi. „Na svim tim mjestima smo se molili, ispovijedali, baš za iskustvo milosrđa, natopiti se Franjinom blizinom i njegovim načinom, kako je on slijedio Krista. Mnogi su bili prvi put u Asizu. Sva vrata su nam se otvarala i vidjeli smo nešto kamo nisam ni očekivao da će nas pustiti: sam samostan sv. Frane i dijelove koji se inače ne otvaraju; mjesto gdje je studij, mjesto reflektorija, velike blagavaonice gdje su slike dvadeset i dvojice papa koji su imali upliva na franjevački red. To je prekrasno zdanje. Vidjeli smo i Rivo Torto. Carceri je mjesto gdje se Franjo na početku svog obraćenja povlačio iznad Asiza, ispod brda Subasia. To je njega jako obilježilo. Uvijek je tražio mir. Zavlačio se, nekad se trebaš sakriti, da bi se otkrio; da bi ti se Bog otkrio. To je obilježilo početke njegovog obraćenja; intimni, bliski susret s Gospodinom, koji je sasvim izmijenio njegov život i jako je karakterističan za franjevačku karizmu. Ta su samotišta građena postupno, s malim ćelijama. Tu je bio i sv. Bernardin Sijenski i obnavljao franjevački red“ rekao je fra Tomislav. Ta su samotišta jako lijepa, živopisna mjesta gdje se doživi tišina, samoća, Franjin duh je tu prisutan. Mjesto su hodočašća, tu se slavi misa, moli, zaustavi u šumi. Ti su samostani uklesani u stijeni, La Verna, Greccio, mjesto gdje je sv. Franjo 1223. g. slavio Božić prvi put s jaslicama. „Franji je prvome na um došlo izraditi jaslicve. Jako je ljubio Kristovo čovještvo. Imao je nadahnuće da u Grecciu u samostanu koji je u planini, podno brda uklesan u stijeni, upristuni žive jaslice. Tada je pozvao jednu obitelj, Franjo je pjevao, bio je to izniman doživljaj“ kaže fra Tomislav. Ističe pohod samostanu La Verna gdje se dvije godine prije svoje smrti, već gotovo slijep, Franjo povukao u to brdo. Tu je bio četrdeset dana u postu i molitvi. „To je njegovo krajnje pročišćenje. Franjo je ušao u duhovnu noć, kad mu se činilo da je sve pogriješio. Činilo mu se da red nije kakav bi trebao biti, da je sve krivo shvatio. To Bog svecima nekad dopusti – da se baš vidi da li Boga voliš radi njega samoga ili radi onoga što ti je dao. Vidimo da li osobu volimo onda kad ne dobivamo ono što bismo trebali. Bog nekad dopusti i takvo iskustvo, da se ta ljubav pročisti. Franjo je tu ostao izložen Gospodinu, dopustio mu je da ga ozrači. Zato je i sam zračio. Dobio je ono što je već nosio. Bio je ranjen tom ljubavlju, onda te ta ljubav nosi i ne da ti mira. To je Franjo bio. Zato je bio tako nemirno svet“ rekao je fra Tomislav.
Hodočasnici su spavali u mjestu Sveta Marija anđeoska, koje se raširilo nakon velikog potresa 1297. g. u Asizu. Tada se puno ljudi spustilo iz Asiza dolje u dolinu, oko crkve sv. Marije anđeoske, pa se po tome zove i mjesto s deset tisuća stanovnika. Zaključno je fra Tomislav rekao kako se i opravdanost imena pape Franje vidi u njegovom djelovanju. „To je izrazita bliskost s čovjekom, ono što je imao Franjo: jednostavnost, siromaštvo, neposrednost. Kad sam odlučivao i gledao gdje me Bog zove, i mene je kod Franje najviše privuklo baš to – koliko je on bio blizak Bogu i ljudima. Ta karizma, gdje iz Božje blizine ideš u ljudsku blizinu i onda te ljude nosiš Bogu. Čini mi se da je kod pape Franje vidljiva baš ta karizma. Ima blizinu, Božju toplinu i nježnost i zna to prenijeti na ljude. I zna biti vrlo konkretan. Kažu za sv. Franju da nije bio gluhi slušač evanđelja. Nego ono što bi čuo, odmah je nastojao provesti u djelo. Papa Franjo daje u tome dobar primjer, kad je udomio i obitelji prognanika. Njegove geste govore. Tako i sv. Franjo. Govorio je svojim gestama, stvarno je znao propovijedati svojim životom“ zaključio je fra Tomislav Šanko u osvrtu na hodočašće mladih u Asiz.
Ines Grbić