Misno slavlje trećeg dana duhovne obnove u zadarskoj katedrali sv. Stošije u četvrtak 10. ožujka predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a propovijedao je, kao i prethodna dva dana u misi koju je nakon nagovora predvodio, p. Ivan Ike Mandurić. Propovijed završnog susreta p. Ivana s vjernicima donosimo u cijelosti:
Dobro je da smo nezadovoljni. Bog tebe zove. Ne govoriti što drugi ne rade i što bi trebali raditi. Poslušaj što Bog tebi govori i kako da ti iskažeš svoju ljubav gradu, biskupiji, Crkvi, vremenu. Kako da ja uzvratim ljubav? Neka sve propadne, ali ne smije propasti da ja ne odgovorim na poziv ljubavi i što Bog želi od mene, konkretno.
Bog treba tvoje ruke, misli, planove, strategiju, taktiku, programe, novčiće, vrijeme; tvoju riječ utjehe, tvoju prisutnost. Crkvi je potrebna tvoja nemoćnost. Ne da bježiš od nje, nego da si tu. Potrebna joj je tvoja prisutnost. Ne želim izvojevati Crkvu kakvu ja želim, nego ja je želim izgrađivati, stvarati, razdavati se.
Sve drugo što u životu radim, radim da preživim. Ali prioritet treba biti da se razdadnem. Ne da imam, nego da darivam. Ne se probuditi u lijenoj misli kako da nešto dobijem i stalno dobijam, nego moja briga i zadaća je – gdje je moj križ na koji ću se raspeti? Na koji ću se dati raspeti. To je znak zdravlja. To je znak da te ljubav dotakla. To je znak da te ljubav oživjela. To je znak da si shvatio, da je milost izobilovala u tvom životu i teče tvojim životom. To je znak da si ti novo stvorenje koje ovaj svijet ne može razumjeti. To je znak da si ti od neba, ne od ovoga svijeta. I na taj način će kroz taj tvoj stav, kroz taj tvoj život, teći milost.
I nećeš morati imati neke silno mudre riječi, postupke i kritike. Ali ta prisutna ljubav, koja će činiti da ti srce treperi, jer si Bogu svemogućem uzvratio ljubav, njemu svoj život posvetio i otvorio Bogu svemogućem da njegova milost tebe oblikuje i posvećuje. To su njegove svete osobine u tebi. Živjeti ljubav Božju, djelovati kroz nju.
Tako mi je drago da živim u vremenu u kojem ima problema. Želim živjeti u vremenu u kojem ima problema, u kojem ima potreba, jer to je ono što meni treba – prostor – daj da ljubav uzvratim. Što, Bože, mogu za tebe učiniti. Bože silni, ne mogu se nadiviti djelima koje si učinio za mene. Kako da uopće dotaknem tvoju ljubav kojom si se razdao za mene?
Kako da shvatim što si na križu pretrpio, kako da to doživim, kako da to uopće spoznam? Kako ću živjeti, kad sva djela koja mogu učiniti, tek su kap u odnosu na more tvoje ljubavi. Ali moram. Jer ako to ne učinim, ako se ne otvorim tome, onda se dijelim od te ljubavi.
Bože, hvala ti što živim u vremenu u kojem su brojne opasnosti i pogibelji – jer baš to je moja šansa – da tako, možda, na neki način i malo herojski, pokažem što znači biti vjeran. Bože, hvala ti što živim u vremenu u kojem se u Crkvu sumnja, u kojoj ima svakakvih svećenika – baš s takvima i uz takve želim biti. I baš želim njih slušati, pa neka su i gori od mene. Kako dobro, da onda nešto zaslužim.
Nema znaka većeg od toga koji Krist čini – poslušan do smrti na križu, ko jagnje za klanje, pravedan do beskraja, dao se poniziti i pokoriti. I noge ti pere, čovječe. On meni noge da pere!? Nema tako smrdljivih nogu koje ja ne bih trebao oprati. Nema takve nepravde i nemara koje ne bih trebao pretrpjeti. Nema takve površnosti kojoj ja ne bih trebao biti poslušan i vjeran i u kojoj se ne bih trebao angažirati – to je ono što meni treba!
Svijet me hoće prevariti, čak i u duhovnosti. Hoće me prevariti da moram izvojevati, moram dobiti sve na pladnju, a onda ću reći da ste dobri, da je Crkva dobra. Kakva prevara! Kakva laž! Kakva obmana! Tko ti je to rekao? Kad je to bilo?
Sv. Ignacije u vrijeme najveće krize Crkve i autoriteta pape kaže, E baš ćemo uvesti i četvrti zavjet poslušnosti Svetom ocu papi – baš kad je kriza papinstva – jer moj Krist je vrijedan toga! Nije pitanje kakvi su drugi, nego kakav je Krist prema tebi. Nije pitanje slijede li ga drugi, jesu li ga razumjeli. Nije to tvoja briga. Nego, jesi li ga ti razumio? I slijediš li ga?
Drago mi je da živim u ovom vremenu, u našoj Hrvatskoj, u ovom svijetu. I upravo vidim i gledam kako Bog priprema čudesan zaokret, promjenu trenda s nepopularnim identitetom, biti kršćanin. Pozvati nas na ljubav prema tim progoniteljima, bezumnim, zbunjenim, neukim, obmanutim. I baš danas je izazovno. I Bog voli baš takve bezizgledne situacije. Jer je Bog. Da pokaže kakav je Bog.
Nikad Bog nije pripravljao tako silno spremnu vojsku, moje je mišljenje, kao danas. I ako te snage upotrijebimo, onda će se dogoditi to da se nikad nije dogodio takav boj i takva pobjeda kakvu Bog sprema. I ti si dio te vojske. I ti si pozvan. I danas ti ne treba ponuditi ništa novo, nego to – da te Bog treba i da imaš što za njega dati. I danas je vrijeme, ne sutra, da smišljaš gdje te Bog zove, gdje je potreba. Gdje da odvojiš od svoje dokolice. Gdje da odvojiš od svoga siromaštva i daš se. Gdje se možeš razdati i ući u još možda veću bijedu, ma nema veze.
Možda malo i zdravlje izgubiti. Ma nema veze. Ma tko ti je rekao da se zdravlje ne smije izgubiti za drugoga. Tko ti je to rekao? Pitaj branitelje. Smije li se umrijeti, smije li se zdravlje izgubiti? Pitaj branitelje. Tko ti je rekao da se ne smiješ dati? Tko ti je rekao da ne smiješ ući u bijedu za Krista i za brata? Tko ti je rekao da moraš imati sve? To ne može biti Božje. Krist nije imao glavu gdje nasloniti.
Dok ne razbijemo te laži, zablude i prevare, bit ćeš nezadovoljan. Imat ćeš sve, mogu doći najveći, sveti duhovnici, ma bit ćeš nezadovoljan. I bit ćeš neposoban. Sveti duhovnici te mogu učiniti invalidom, ako ti ne kažu što se od tebe traži. Ako nas samo šopaju nekim instant hranama, duhovnim infuzijama. Previše imamo duhovnosti, ne premalo. Ne previše po sebi, nego ne znamo uzeti to na mjeru. Ne znamo miksati djela i molitve, slušanja i čitanja, razmišljanja i djelovanja.
Kako sada gledaš na svoju Crkvu u kojoj jesi i svoje vrijeme koje je Bog stvorio i baš tebe htio ovdje? I nesavršen si. Ma baš suosjećam. Isti si kao Petar, Jakov i Andrija. I baš takve sada hoće. I neuke, nepripremeljene. Baš takve treba. Naučit ćeš, dajući se. Nema druge škole.
Volim Hrvatsku, ovu Crkvu, grad i svakog svećenika takav kakav jest, svakog vjernika i ljude. Nisu oni moji neprijatelji i želim ih oteti onome koji ih je prevario. Ne ratuje moja Crkva protiv njih nego ih ljubi, prikazuje za njih žrtvu, neprestance.
Neka te dotakne Božje i ugradi milost Božja u ovo vrijeme, ovu Crkvu i ovu stvarnost Bogu tako milu, dragu i sviđa mu se. Tebi se ne sviđa. Bogu se sviđa. Ti bi drugdje. Bog baš hoće ovdje. Ti bi neki drugi put. Bog baš hoće sada. Bogu se sviđa ovdje, sada, ti takav, sve ovo ovako kako je. Ovo je moje mjesto. Pa i ja tako kažem. I ja tako želim. I ti tako želiš.
Neka Bog rastjera te magluštrine i plijesni oko tvoje duše. Da se trgneš i ohrabriš i kreneš se ugraditi u zdanje koje se zove živa živcata Crkva. I svoj život prikažeš kao žrtvu živu i svetu. Tko to može ponuditi nešto više? Molimo se da nas Bog sve rasvijetli.
