Jonina knjiga „poruka za sva vremena“
(Jon 3, 1-10 ; Lk 11, 29-32)
1. Uhodana je praksa kad netko želi nešto novo donijeti u teologiji, povijesti, znanosti i umjetnosti mora to argumentirati, te pri tomu navoditi priznate autoritete. Mora se, dakle, na njih osloniti kako bi opravdao svoje stajalište. Iako je Isus učinio toliko čudesa u Galileji, nahranio mnoštvo u pustinji, izliječio i podigao na noge tolike oboljele, farizeji zahtijevaju vjerodajnice. Žele „vidjeti znak“ kako bi mu povjerovali. Najmanje šest puta susrećemo taj zahtjev u evanđeljima. Isus odbija svaki put dati znak kojim bi „ovjerio svoje poslanje“. Neki dan na prvu korizmenu nedjelju slušali smo Napasnika u pustinji kako traži znak. Slično je tražio i Herod na sudištu. I na koncu svog ovozemnog života, dok je visio na križu između neba i zemlje, prolaznici su se rugali i tražili znak: „Ako si Sin Božji, siđi s križa pa ćemo ti povjerovati. Luka u današnjem odlomku veli kako se „opakom naraštaju koji traži znak neće dati drugi znak, doli znak Jone proroka“ (Lk 11, 29).
Odlomak iz prvog čitanja govori o Joni koji je djelovao u Ninivi, koja je kao prijestolnica Asirije bila mjesto velikih palača, ulica, mostova i kraljevskih vrtova. Bio je to grad najvećeg neprijatelja kraljevstava Jude i Izraela. Jonina knjiga opsegom je malena, ali je umjetničko djelo koje donosi niz ljudskih i teoloških tema. Ponajprije tu je govor o neposlušnosti proroka što je nezapamćeno u izraelskoj predaji. Isto tako raspravlja se o Jahvinoj nadležnosti nad prirodom, drugim narodima i pojedincima, kao i nad sudbinom samog proroka Jone. Knjiga govori o „ljudskoj uskogrudnosti i osvetoljubivosti“, kao i o praštanju i Božjem milosrđu. Ova malena knjiga svojom porukom je vrlo suvremena. Donosi dva pogleda na stvarnost: Onaj ljudski izražen u Joninu stavu i djelovanju, te Božji koji jednako skrbi za pogane mornare i za tlačitelje Asirce, kao i za buntovnog proroka Jonu. Takva slika Boga potrebna je svakom vremenu i svakom čovjeku. I može se reći da je to „poruka za sva vremena“.
2. Jonino ime znači ‘golub’. No, u ovoj priči to ime ne odgovara stvarnosti. Ironično bi se moglo reći kako Jona nije golub, već jastreb koji želi sve uništiti. Jahve je zapravo prikazan kao bezazleni golub, koji ima veliko srce, suosjeća sa svima i želi sve spasiti. To je ljubav koja će se objaviti u Novome zavjetu, u osobi Isusa Krista, koji spašava izgubljenog sina, Mariju Magdalenu, carinika Zakeja… Jonina knjiga otvara načelan stav da je svima potrebito Jahvino praštanja i smilovanja: I mornarima kako bi preživjeli oluju; i proroku Joni da se izvuče iz utrobe čudovišta iz dubine mora; i Ninivljanima eda bi Jahve odvratio svoj gnjev od njih i smilovao im se. Sve to zorno pokazuje da je život moguć samo na temelju praštanja, najprije Jahvinog, a onda i međusobnog. Samo je ljubavlju moguće pobijediti zlo u njegovim korijenima, a da se istodobno ne izazove novi val zla. Istinska snaga Božje bîti nije u kažnjavanju i u snazi uništavanja, nego u veličini smilovanja i praštanja.
Jahve u Joninoj knjizi nije Bog koji bi štitio zlo. To se vidi i po tomu što od Ninivljana traži obraćenje. Ali, jednako tako on nije ni Bog koji bi po svaku cijenu želio uništiti onoga koji čini zlo. Jahvina je prvenstvena briga kako čovjeka odvratiti od zla i vratiti dobru. I kad je osjetio da su Ninivljani odustali od zla, on se „kaje i prašta im“, te odustaje od kazne kojom im se bio zaprijetio. I ne samo to. On se veseli što su se obratili. Njegova istinska snaga, dakle, nije u uništavanju, nego u praštanju: „Svemogući vječni Bože, bolji si nego zaslužujemo i želimo“ (27. nedjelja); „Ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem“, veli zborna molitva 26. nedjelje kroz godinu.
3. Ova mala, ali sadržajna knjiga donosi dva suprotstavljena načina djelovanja: Onaj Jonin, ljudski, uskogrudan i osvetoljubivi i onaj Jahvin, Božji koji jednako skrbi za pogane mornare i za tlačitelje Asirce, kao i za buntovnog proroka Jonu. Jahve, koji sve temelju na smilovanju i praštanju, pomaže poganima-mornarima na uzburkanom moru; proroku Joni koji se našao u utrobi morske nemani; Ninivljanima, bez obzira što tlače ljude i zlo čine. Jahve se posebice trudi oko svog proroka kako bi ga oslobodio od njegovih krivih slika i uskih pogleda. Knjiga uz to daje do znanja kako se Božju ljubav ne može privatizirati, niti ga se smije uvlačiti u osobne, obiteljske, ili pak nacionalne interese koji bili „protiv drugih“. To je trajna napast ljudi, jer „svatko i nesvjesno želi skuhati vlastitu zdjelicu juhe na plamenu Božjeg oltara“, veli Zahrnt, pa nastavlja kako se na taj način iskrivljuje slika o Bogu. Sijanje pak mržnje i osvete nikada ne rađa plodovima ljubavi i praštanja.
Logično je stoga na kraju se upitati, tko je ovdje u pravu: Jona, koji je uskogrudan i osvetoljubiv, prkosan i neposlušan, pa bježeći od ljudi i povjerenog zadatka zaziva oganj i plamen na pokvarene neprijatelje roda i plemena?! Ili pak Jahve, koji pomaže poganima-mornarima, tlačiteljima Ninivljanima za koje želi da se obrate, kao i samom proroku koji se našao u utrobi morske nemani?! Svi su, dakle, potrebni Jahvina praštanja i smilovanja. I svi se spa¬šavaju; kako Niniva čija se zloća bila popela do neba, tako i poganski mornari i neposlušni prorok Jona. Stoga je ova proročka knjiga aktualan za naše i svako drugo vrijeme. Ona pruža najbolji sažetak židovske teo¬loške misli o Božjem milosrđu, koje se proteže na sve ljude. Isusova Besjeda na gori dat će toj proročkoj poruci puninu i savr¬šenstvo. Mogli bismo zaključiti kako je Jonina knjiga vrhunac objave Starog za¬vjeta i most koji povezuje oba saveza. A temeljna je misao: Bog želi da se svi ljudi spase.
Želimir Puljić, nadbiskup
Sjemenište, 17. veljače 2016.