Kako uskladiti stare i nove metode pastorala?!
1. Dovodi li „nova evangelizacija“ u pitanje „stare“ pastoralne metode?
Kad je 2010. papa Benedikt XVI. osnovao Vijeće za novu evangelizaciju, odredio je neka ono „osmišljava teološko i pastoralno djelovanje“, te pomaže Biskupskim konferencijama diljem svijeta širiti nauk Crkvenog Učiteljstva i koristiti suvremeni način komuniciranja. Potrebno je odmah reći kako pastoral nije stvar samo ljudi s biskupovim dekretom. On se tiče cjelokupne aktivnosti Crkve koja to usklađuje s onim što Gospodin želi kad „hoće da se svi spase i dođu do spoznanja istine“. Za takav rad nitko ne može biti prestar ili ne daj Bože, umoran. Krilatica „to je za njih, a ne za nas; ili to je „samo za mlade” ili „samo za stare“ u pastoralu ne postoji. Kad se govori o nečem „novom“, kao napr. o „novoj evangelizaciji“, to nipošto ne znači da se „staro“ dovodi u pitanje. Dapače, novo i staro imaju biti usklađeni u svom djelovanju.
Tradicionalni oblici „sakramentalizacije“, „katehizacije“, kao i razne pobožnosti, pučke misije i euharistijsko klanjanje imaju se uskladiti s novim oblicima rada koje su donijele promjene u društvu. Takve su promjene kod nas otvorile mogućnost školskog vjeronauka koji je u različitosti komplementaran župnoj katehezi. Jedno drugo ne isključuje, već obogaćuje. Otvorila se također mogućnost pastorala redarstvenika i vojnika, osoba lišenih slobode, branitelja, njihovih obitelji i djece, umirovljenika i bolesnika. A tu su i nova ekumenska promišljanja i međureligijski dijalog, te karitativno-socijalna djelatnost Crkve.
Kad se urušavao bezbožni sustav komunizma prije skoro dvadeset i pet godina, uvaženi francuski političar Jacques Delorsa (6. veljače 1992.) rekao je da „Europi treba vratiti dušu. Ako joj tijekom slijedećih deset godina ne uspijemo dati dušu, vratiti duhovnost i otkriti njezino značenje, izgubit ćemo Domovinu“. Njegov nasljednik i imenjak, Belgijanac Jacques Santer, ponovio je sličnu misao i dodao kako „za dati dušu Europi nije dovoljno prisjetiti se načela pomirbe, pravde i solidarnosti, slobode, prava i ljudskog dostojanstva. Valja uočiti, uvažiti i prihvatiti da religijski i filozofski sustavi i stavovi imaju važnu ulogu u životu ljudi i u stvaranju identiteta“.
Čini mi se korisnim citirati ovu dvojicu europskih javnih djelatnika kršćanske orijentacije u sklopu teme o „pučkoj pobožnosti“. Ne mislim time reći kako je to ta „duhovnost“ koju je Delors priželjkivao vratiti Europi. Ali, sigurno pučka pobožnost spada u „religijske i filozofske sustave i stavove“ za koje je njegov nasljednik Santer tvrdio da ih valja „uočiti, uvažiti i prihvatiti“, kako ne bismo „izgubili Domovinu“. Ona, naime, ima važnu ulogu u životu ljudi i u stvaranju osobnog i narodnog identiteta.
Kad se o tomu govori, zapravo, indirektno se misli na čovjeka koji se oduvijek pitao i tragao za svojim korijenima, za smislom i značenjem. Znanstvenici su ga u tom smislu opisivali kao biološko, psihološko, razumno, političko, ekonom-sko, moralno, religiozno, tehničko, povijesno, utopijsko, estetsko, otvoreno, nesigurno biće. Svaka od spomenutih riječi-definicija izražava poneku njegovu mogućnost. Ali, sve zajedno zbrojene ne obuhvaćaju čovjeka u potpunosti. Čovjek je tajna beskrajna. Naime, kad o njemu zborimo, na području smo punom nejasnoća; na pučini oceanskoj gdje se obrisi čvrstoga jedva i naziru. A pogled se gubi u beskraju nedokučivoga i nedokučenoga. Zbog toga valja otkloniti mišljenja onih koji, zbunjeni kompliciranošću čovjekova bivstva, vele da on „nije ništa drugo nego obična, malo inteligentnija životinja“, „sklop materijalnih čestica“, „proizvod prirode i njezinih sila“ (Hume, Helvetius, Feuerbach, Marx, Lenjin, Comte, Spencer, Freud, neopozitivisti i strukturalisti), ili pak „proizvod socijalnih, povijesnih i ekonomskih uvjetovanosti“ kako se često čuje u svijetu suvremene znanosti i tehnike .
Treba još istaknuti kako postoje ona tipično ljudska područja koje ne nalazimo kod drugih živih bića, a to je njegova religioznost i moralnost. Nema plemena, ni naroda koji ne bi bio „religiozan“, a moralni osjećaj prisutan je u svim kulturama. Jer svi govore da „ima stvari koje su dobre i koje treba činiti; ali, ima i loših koje treba izbjegavati“. Osjećaj za moralno vrjednovanje ne nalazimo kod životinja. One ne mogu zaključivati, već čine ono što im instinkt nalaže. Zbog toga je čovjek skroz naskroz različit od životinja. U tom vidu religiozni problemi uvijek su suvremeni, a ne „natražni“, životni, a ne „otuđujući“. I humani. A religiozna pitanja spadaju među najvažnija, jer oko njih vrti se sudbina svakog pojedinca.
2. Blaženici, sveci i mučenici poticaj i uzor evangelizacije?
U Poruci sa sinode o „Novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere“ (2012.) biskupi su napisali kako se „osjeća potreba ponovno oživjeti vjeru kojoj prijeti opasnost da potamni u kulturnim okruženjima koja priječe njezino ukorjenjivanje u životu ljudi i njezinu prisutnost u društvu..” (br. 2). Stoga život svetaca „predstavlja povlašteno oruđe nove evangelizacije“ (br. 5). Zahvaljujemo Bogu za velikane vjere, među kojima osobito mjesto zauzima blaženi Alojzije Stepinac, koji je svoj život žrtvovao hrabro svjedočeći ljubav prema svakom čovjeku. I posebice zajedništvo s Petrovim nasljednikom u Rimu. Sv. Ivan Pavao II. ga je zbog toga proglasio blaženim 1998. u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici.
On je divan uzor kako se „strah može vjerom pobijediti, poniženje nadom i ravnodušnost ljubavlju“. U teškim neprilikama hrabro se suprotstavljao ratnom bezumlju. Nije ostajao ravnodušan pred patnjama nevinih i nije šutio kad je trebalo govoriti. I danas nam je potrebna njegova vjera i način kako odvažno krenuti u evangelizaciju društva i naroda!
Budući da on pripada nama i sveopćoj Crkvi, valja promicati njegovo upoznavanje i štovanje. Radujemo se pothvatima gradnji crkava i oltara njemu u čast, kao i osnivanju društava i ustanova pod njegovim imenom. Najvažnije je, međutim, širiti istinsku pobožnost koja će ljude voditi evanđeoskoj obnovi i obraćenju. U protivnom, može se dogoditi da nam blaženi Alojzije bude percipiran kao neki „nacionalni simbol i heroj“, više nego uzor u izgradnji kršćanskih krjeposti i ljubavi prema bližnjima, te čvrste vjere u Boga i vjernosti Petru naših dana. Stoga, uz uobičajene programe predviđene za „Godinu milosrđa“
– Valjalo bi pomoći vjernicima kroz homilije i vjeronaučne susrete u školi i u župi da upoznaju naše velikane, poput bl. Alojzija i drugih…
– U tom vidu bilo bi korisno izdvojiti ono što je aktualno za današnje prilike, kao npr. hrabro svjedočiti vjeru i zauzimati se za čovjeka bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Posebice pak njegovati istinsko rodoljublje i domoljublje, kao i potrebu praštanja i čišćenja memorije.
– Vrlo je korisno organizirati hodočašća u svetišta i rodna mjesta svetaca i blaženika. A dobro je tiskati prigodne molitvene obrazce koje se može dijeliti i moliti na koncu mise ili u prigodi nekih pobožnosti.
3. Komplementarnost liturgije i pučkih pobožnosti
Pučka je pobožnost imala važnu ulogu u prijenosu vjerskih, moralnih i kulturnim vrjednota, osobito u teškim vremenima okupacije i protuvjerskih ideologija. Liturgija je sa svoje strane bila odraz ukusa i potreba klerika i monaha, pa nije bila prikladna za običnog čovjeka. Novi pridošli barbarski narodi nisu smatrali latinski svojim jezikom. Zato ime je liturgija postala „nerazumljivom“ pa su „drugdje tražili način zadovoljenja svojih vjerskih potreba“.
Osobiti procvat pučkih pobožnosti dogodio se u XX. stoljeću, posebice poslije objave dviju pobudnica Pavla VI. („Marialis cultus“ i „Evangelii nuntiandi“), te treća sinoda biskupa o „evangelizaciji u suvremenom svijetu“ (1974.). To je zapravo „trokut obnove pučkih pobožnosti“ koje su u XX. stoljeću doživjele svoj „vjerski revival“. To je bilo i razlogom da je Učiteljstvo Crkve odlučilo reći svoju riječ o pučkoj pobožnosti. Direktorij za pastoralnu službu biskupa, „Ecclesiae imago“ (1973.), veli između ostalog kako biskup ima zadaću „bdjeti nad različitim oblicima pučke pobožnosti i to s crkvenim osjećajem“. Jer, njegova je dužnost „biti pozoran da se ne pojave sadržaji koji bi bili protivni vjeri, te u isto vrijeme ostaviti prostor slobodi za nove izričaje pučke pobožnosti, jer ona je integralni dio crkvene pobožnosti.“
No, treba imati na umu kako ima onih koji bi najradije eliminirali pučke pobožnosti, kao i onih koji bi ih umnažali. Između ta dva ekstrema postoji pozicija sredine („u srijedi, na zlatnoj gredi“). Taj srednji put ne prihvaća njihovo uklanjanje. Ali, i ne zanosi se da je pučka pobožnost „ključ nove evangelizacije“. Nju ne treba otpisivati nekim puritanskim duhom kao da bi ona bila samo folklor, magija ili praznovjerje; ili pak neki nadživjeli oblici poganskih obreda. Ona je izraz iskonske vjere u kojoj ljudi žive kršćansku poruku kao evanđeosku i onda kada je alternativna liturgijskim oblicima.
Crkveno Učiteljstvo u više navrata osvrtalo se na pučku pobožnost kao na nešto što je trajno prisutno u svijesti vjernika. I po sebi je dobro. Ali, potrebno ju je trajno teološki produbljivati i pročišćavati od onoga što nije u skladu s crkvenim učenjem. Iako je prije Sabora pučka pobožnost bila izvrgnuta žestokom udaru kri¬tičara koji su držali da je ona „uzroko¬vala zastoj liturgijske obnove“, na Saboru se slijedilo liniju „pastoralne razboritosti“. Pokušalo se uskladiti, a ne suprotstavljati ove dvije stvarnosti. Tako se zaključilo da „liturgija ne obuhvaća čitavu djelatnost Crkve“, a „duhovni život ne iscrpljuje se samo sudjelovanjem u liturgiji“ (SC 13). Liturgija, dakle, ne želi uklanjati oblike pučkih pobožnosti koje upućuju na Krista Spasitelja. I ona je veliko blago Crkve. Kakvo bi samo duhovno osiromašenje i šteta bila kad bi kršćanstvo ostalo napr. bez krunice i pobožnosti križnog puta.
4. Harmonična usmjerenost liturgije i pučkih pobožnosti
Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji donosi mnoštvo operativnih prijedloga kako provoditi zdravo crkveno načelo da se stvari „ne raditi na svoju ruku“ i da se „brani pučku pobožnost od samovolje pojedinaca“. Primat liturgije, koja je „vrhuncu i izvoru“ kršćanskoga slavlja, ne smije se shvaćati u duhu „isključivosti, suprotnosti ili marginaliziranja pučkih pobožnosti“ (br. 11). Dapače, one su „važne za vjerski život Božjega naroda, za čuvanje same vjere i za usva¬janje novih inicijativa evangelizacije“ (br. 64). „Nije moguće, dakle, ne voditi računa o pobožnostima koje vjerni narod obavlja dirljivim žarom i čistoćom nakane“. A „zdrava pučka religioznost može biti protuotrov za sekte i jamstvo vjernosti poruci spasenja“ (br. 64).
Zbog toga je potrebno upoznati vrjednote pučke pobožnosti, štititi njezinu iskonsku bit, čistititi je od nepotrebnih naslaga, osvijetljivati je tekstovima Svetoga Pisma, usmjeravati je i ne suprotstavljati svetoj liturgiji. Blaženi Ivan Pavao II. je isticao kako pučkoj pobožnosti treba “trajna prisutnost evangelizacije kako bi vjera koju očituje bila zrela i autentična”. I zaključuje da bi se pastoral u Crkvi trebao “osloniti na njezino bogatstvo”, te je “pročišćavati i usmjeravati prema liturgijskim slavljima kao dar puka Božjega”. U tom vidu pastoralni djelatnici mogu naći veliku pomoć u Direktoriju pučke pobožnosti koji govori o naravi i bîti, principima i jeziku pučke pobožnosti.
I dok jasno razlikuje liturgiju i pučke pobožnosti, Direktorij naglašava potrebu njihove harmonične usmjerenosti, kao i uvažavanja i poštivanja njihove posebnosti. A pučka pobožnost je „privilegirani oblik inkulturacije vjerskog fenomena“ i „prvotni majčin govor svake religije“. Iako se razlikuju liturgija i pučka pobožnost, Direktorij naglašava potrebu njihove harmonične usmjerenosti, te uvažavanja i poštivanja njihove posebnosti. Bez miješanja „krušaka i jabuka“. Naime, pučka pobožnost je „živa zbilja u Crkvi i zbilja Crkve“, jer u njoj je „kao u klici religiozna duša naroda“ (Direktorij, 61). Zbog toga, tolle et legge, carissime!
Mons. Želimir Puljć, nadbiskup zadarski
Zadar, 17. veljače 2016.