Znakovita su čitanja, braćo i sestre, koja smo slušali večeras, na Pepelnicu, Čistu srijedu, na početku korizme koja je obilježena postom, molitvom i dobrim djelima. Isto tako, čuli smo Isusove konkretne upute i usudio bih se reći, prijekore: Ako vi to činite, onda činite ovako. Nemojte kao farizeji, carinici i licemjeri, nego u skrovitosti, da ne zna ljevica što čni desnica. U skrovitosti molite, ne ističite se. To su konkretni i lijepi prijedlozi koji nam dobro dođu na početku ovog svetog vremena. Čuli smo također, osobito u pripjevnom pslamu, želju čovjeka, želju pisca ovog psalma, želju nas, da nam se Gospodin smiluje: Smiluj nam se, Gospodine. Pokaži nam svoje milosrđe. Po velikom smilovanju svome, izbriši naša bezakonja. I što ima ljepše i bolje, nego da to Gospodin učini. On to čini, jer je njegovo srce veliko. Milosrdno srce koje prašta i zaboravlja, ali traži od nas gestu, gestu skromnosti i poniznosti, vapaja i molitve. Nije to veliki napor, ali nekad je jako veliki i težak. Treba, dakle, samo malo odvažnosti, skromnosti i molitve: Smiluj nam se, Gospodine. I Bog će pokazati svoje veliko srce koje je uistinu milosrdno, koje prašta i zaboravlja. Možda bismo također iz Pavlove poslanice Korinćanima, mogli jednu rečenicu upamtiti kao neki moto vremena koje je pred nama. Pavao svoje Korinćane zaklinje – on zna da to nije baš jednostavno, da čovjek klekne, da zamoli oproštenje, da krene drugim putem, da se izmiri s Bogom. I zato kaže, Ma zaklinjem vas, izmirite se s Bogom. Jer, ovo je vrijeme spasenja, ovo je vrijeme milosti. Neka nam ta rečenica bude moto ovog svetog vremena. Ovo je milosno vrijeme i ovo je vrijeme spasenja, koje se ne može ponoviti. Darovano nam je sada i u našim je rukama naše spasenje i naše otkupljenje.
Prema nekom starom rimskom običaju, na ovaj dan vjernici su se kao hodočasnici zaustavljali na nekoj postaji gdje je mučenik pokopan, mučenik koji je ugrađen u temelje rimske Crkve. I tamo je pred njegovim svetim ostacima slavljena sveta misa i pjevane litanije svih svetih. Na taj način se htjelo pokazati kako nismo sami. Povezani smo s onima koji su prije nas hodali ovom zemljom, koji su sada spašeni, otkupljeni i zato im se molimo. Evo ovdje, taj vidljivi trag Isusovog mučenika, Isusovog svjedoka, i tu želimo osjetiti da je Bog s njima. I pape su se uključivali u tu procesiju. Obično bi otvarali razdoblje korizme procesijom pokajanja na brežuljku Aventinu, nakon čega bi slijedila sveta misa, u crkvi svete Sabine u Rimu. Prisjećanje na svjedočanstvo svetih mučenika uvijek je poticaj kršćanima da obnove svoje opredjeljenje za Krista. Oni su mogli, mogu i ja. Oni su svjedočili, mogu i ja. Zato su mučenici osobito štovani u Crkvi, i oni su osobiti zagovornici nama koji smo na putu, u tom opredjeljenju za Krista.
Osjeća se kako je danas, i uvijek aktualan onaj Isusov poziv, ‘Ako me tko želi slijediti, neka se odrekne samog sebe, uzme svoj križ i ide za mnom’. Uz taj poziv radikalnog nasljedovanja, liturgija nam nudi simboličan obred posipanja pepelom koji ćemo doskora učiniti. To je obred pun dubokog značenja koji na neki način dira u srce i pomaže nam shvatiti opomenu proroka Joela koju smo slušali u prvom čitanju – izvanjskim činima i obredima mora odgovarati iskrenost duše i usklađenost naših čina. Jer, čemu koristi čin pranja haljina, ako nam srce i dalje ostaje daleko od Gospodina. Zbog toga je neophodno vratiti se Gospodinu, raskajana i ponizna srca, kako bi se steklo njegovo milosrđe. To smo u pripjevnom psalmu nekoliko puta ponavljali: Smiluj mi se Bože, po velikom milosrđu svome. Vjernik svjestan svoje grešnosti čitavim bićem moli to Božje oproštenje i želi povratak radosti i nade.
Još jedan vid korizme mogli bismo nazvati vojevanje protiv zlih nagnuća. Izražen je u zbornoj molitvi koju smo molili, kad smo tražili neka nam Gospodin dopusti, da vježbe u kršćanskom vojevanju započnemo svetim postom, te se uzdržljivošću oboružamo za borbu protiv duha zloće. U borbi se treba oboružati. Čime? Postom i molitvom. Zbog toga je korizma osobito vrijeme kušnje i borbe, poput one Kristove u pustinji, gdje je zloduh kušao četrdeset dana našeg Gospodina. Ili pak one teške borbe u Getsemanskom vrtu, kad je Krist radikalno otklonio napast Zloga i prihvatio volju Očevu: Ako ti to hoćeš, Oče, neka bude volja tvoja. A prije toga, ljudskim riječima je rekao: ‘Oče dragi, ako možeš, otkloni ovaj kalež’. A kad je vidio da je to volja Očeva, potpuno se predao. I zato je radikalnim opredjeljenjem prihvatio križ i ispunio volju Očevu. Radi se, dakle, o duhovnom boju, protiv grijeha i protiv Zloga. A njegove tragove osjećamo u ovome svijetu i u različitim izdanjima. Ta borba traži budnost, pa nas korizma podsjeća da se u toj borbi vjernici služe oružjem molitve, oružjem posta i pokore.
Na tom putu, ujedinjeni s Kristom, i mi smo kadri dobrotom oduprijeti se Zlu, istinom pobjeđivati laži te ljubavlju nadvladati zlo i mržnju koja se sve više i više širi. Ljubav pak, o kojoj Krist zbori, mora se pretvoriti u konkretne geste naše naklonosti prema potrebnima i siromašnima. Svake nam godine na početku korizme stiže takav poticaj i poziv. No, moramo reći, nije smisao da se u korizmenom vremenu odjedanput pretvorimo u socijalno društvo koje pruža pomoć i usluge. To je bit našeg poslanja koje traje cijelu godinu, a u korizmi je samo intenzivnije. Jer, bio sam gladan, i nahranili ste me. Bio sam žedan i napojili ste me. Bio sam utamničen i pohodili ste me. I to će zapravo biti prepoznatljivi znak onoga dana, kada licem u lice susretnemo Gospodina, a on nas bude upitao – Jeste li me prepoznali dok sam hodao zemljom? Dopustimo stoga, biblijskim tekstovima koje ćemo slušati ovog svetog vremena, da nas rasvijetle i pouče, kakvo je to neizmjerno blago, a to je to neizmjerno blago Božje riječi koje bi trebalo pohraniti u našim srcima, da onda urodi svojim plodom, te s tim blagom i s tom prtljagom i mi krenemo na korizmeni put boja, molitve, pokore i dobrih djela, u korist naše braće koja su u potrebi. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 10. veljače 2016.