Poštovani ravnatelji,
Od srca vas pozdravljam kod ovog našeg predbožićnjeg godišnjeg susreta koji je već postao tradicionalan. Nezamjenjiva je vaša odgojna funkcija u službi djece, obitelji i društva. Radujem se ovom susretu i koristim prigodu zahvaliti vam na dobroj suradnji s Katehetskim uredom Zadarske nadbiskupije, posebice što pomažete vjeroučiteljima kako na ljudskoj i stručnoj razini izvršiti poslanje koje su dobili mojim mandatom i dekretom. Ovo je također prigoda izmijeniti i božićnu čestitku. Dok vam zahvaljujem što ste se odazvali na ovaj godišnji susret, od srca vam želim čestit Božić i Isusovim svjetlom blagoslovljenu cijelu Novu 2016. godinu.
Običavao sam u ovoj prigodi aktualizirati po neku misao iz odgoja pa ću to i danas učiniti. Naime, uz proglašenu Godinu milosrđa, koju je papa Franjo otvorio na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM, 8. prosinca 2015., nameće se pitanje kako milosrđe povezati s pravednošću i objektivnošću koja treba resiti nastavnike, učitelje i ravnatelje. Neka istraživanja pokazuju da onaj tko vodi i rukovodi nekom organizacijom, a to je ravnatelj, mora imati stručne i moralne osobine. I njegova organizacija bit će uspješnija ako je njezin rukovoditelj “dobar animator, kreator i koordinator”. U tom vidu moglo bi se reći da je “ravnateljstvo” jedna vrsta poziva (zvanja). Za taj poziv nije dostatna samo visoka izobrazba, premda je ona preduvjet dobrog rada. Potrebno je razumijevanje, srce, umijeće postupanja s onima s kojima se živi i radi. Ravnatelj, dakle, sudjeluje u životu i radu, u brigama i nevoljama, u radostima i tjeskobama svojih suradnika i svojih učenika. Upravo tu vidim životnu poveznicu milosrđa i pravednosti i objektivnosti koja treba resiti svakog nastavnika, učitelja i ravnatelja.
1. Jubilarni oprosnički hod i djela milosrđa
U drugoj točci objašnjavam slavlje jubileja koje je Crkva preuzela iz židovske prakse. To ćete moći pročitati u čestitci koju ćete moći ponijeti sa sobom, a nalazi se na stoliću uz knjigu kompendija crkvenog nauka koji također možete uzeti kao božićni dar. Što papa Franjo želi i namjerava postići ovom izvanrednom jubilarnom godinom?! Ukratko bi se moglo reći kako on želi da kršćani ”otvore širom svoje srce za jad i nevolju svijeta”, te pođu svima koji su ”lišeni ljudskog dostojanstva i vapiju za pomoć” (Lice milosrđa, 15). On se od ustoličenja ne umara poticati i pozivati da se ”približimo takvima i pružimo im svoje prijateljstvo, toplinu i potporu”. Dapače, on moli da ”njihov vapaj postane našim vapajem kako bismo skupa, noseći im utjehu i solidarnost, dokinuli barijere ravnodušnosti, licemjerja i egoizma” koji vlada u svijetu.
2. Pedagoški rad je utemeljen na milosrđu i ljubavi
Uz ove poticajne Papine riječi pitamo se kako to uskladiti sa zahtjevom našeg objektivnog rada s mladima koji se bazira na pravednosti i objektivnosti. Poslužit ću se jednom shemom njemačkog psihologa Reinharda Tauscha (Erziehunspsychlogie, Göttingen 1979, 374-385) na kojoj su prikazane koordinate mogućeg dvostrukog stava kojeg odgojitelj, učitelj i ravnatelj nužno zauzimaju u odnosu prema drugima, kako sa svojim suradnicima tako i prema učenicima.
Na vodoravnoj crti na lijevoj je strani stav neuvažavanja i afektivne distanciranosti, a na desnoj stav afektivne topline, poštivanja i simpatije. Ovi stavovi mogu biti obilježeni s dva ekstrema: minimalne i maksimalne kontrole. Rezultati križanja “stavova” i “kontrole” izgledaju ovako: 1. Kada stav odbijanja, nepoštivanja dođe u kombinaciju s maksimalnom kontrolom, imamo rezultat autoritarizma (diktature). 2. Ako taj isti stav dođe u kombinaciju s minimalnom kontrolom, imamo kategoriju koju nazivaju “laissez-faire”, kategoriju nereda i anarhije (“pusti vodu niz livadu”). 3. Kad je stav poštivanja i simpatije u srijedi (“na zlatnoj gredi”) između maksimalne i minimalne kontrole, imamo poziciju zlatne sredine, umjerenosti i razboritosti.
Kada u rigorističnom odgoju (prva kombinacija) učenik i gojenac doživi samo “granice”, onda on u sebi ”biva plašljiv i dotučen”, a prema vani ”nepovjerljiv i neprijateljski raspoložen”. Kada pak s druge strane ne doživi nikakvih granica (druga kombinacija), onda će mu ispunjenje svih njegovih želja uskratiti iskustvo da u životu postoji i ono što je moguće, kao i ono što nije moguće. Nedostajat će mu socijalna komponenta da i drugi imaju neka prava i potrebe. U ozračju ”zlatne sredine” (treća kombinacija) učenik će na vrijeme doživjet i nužne granice, i potrebnu slobodu i razumski red. Odgojitelj će zato imati uvijek na pameti da su đaci poput satova “koje treba naviti i pustiti da idu”. I trudit će se da prema njima pokazuje poštovanje i simpatiju ne pretjerujući i ne podbacujući kvalitetom kontrole. Moglo bi se ovdje parafrazirati staro latinsko pedagoško pravilo: “Suaviter in modo, fortiter in re”, što znači blago u postupanje, a jasno u načelima.
3. Milosrđem i autoritetom prema rastu i napretku
Kako blago postupati i kao odgojitelji i ravnatelji ne izgubiti autoritet? Ili ne stvo¬riti stanje ”nikakvog autoriteta”, anarhije i nereda?! Što osta¬je odgojitelju u kompleksnom i kompliciranom stanju? Ima li nekakav recept koji bi mogli usvojiti, naučiti i provoditi? Nema ga. Ni Isus kao izvrstan psiholog i odgojitelj nije ostavio nikakve ”recepte”. No, uputio je poziv: “Budite savrše-ni… (Mt 6,48) i predstavio se kao ”Put, Istina i Život” (Iv 14,6). Jedini recept, dakle, koji bi se moglo usvojiti u odnosu na nas same jest: Rasti u krjeposti i mudrosti pred Bogom i ljudima. I do¬slovno provoditi Isusov poziv: “Budite savršeni…” (Mt 6,48). A u svezi s našim odnosom prema drugima, posebice onima koje poučavamo i odgajamo, dobro bi došla ona preporuka koju su svojevremeno napisali D. Krech- R. Chrutchfield (Elementi psihologije, 1978. str. 653): Bdjeti nad drugima, ali ne gnjaviti ih! Biti čvrsti, ali bez oštrine i grubosti! I posebice biti smireni i uživati što smo odgojitelji, učitelji, ravnatelji.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, sjemenište ‘Zmajević’, 18. prosinca 2015.