Ezekijel navjestitelj povratka, obnove i novog vremena
(Čitanja: Ez 47, 1-2. 8-9,12; Ps 23 ; 1 Kor 3, 9c -11.16 -17; Iv 2, 13-22)
1. Današnja čitanja na dan posvete ove župne crkve govore nam o temi Božjeg hrama u kojem prebiva Duh Sveti. U evanđelju smo vidjeli kako se Isus ljuti što su trgovci i prodavači ovaca i golubova pretvorili Božji Hram u špilju razbojničku, pa ih je potjerao i njihove stolove isprevrtao. Pavao u svojoj poslanici tumači Korinćanima poručuje kako su oni zapravo Hram Duha Svetoga, pa se trebaju truditi da taj hram bude uredan i svet. U Starom zavjetu nema vidljive objave treće božanske osobe, Duha Svetoga. To je pridržano za mesijansko vrijeme Isusa Krista. Dok danas spominjemo dan posvete ove crkve, posvećene trećoj božanskoj osobi, Duhu Svetomu, prisjetimo se nekih svečanih objava za vrijeme Isusovog zemaljskog života i poslije uskrsnuća. Osobito su značajna dva događaja iz Isusovog života koja su opisana kod Isusovog krštenja na Jordanu i na Gori preobraženja kad se otvorilo nebo, nad Isusa je sišao Duh Sveti. Otac nebeski je tada progovorio: “Ovo je Sin moj ljubljeni; u njemu mi je sva milina!” U pouskrsnom vremenu čitamo kako je Isus ulazio kroz zatvorena vrata u blagovalište i pozdravljao apostole riječima : “Mir vama. Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” Ili pak ono svečano Duhovsko događanje koje slikovito Luka ovako opisuje: “Kad je napokon došao Dan Pedesetnice.. eto iznenada šuma s neba kao kad se digne silan vjetar. Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas.. Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpušteni su; kojima zadržite, zadržani su!”
Sveti Augustin piše da je Duh Sveti u Crkvi isto što i duša tijelu. Taj Duh Božji u Crkvi naučava, posvećuje i upravlja vidljivim stvarima na nevidljiv način. S uvjerenjem da Duh Sveti vodi Crkvu i poučava je, apostoli su na jeruzalemskom saboru rekli: “Svidjelo se Duhu Svetom i nama” (Dj 15, 28). Istu rečenicu su ponavljali biskupi na saborima kroz stoljeća: “Duh Sveti i mi odlučismo”.. Dale, nakon odlaska s ovoga svijeta Crkvom upravlja nevidljivo Duh Sveti po vidljivim namjesnicima: Papom i biskupima. Duh Sveti kao duša upravljanja daje njima u sakramentu ređenje vlast i milost. Stoga, Crkva nema vojske i policije. A ni zatvora i represivnih mjera. Njezina sredstva upravljanja su pouka, savjet, opomena. Koja bi bi to zemaljska država mogla funkcionirati kad bi ovisila samo o dobroj volji svojih podložnika?! A u Crkvi već dvije tisuće godina vlada kakav takav red usprkos pokušaja izvana, a i pobuna iznutra. Zar se tu ne osjeća prst Božji i djelovanje Duha svetoga?!
2. Prvo čitanje donosi nam Ezekijelovo viđenje o novom hramu. Povod i razlog ovih čitanja jest dan posvete ove župne crkve koja je 1990. izgrađena i na današnji dan posvećena. Iste godine zaređeni smo za biskupe moj predšasnik mons. Ivan Prenđa i ja; ja u siječnju, a on u lipnju. Srebrni jubilarci, dakle, kao i ovaj Božji dom koji je na današnji dan posvećen, a godinu dana kasnije bio zapaljen i razoren. Dan posvete svake crkve važan je događaj, pa se taj dan svake godine svečano obilježava. Toga dana, naime, narod Božji koji je izgradio hram Bogu na slavu, sjeća se onog svečanog trenutka kad su bili pomazani svetim uljem oltar i zidovi crkve. Obično ljudsko djelo time je predano Bogu na uporabu i postalo sveti prostor u kojem se Bogu molimo i žrtve prinosimo. To je osobito važno imati na umu kad znamo da nas u svom milosrđu Isus u euharistiji okuplja svake nedjelje na gozbu oko stola Gospodnjeg. I već ovdje nama putnicima najavljuje vrijeme koje dolazi. Nešto slično kao što prorok Ezekijel u svojoj proročkoj knjizi čini. I dok on to piše, Dom Jah¬vin je ruševina, zidovi gradski razoreni, zemlja opustošena, narod raspršen na sve četiri strane svijeta. A Nabukodonozor, koji je sve opustošio, kao pobjednik na¬lazi se na vrhuncu slave i moći.
Upravo u tom razdoblju Bog poziva Ezekiela koji je snažna svećenička osobnost. Poziva ga neka bude prorok utjehe, obećanja, nade i spasenja. Tako on počinje naviještati novi i vječni Jeruzalem. U pročišćenom novom Hramu, u novom Je¬ruzalemu, opet će se nastaniti Slava Jahvina. Ezekiel je uz to i vatreni rodoljub, duboko privržen vjeri otaca, koja mu daje snage da može podnijeti kušnju u izgnanstvu. Takvu vjeru on želi prenijeti i utvrditi i u svome narodu. Dakle, na toj povijesnoj prekretnici, kad Izrael zbog sužanjstva gubi svoju dr¬žavu i svoje kraljevstvo, svoju zemlju i svoju samostalnost, svoj hram i svoj kult, ustaje prorok i „otvara svoja usta“. On se obraća i govori iz¬bjeglicama i izgnanicima o velikoj nadi i blistavoj budućnosti. Ezekijel sada postaje prorok spasenja i tvorac nade i bolje bu¬dućnosti. Na ruševinama Jeruzalema on naviješta novi poče¬tak, novo proljeće, novo stvaranje. Čuli smo kako se ruka Jahvina spustila na proroka i postavila ga na veoma visoku goru: „U one dane odvede me anđeo k vratima Doma Gospodnjega gdje je voda izvirala iz Svetišta.. A duž potoka raslo svakovrsno voće čiji će plodovi biti za jelo, a lišće za lijekove“.
3. Ova se poglavlja iz Ezekijelove knjige uspoređuju često s utopističkim spisima, koji govore o idealnom društvu. Za Ezekiela, međutim, to nije neka neutemeljena utopija ili bezvrijedno maštanje. On gleda proročkim pogledom na ostvarenje onoga što viđenje sugerira. Jer, narod kojemu se on obraća živi u beznadnim okolnostima. Države nema, domovina je izgubljena, hram porušen, narod raspršen. Ipak, prorok govori o skorom povratku i što treba učiniti kad napuče ponovno izraelske gore, kad se vrate u domovinu, kad nastupi novo razdoblje povijesti spasenja, kad se okupi novi Izrael u obnovljenoj zemlji: Treba zasukati rukave i podići novi Jahvin Dom i novi Jeruzalem. Prorok, dakle, u vjeri vidi blistavu bu¬dućnost mesijanskog kraljevstva, te prepoznaje Božji spasiteljski naum i njegova djela. Novo je, dakle, već prisutno, a Ezekijel tu stvar¬nost proživljava i gleda. Jahve mu je otvorio oči da vidi Božje divote i otvorio njegova usta da to objavi ljudima.
Braćo i sestre, u Kristu. Mi koji se na misu okupljamo vjerujemo da se u euharistiji ostvaruje mesijansko kraljevstvo. A euharistijski Krist je središte našeg kršćanskog života. On nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Ne, euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima. Mesija i Spasitelj koji nas tijelom svojim liječi i hrani za život vječni. Zahvalni smo Bogu Ocu što je njegov Sin umro za nas. I sebe darovao nama za hranu i poputbinu. Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu, koju poput Ezekijelovih sunarodnjaka proživljavamo životne opasnosti i tjeskobe, potrebna je neprolazna hrana. Jer, i naše će putovanje jednom završiti. Nemamo ovdje trajnog prebivališta. Putujemo u kuću Očevu. Ne daj nam Bože okasniti. Još ima vremena dok smo na putu. Prolazi svijet i njegova slava. Gospodin je blizu. Vjerujući kako je svaka misna pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska “jednog dana”, mi svaki puta nakon podizanja jednoglasno molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Podgradina, 9. prosinca 2015.