Don Mihovil Cukar, svećenik zadarske nadbiskupije, pokopan je u četvrtak 18. lipnja na groblju u rodnom Olibu. Svetu misu u župnoj crkvi Uznesenja BDM predslavio je zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić u zajedništvu s petnaestak svećenik. U svojoj homiliji Nadbiskup je istaknuo da je don Mihovil, koji je 54 godine dijelio i slavio svet Tajne, dobro je znao kako je i njegovo zvanje u biti euharistijsko. Jer, od tog otajstva svi mi živimo. Jobove ispovijed kako on zna da ”njegov izbavitelj živi”, prikladna je za ovu prigodu kad ispraćamo našeg brata Mihovila.
Uobičajeno je kad je netko pogođen teškom patnjom ili bolešću svi tiho i bratski supatimo s njime, te poput Joba, koga su ”pohodile” nevolje svih vrsta, propitujemo se o smislu života, smrti i patnji. Njega, koji je bio lišen svega što donosi životnu radost, njegovi glagoljivi prijatelji obasipali suvišnim govorima. Zbog toga se Job povukao u samoću i obratio Bogu smjelo i prijateljski. Govor iz današnjeg čitanja veličanstveno je svjedočanstvo nerazorive vjere. Iako ga jadi tište, on vjeruje Bogu koji mu je kušnje pripustio; vjeruje Bogu za koga njegovi prijatelji govorahu kako je ‘okrutan i nepravedan’. Job vjeruje svom Bogu protiv svake nade. I daje izjavu koja iznenađuje njegove suvremenike. Ali je ta izjava tako važna da je Job poželio neka se te riječi ”u mjed tvrdo urežu”, ili na vječni spomen ”u kamenu uklešu”! Koje su to riječi? ”Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati”. Iako ne razumije, Job je uvjeren da je taj neshvatljivi Bog živ, da je pobjednik smrti, i da će zadnju riječ pravedno izreći svome odanom sluzi.
Uz ove Jobove riječi čuli smo i Isusov govor u Kafarnaumu: ”Ja sam kruh živi koji je s neba sišao”, rekao je Nadbiskup i nastavio kako je don Mihovil ”pune 54 godine lomio kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetim sakramentima. Posebice euharistijom koja sadrži samu utjelovljenu svetost, “Svetog nad svetima”. Crkva je stoljećima vjerovala i ispovijedala da je euharistija središte i vrhunac zajedništva Božjeg naroda. Ona je sakrament kršćanskog jedinstva. Nigdje tako kao oko oltara, u slavljenju Gospodnje večere, Crkva ne izgleda tako savršeno jedna. Novo mesijansko pokoljenje, koje se okuplja u euharistijskom slavlju, ispovijeda da je Isus kruh naš koji je s neba sišao” (Iv 6, 50). Velika je to i nedokučiva tajna pred kojom naše umovanje staje, a vjera nastupa. O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove; duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.
Zahvalni smo don Mihovilu što je Riječ Božju naviještao i kruh nebeski s vjerom lomio, zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg okupljao gdje je s njima pjevao i molio, slušao i razmatrao. Opraštamo se, evo, ovog ranog poslijepodneva od don Mihovila koji je na ovom otoku rođen, kršten, potvrđen i slavio svoju prvu Mladu i prije nekoliko godina onu jubilarnu zlatnu Misu. I dobar dio godina ovdje proveo moleći, radeći i trpeći za narod i svoju Domovinu. No, mi žarkom vjerom ispovijedamo kako ovdje nije kraj. To je nada naša i okrjepa vjere koju i danas u ovoj prigodi zajedno ispovijedamo u hvalospjevu predslovlja za pokojne koje veli: ”I kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima”.
Uskoro ćemo položiti u grob tijelo našega brata don Mihovila i reći hvala za sve dobro što je činio, propovijedao i svete tajne dijelio. Iskreni izrazi suosjećanja rodbini pokojnika, ovoj njegovoj rodnoj župi, svećenicima Zadarske nadbiskupije, i svećeničkom domu. Svjesni smo kako je i naš život žurno koracanje prema vječnosti, prema kući Očevoj. Stoga, u ovoj prigodi ponavljajmo sa sv. Augustinom: ”Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine”. S takvim raspoloženjem, zaključio je Nadbiskup, molimo Svemogućega neka dobrostivo privede ovog našeg brata u prostranstva gdje tuge više neće biti, ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Prije samog oproštaja od pokojnog don Mihovila u ime prezbiterija zadarske nadbiskupije obratio se, upravitelj svećeničkog doma u Zadru, u kojem je don Mihovil proveo posljednje dane života, don Srećko Frka – Petešić koji je prikazao životni put pokojnika te zaključio: „ Dragi don Mihovile! Opraštam se od Tebe u ime svih svećenika naše nadbiskupije, posebno svećenika i časnih sestara našega Doma, kao i svoje osobno. Dragi kolega, Gospodin Isus kome si kroz tolike godine svećeništva vjerno služio i čijim si Tijelom i Krvlju osnažen za posljednje ovozemaljsko putovanje, primio te za svoj stol u nebeskom Kraljevstvu, a Tvoji zemni ostatci neka počivaju ovdje u Tvome Olibu do dana Uskrsnuća. Sprovodne obrede od župne crkve do groblja predvodio je don Milivoj Bolobanić, domaći sin koji je zajedno s don Mihovilom zaređen na blagdan sv. Petra i Pavla 1961. godine.
Roland Jelić