1. U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo Isusove upute o molitvi i milostinji. Naime, nakon govora o blaženstvima evanđelist Matej donosi neke konkretne stvari iz života vjernika. Tako govori o srdžbi, preljubu, zakletvi i osveti, o ljubavi prema bližnjima, ali i prema neprijateljima. Isusova je želja i nakana da ”njegovi” budu različiti od farizeja i carinika. Jer, oni su ”sol zemlje i svjetlo svijeta”. Zbog toga im i veli danas kad dijele milostinju neka ne trube kao licemjeri, nego neka to čine u skrovitosti. Isto pravilo vrijedi i za molitvu. I apostol Pavao piše Korinćanima o važnosti milostinje i darivanja. I dodaje kako Bog voli ”veselog darovatelja”. Zadržimo se trenutak na ovoj drugoj poslanici upućenoj zajednici kršćana u Korintu koja je Pavlu osobito draga jer je nastala kao Božji dar nakon razočaranja u Ateni. On je na nju ponosan i ona je ”remek djelo” njegovoga apostolata (1 Kor 9, 2). Slikovito se izrazio da je ona njegovo preporučeno pismo koje mogu svi čitati (2 Kor 3, 2). Stoga se s pravom zaključuje da je to zajednica koju on ljubi očinskom ljubavlju.
Poslanica je uzbudljiva, potresna i vrlo osobna jer otkriva značaj i dubine Pavlove duše. Moglo bi se slobodno reći kako je ona ”ispovijest” apostola Pavla, dnevnik njegove duše. Zašto je i odakle pisao ovu drugu poslanicu? Znamo, naime, da je prvu pisao sa svoga trećeg misijskog putovanja oko 54. godine iz Efeza. Ovu pak drugu je pisao također za vrijeme svoga trećeg misijskog putovanja, između 55. i 57. godine, negdje iz Makedonije. Njegov učenik Timotej, naime, stigao je iz Korinta i izvijestio Pavla kako njegovo prvo pismo nije polučilo željeni uspjeh. Stoga mu savjetovao neka osobno pođe u Korint, što on i učinio. No, kako nije postigao ono što je želio, Pavao šalje ”poslanicu suza” koja je puna očinskih savjeta i strogih preporuka i zabrana.
2. Imajući u vidu brzi ritam života i hoda apostola Pavla, pitamo se kako su i gdje nastajale njegove poslanice? Za onu prvu koju je uputio Solunjanima, vele da je nastala u prašnjavoj radionici Akvile i Priscile, koji su poput Pavla, bili ”šatoraši”. Ne, oni iz Savske, nego oni koji su krpali mreže i pravili šatore. Ima i u tomu neke simbolike: Kao što se Utjelovljena Riječ rodila u štalici, tako je i pisana riječ Novog Zavjeta nicala u radionici bračnog para Akvile i Priscile koji su među radnicima imali Pavla. On je kod njih radio kako ne bi bio na teret narodu kojemu je propovijedao. Njihov dom i radnja zapravo bili su mjesto okupljanja vjernika, ”domaća Crkva”. I dok Djela apostolska pišu povijest širenja evanđelja, Pavao u poslanicama otkriva sebe, svoje planove, nabujale osjećaje, borbe i napetosti. U njima propituje i odgovara, kliče i plače, raduje se i pjeva. Njegovi spisi nisu teološki traktati, nastali za stolom, niti ”umjetnička ili književna djela”, nego prigodne riječi u obliku pisma u kojima poučava ili pak upozorava vjernike na teškoće i zablude.
U Starom Zavjetu nema nijedne knjige u obliku pisma. U Novom Zavjetu, osim evanđelja i Djela apostolskih, sve druge 22 knjige, napisane su u obliku poslanica. Vratimo se današnjoj poslanici Korinćanima kojoj Pavao po drugi put piše svoje pismo. Naime, tamo u Korintu kršćanska zajednica suočava se s poganskim mentalitetom. A na djelu su i uobičajene ”bolesti metropole”: strančarenje, suprotstavljanje, razdori i podjele. Pavao kao da je imao Hrvate pred sobom. No, on sve pokušava rješavati u svjetlu pashalnog misterija, spasenje koje je ostvareno u Kristovu križu. Zato poziva na slogu, pomirenje i posebice na radost, jer ona je obilježje Kristove Crkve. U poslanici prepoznajemo Pavlovo srce koje kuca snagom velike osobnosti. Istina, nekad je skoro nezamjetljivo, a drugi put se očituje silovitošću velike bujice; ovdje se pojavljuje blagošću tihog lahora i bezazlenošću goluba, a onamo smionošću nepobjedivog borca. ”Kad god čitam ovu poslanicu, pisao je sveti Jeronim, čini mi se da ne slušam obične riječi, već pravu grmljavinu”.
3. U poslanici Pavao izlaže nauk o križu, pomirenju, sudioništvu na muci i uskrsnuću Kristovu. Govori o potrebi molitve i zahvaljivanja. Posebice je dragocjeno izvješće o sakupljanju milostinje kad opisuje njezina svojstva i obrazlaže svrhu. Neke su pojedinosti aktualne pa bi se moglo reći da Pavao, kako ne bi došao u sukob sa ”Zakonom o diskriminaciji”, te zaštitio sirotinju koju se olako etiketira, u današnjem odlomku veli da nam je u tomu ”uzor sam Krist, koji premda bogat, radi nas postade siromah, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo” (2 Kor 8, 9). Kratko i jednostavno Pavao nam se u ovoj poslanici otkriva kao apostol i misionar, učitelj i pastir, mistik i čovjek akcije.
Preporučimo mu stoga naše župne zajednice i posebice nas same kako bismo i mi poput njega voljeli povjereno nam stado. Neka nas povremena razočaranja u ljude ne umore, već potaknu da s većim žarom i oduševljenjem radimo na njivi Gospodnjoj kako bi drugi mogli po njima otkrivati i prepoznavati ”tragove našeg apostolata” (1 Kor 9, 2). A povjereni vjernici neka svjedoče i govore o našoj očinskoj ljubavi koju im pokazujemo. Jer, i mi ih poput svetoga Pavla smatramo ”preporučenim pismom koje svi mogu čitati (2 Kor 3, 2). Neka nam Gospa Sinjska, kojoj smo došli na hodočašće, kao Majka Kristova i majka nas svećenika, isprosi milost vjernosti, ustrajnosti i darivanja. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Sinj –Gospino svetište, 17. lipnja 2015.