Ezekijel navješćuje novo proljeće i novo stvaranje
(Čitanja- ”svetačka”. Ezekijel 47, 1-2; 8-9, str. 190-191;
1. Kor 3, 9-11; 16-17 , str. 197; Iv 2, 13-22, str. 201-202)
1. ”Po prastarom običaju Crkve, piše u Rimskom Pontifikalu, valja svečanim obredom posvetiti crkvu koja je namijenjena isključivo okupljanju Božjeg naroda i slavljenju svetih otajstava”. Posvećeno pak mjesto ima svoju simboliku koja se očituje i u samoj terminologiji: Sveto ili posvećeno na hebrejskom se veli ”kadoš”, a znači nekoga ili nešto ”izdvojiti” za posebnu svrhu. U Starom zavjetu, dok su Izraelci hodili kroz pustinju, postojao je šator sastanka koji je bio ne samo mjesto susreta Boga i čovjeka, nego i znak da Bog s njima putuje do ulaska u obećanu zemlju. Tada će sveti prostor ‘prijeći’ u jeruzalemski hram koji se u više navrata gradio i rušio. U Novom pak zavjetu mjesto susreta čovjeka s Bogom vezano je najprije uz osobu Isusa Krista u kojem se Božja riječ ušatorila među ljudima. No, da bi se u vremenu i prostoru moglo vidljivo slaviti euharistijsko slavlje i druge sakramente valjalo je odrediti prikladno mjesto i prostor za to. I taj prostori posvećivao se isključivo za slavljenje svetih otajstava, a nazivao se crkvom. Obred posvete toga prostora ima svoj protokol. Uz svečanu procesiju i službu čitanja, tu je i posvetna molitva nakon koje se svetim uljem pomazuje oltar koji postaje znamenom Krista, Pomazanika i Glave crkve. Istim uljem pomazuju se zidovi ili stupovi crkve, a to simbolizira jedinstvo Glave (oltar) i tijela Crkve (zidovi). Tamjan koji simbolizira Kristovu žrtvu i upaljene svijeće upućuju na to da je Krist ”svjetlost na prosvjetljenje naroda” (Lk 2,32) te da njegovim sjajem odsijeva Crkva i po njoj svekolika ljudska obitelj. Sve je to učinjeno kao priprema za slavlje Euharistije, a to je glavni cilj zbog čega se i grade crkve i podižu oltari gdje će ”vjernici slaviti vazmeni spomen Kristov i hraniti se na gozbi njegove riječi i tijela”.
2. Čitanja koja smo slušali za ovu prigodu govore upravo o temi Božjeg hrama. U evanđelju Isus se ljuti što su trgovci ovaca i golubova pretvorili Božji Hram u špilju razbojničku, pa ih je potjerao, a njihove stolove isprevrtao. Pavao poručuje Korinćanima kako su oni Hram Duha Svetoga, pa neka se trude da taj hram bude uredan i svet. Prvo pak čitanje, na kojem ćemo se malo više zadržati, donosi Ezekijelovo viđenje novog hrama. Dan posvete jedne crkve važan je događaj pa se svake godine svečano i obilježava. I podsjeća na to kako je ljudsko djelo kao građevina predano ”Bogu na uporabu”. I tim svečanim činom postalo svetim prostorom u kojem se Bogu molimo i žrtve prinosimo. To je osobito važno imati na umu u ovoj godini koju smo posvetili euharistiji.
Ezekijelova knjiga omogućuje nam dokučiti prodornost i ljepotu alegorije i apokaliptičkih izričaja. Ali i dramatičnost svega što je predvidio: Razaranje Jeruzalema (586) kad su prognanici prestravljeni mislili da su propale sve njihove nade. ”Dom Jahvin, naime, postao je je ruševina, zemlja opustošena, a narod raspršen na sve četiri strane svijeta. Upravo u tom razdoblju Bog poziva Ezekiela neka bude prorok utjehe, obećanja, nade i spasenja. I on počinje naviještati novi i vječni Jeruzalem u kojem će se opet nastaniti Slava Jahvina. Na povijesnoj prekretnici, kad Izrael zbog sužanjstva gubi svoju državu i svoje kraljevstvo, svoju samostalnost i svoj hram, ustaje prorok i ”otvara svoja usta”. On se obraća i govori izbjeglicama i izgnanicima o velikoj nadi i blistavoj budućnosti.
3. Negdašnji, dakle, prorok suda koji je opominjao i najavljivao rušenje hrama, sada postaje prorokom spasenja i navjestiteljem nade i bolje budućnosti. Na ruševinama Jeruzalema on naviješta novi početak, novo proljeće, novo stvaranje. On u viđenju gleda novi Jahvin Dom i mjeri kamen po kamen, te gleda zemlju nastanjenu, plodnu i bogatu. I vidi kako više nikada neće biti u ropstvu i raspršeni. U današnjem odlomku čuli smo da se ruka Jahvina spustila na proroka i postavila ga na veoma visoku goru: ”U one dane odvede me anđeo k vratima Doma Gospodnjega gdje je voda izvirala iz Svetišta.. A duž potoka raslo svakovrsno voće čiji će plodovi biti za jelo, a lišće za lijekove”. Ova se poglavlja iz Ezekijelove knjige uspoređuju često s utopističkim spisima, koji govore o idealnom društvu. Za Ezekiela, međutim, to nije neka neutemeljena utopija ili bezvrijedno maštanje. On gleda proročkim pogledom na ostvarenje onoga što viđenje sugerira. Jer, narod kojemu se on obraća živi u beznadnim okolnostima. Države nema, domovina je izgubljena, hram porušen, narod raspršen. Prorok, dakle, u vjeri vidi blistavu budućnost mesijanskog kraljevstva, te prepoznaje Božji spasiteljski naum i njegova djela.
Braćo i sestre, u Kristu. Mi koji se na misu okupljamo vjerujemo da se u euharistiji ostvaruje to mesijansko kraljevstvo. Euharistijski Krist je, naime, živi Bog među živim ljudima. Mesija i Spasitelj koji nas tijelom svojim liječi i hrani za život vječni. Zahvalni smo Bogu Ocu što je njegov Sin umro za nas. I sebe darovao nama za hranu i poputbinu. Nama putnicima koji poput Ezekijelovih sunarodnjaka proživljavamo životne opasnosti i tjeskobe, potrebna je neprolazna hrana. Jer, prolazi svijet i njegova slava. Gospodin je blizu. Mi vjerujemo da je svaka misna pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska “jednog dana”. Zbog toga svaki puta nakon podizanja molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 27. svibnja 2015.