Obljetnica 725. godišnjice posvete zadarske prvostolnice proslavljena je u četvrtak 27. svibnja misnim slavljem u katedrali sv. Stošije u Zadru, a predvodio ga je generalni vikar zadarske nadbiskupije don Milivoj Bolobanić. Tu trobrodnu romaničku građevinu građenu u 9. st., a dovršenu u 13. st., 27. svibnja 1285. g. posvetio je nadbiskup Lovro Periandar. Don Milivoj je podsjetio na generacije predaka koje su stoljećima u drevnoj katedrali izgrađenoj na temeljima ranokršćanske bazilike iz 4. st. slavile sveta otajstva te na milosti i uslišanja zadobivene u njoj. Obljetnicu posvete smatra prigodom zapitati se što znači crkva kao zgrada u kojoj se narod okuplja, da se razmatra smisao hrama te što za bogoslužje i kršćansku duhovnost predstavlja posveta crkve. “Kad slavimo posvetu crkve kao zgrade pozvani smo probuditi svijest o Crkvi kao zajednici Kristovih vjernika. Jer zgrada se zove po živoj crkvi koja se u njoj okuplja. Što su ljudi više Crkva, što dublje i intenzivnije žive zajedništvo vjere, to crkva ima više smisla. Tada crkve nisu samo muzeji prošlosti koje posjećuju turisti i dive im se, nego sabirališta živog Božjeg naroda u kojima se slavi i naviješta Bog te zbiljski ostvaruje spasenje za ljude našeg vremena” rekao je don Milivoj podsjetivši da Isus naglasak s rukotvorenog hrama u Jeruzalemu premješta na bogoštovlje u duhu i istini. “Isus ne želi rušiti crkve. One su potrebne i služe okupljanju istinitih bogoštovatelja. No Isus pažnju želi skrenuti s crkve zgrade na živu Crkvu. Po krštenju smo Božji hram i Duh Božji stanuje u nama. To je nešto novo. To je posve nova stvarnost. I njoj mora odgovarati novo bogoslužje koje se sastoji u osobnom i životnom odnosu s Bogom. A to je upravo bogoslužje u duhu i istini. Što bi nam koristile najljepše crkve i najveličanstvenije katedrale ako se u njima ne bi okupljali živi Božji hramovi” rekao je don Milivoj. Ako se Bogu klanjamo u duhu i istini, netko može pitati zašto kršćani pridaju toliku važnost crkvi zgradi. Don Milivoj je podsjetio na Ivanovu riječ u knjizi Otkrivenja o nebeskom Jeruzalemu, a vrijedi i za Božju nazočnost na zemlji: ‘Evo Šatora Božjeg s ljudima. On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov a on će biti Bog s njima’. “Taj Božji boravak u narodu ima ime: zove se crkva. Ona je mjesto njegova očitovanja i njegove nazočnosti na zemlji. Prvenstveno se misli na Crkvu kao zajednicu. Ali i sveta zgrada, poput katedrale, vidljivi je znak te sveopće i nevidljive stvarnosti. Zato je crkva povlašteno mjesto susreta s Bogom, jer se tu kršćanska zajednica ostvaruje i postaje vidljivom. U njoj odjekuje Kristova riječ u kojoj se slavi njegov spomen, euharistija i druge tajne vjere. Zato se crkva zgrada po svojoj arhitekturi i materijalnom uređenju razlikuje od ostalih zgrada. Bogu posvećeni prostori vjerniku pružaju ambijent i ozračje da čovjek, kad uđe u njega, osjeti prisutnost nadnaravnog i potrebu da tu srce otvori Bogu” rekao je don Milivoj. Poželio je da proslava posvete katedrale probudi u nama svetu radost što se nalazimo u Bogu posvećenom prostoru kako bismo bolje doživjeli njegov duboki smisao; da rado zalazimo u sveta mjesta, u njima slušamo riječ Gospodina i blagujemo njegovo tijelo, u molitvi nalazimo prosvjetljenje i snagu te povezani zajedništvom vjere doživljavamo istinski susret sa živim Bogom.
Ines Grbić