1. Braćo svećenici, redovnice i redovnici. Braćo i sestre u Kristu. Od srca vas pozdravljam u prigodi liturgije Posvete ulja kad se prisjećamo dana rođenja Euharistije i našeg svećeničkog rođendana. Stoga je ovaj dan Euharistije i “naš” dan, kad ponovno otkrivamo kako je naše zvanje “dar” i “otajstvo” kojim smo povezani s Kristom Svećenikom. U njegovo ime, naime, mi izgovaramo riječi “uzmite i jedite… “Uzmite i pijte..” U ovom otajstvu sadržan je cijeli život Crkve. Neka i nas danas ponese teološki i kontemplativni žar Tome Akvinskog koji je pred ovim otajstvom spjevao veličanstveni “Divnoj dakle tajni ovoj, klanjajmo se smjerno mi!” Ovaj dan, darom kojega i mi postadosmo svjedoci i poslužitelji velikog otajstva, nije jednostavno sjećanje, već “spomen” kojim se uprisutnjuje ono što se slavi. Ovo nije simbolično prisjećanje prošlosti, već živa Gospodinova prisutnost koja se događa kad se slavi Euharistija, kad posuđujemo svoj glas Kristu i ponavljamo riječi ustanovljenja.
U nedjelju smo obilježili Isusov slavni ulazak u Jeruzalem i označili početak tjedna muke njegove koju nam evanđelisti zorno prikazuju. I dok promatramo Mesiju koji pati i umire, gledamo ujedno i silno mnoštvo onih koji pođoše za Mesijom. Gledamo mučenike, velikane i heroje povijesti. Mislimo i na silno mnoštvo neznatnih i nezapaženih svjedoka u školama, bolnicama i tvornicama koji su brojnim teškoćama usprkos vjerovali i nadali se. Mislimo i na brojne obitelji, majke i očeve koji su se molili i djecu kršćanski odgajali. Bogu zahvaljujemo za njihovu vjernost i ljubav.
2. Htio bih za trenutak usmjeriti Vašu pozornost na posljednje trenutke Isusova života, na njegov stav prema razbojniku s desne strane. Razapet između neba i zemlje, fizički shrvan i onemogućen Isus u zadnjem trenutku svog života otvara vrata raja i osvaja jednu dušu. Njegov pratitelj, desni razbojnik Dizma, ide s njime u nebo jer ga je zamolio neka ga se sjeti u svom kraljevstvu. Primjer spašenog razbojnika pokazuje kako je Isusu stalo do spasenja ljudi, do spasenja nas samih. Dapače, čini se kako mu je stalo više do našega otkupljenja i spasenja nego nama samima. I pri tom ne gleda na bezakonja naša, već na srce raskajano i ponizno, koje neće prezreti. Ne čini li vam se, braćo i sestre, kako premalo poznajemo dimenzije Božanskog Srca.
Nedavno je papa Franjo najavio Godinu Božanskog milosrđa koja bi imala započeti s novom crkvenom godinom, na svetkovinu Bezgrješnog Začeća BDM, a završiti na svetkovinu Krista Krfalja slijedeće godine. Ovo razdoblje moglo bi nam i trebalo pomoći uroniti u dubinu božanskog milosrđa. Obiljem svoje bezuvjetne ljubavi i milosrđa on je i nas pozvao djelovati u njegovo ime. Neka nam ovaj sveti spomendan Gospodnje večere bude prigoda iznova otkriti to ”otajstvo milosrđa” koje je Isus očitovao kako prema razbojniku Dizmi, tako i prema apostolu Petru, koji ga je zanijekao. U našoj pak duši neka jutros odjekne Petrovo iskustvo pozitivnog i srdačnog odgovora: “Gospodine, tebi je sve znano. Ti znaš da te volim”. Zahvalni za otajstvo Isusove muke, ljubavi i praštanja, molimo da nas Gospodin potakne poput Dizme tražiti samo njegovo kraljevstvo. I to nam je dosta (sv. Terezija Velika).
3. Drago braćo svećenici. Vi ste ovih dana ispovjedili brojne penitente. I još ćete do Uskrsa provesti sate u ispovjedaonici. Ovom prigodom u ime svih onih kojima ate podijelili odrješenje, zahvaljujem na tom diskretnom, ustrajnom i odanom radu, koji je ponekad zaliven i suzama u dušama penitenata koje samo Bog vidi i “bilježi” (Ps 56, 9). Ne zaboravljajmo da sakramente dijelimo u Božje ime, “in persona Christi”. Za to smo ređeni i opunomoćeni. Otac milosrđa služi se našim rukama i našim ustima, pa se po nama očituje kao milosrdni brat i vjeran suputnik (Heb 2, 17), kao pastir koji traži izgubljenu ovcu (Lk 15, 4), kao liječnik koji iscjeljuje i krijepi (Lk 5, 31), kao učitelj koji naučava istinu i pokazuje na putove Božje (Mt 22, 16). A mi kao nedostojni sluge njegovi vršimo ono što nam je omogućeno i zapovjeđeno.
U listopadu smo započeli u Nadbiskupiji treću godinu našeg hoda u vjeri, posvećenu Tajni nad tajnama, Presvetoj euharistiji koja je izvor i vrhunac života i poslanja Crkve. Na planu pak čitave Crkve obilježava se Godina posvećenog života koja nas poziva da se ”sa zahvalnošću spomenemo prošlosti, s nadom prigrlimo budućnost, te s oduševljenjem živimo sadašnjost”. Čini mi se ovdje prigodnim i prikladnim, između silnog mnoštva Božjih ugodnika, spomenuti jednu veliku svetu ženu koja s osobitim oduševljenjem kao Bogu posvećena osoba, živjela otajstvo križa i euharistije. Iako se rodila prije 500 godina, svojom porukom, primjerom i radom vrlo je suvremena i aktualna i za ovo naše doba. Vremena u kojima je živjela bila su burna i popraćena otkrićima novih svjetova. A ona je zapravo otkrila nešto drugo, puno važnije za čovjeka i njegovo spasenje. Otkrila je da se ljudsko srce ne mjeri izvanjskim mjerilima i ne zadovoljava onim što mu svijet donosi i pruža. Uvjerila se da Bog prebiva u središtu duše koja se moli i s njim prijateljuje i razgovara. A onda je Boga zavoljela u Crkvi kao njegovo Tijelo koje ima lice Krista raspetoga i uskrsnuloga. Duhovni spisatelji vele kako je cijelu životnu mudrost sažela u nekoliko kratkih izričaja koji imaju trajnu vrijednost i danas: ”Sve prolazi, samo Bog ostaje isti”. ”Tko ima Boga, ima sve”. ”Samo je Bog dostatan”. Ove tri kratke rečenice opisuju jednostavno, ali duboko i snažno one trajne vrijednosti koje imaju svoje značenje i poruku za sva vremena. Nije bez razloga blaženi Pavao VI. proglasio Svetu Tereziju naučiteljicom Crkve (1970.). Rečenicom ”samo je Bog dostatan” ona je izrekla dvije temeljne istine o Bogu i o čovjeku. Čovjek se u traženju smisla može jedino u Bogu smiriti. Tamo je, naime, njegovo sidrište. Jer, Bog je čovjeka za sebe stvorio, ” i nemirno je srce njegovo dok se u njemu smiri” (sv. Augustin). A druga strana medalje u toj rečenici govori o čovjeku koji je u središtu Božje brige i skrbi. Stoga, čovječe, svu svoju brigu njemu prepusti. On te stvorio i ti si njegova predraga svojina. To je Otac nebeski posebice pokazao kada ni Sina svoga nije poštedio, nego ga je predao da nas otkupi i spasi.
4. Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prelaska iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus nam je ostavio znakove poslušnosti, vjernosti i ljubavi. Taj spomenčin najdraža je i najdragocjenija uspomena. To je spomenčin najavljuje novo doba, novo vrijeme, “novo nebo i novu zemlju”, koji započeše u činu sebedarja na Veliki četvrtak za vrijeme one nezaboravne Večere. I to je ono što danas zahvalno slavimo i s radošću spominjemo. Probudimo stoga svijest otajstva i zahvalnosti i budimo vjerni tom nezasluženom “zalogu” Velikog četvrtka. Pomažimo vjernicima koji su nam povjereni otkrivati bogatstvo slavljenja svetih tajna, osobito onog najsvečanijeg nedjeljnog okupljanja oko stola Gospodnjeg. Neka slika Krista okružena apostolima na Posljednjoj večeri svakome od nas bude poticaj na bratstvo i zajedništvo. Jer, tu smo doista na vrhuncu ljubavi.
Božjim promislom nama je u ovom povijesnom trenutku dodijeljena odgovorna i sveta zadaća sabirati, miriti, upućivati i odgajati vjerničke zajednice ove partikularne crkve zadarske. Svjesni svojih mana i promašaja mi ćemo sada obnoviti svoja svećenička obećanja, te zahvalni za milosni dar služenja u njegovoj Crkvi, moliti neka Duh Sveti obnovi naše svećeništvo kako bi rasla spremnost za darivanjem i svetim služenjem; posebice u sakramentu pomirenja i Euharistije. Kriste Posljednje Večere i Kalvarije primi nas koji radimo na terenu ove zadarske nadbiskupije i posveti nas i u ovoj godini euharistije i posvećenog života otajstvom Velikog Četvrtka. Amen!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 2. travnja 2015.