1. Brojni naši gradovi na Jadranu diče se svojim zaštitnicima, koji su velikim dijelom iz razdoblja kršćanskih mučenika iz prvih stoljeća Crkve. Svojevremeno su nakon demokratskih promjena odgovorni za vodstvo ovoga grada odabrali kao svoga zaštitnika simpatičnog sveca, “vrlog rimskog časnika”, Božjeg viteza sv. Krševana, koji je živio u drugoj polovici III. stoljeća. Kao vojnik i podanik cara Dioklecijana koji nije volio kršćane, Krševan je bio vrli učenik Isusa iz Nazareta. Bio je angažirani kršćanin koji je javno, bez straha i stida očitovao svoj životni stav i opredjeljenje. A bio je prepoznatljiv po čvrstoj i nepokolebivoj vjeri u Isusa Krista jedinog Otkupitelja čovjeka. Ovom svečanom euharistijom obilježavamo blagdan svetog Krševana, zaštitnika grada Zadra. Iskrene čestitke povodom Dana grada, Vama, štovani gradonačelnici i svim Vašim suradnicima, kao i svim žiteljima grada Zadra, koji se kao malo koji grad može pohvaliti s više nebeskih zaštitnika i zagovornika. Utemeljenjem hrvatske države i novim preustroje lokalne vlasti gradovi i naselja su birali i svoje dane.
Za svetog Krševana velimo kako je bio pravi Kristov vitez koji se pokoravao svome gospodaru Dioklecijanu i poštivao državne zakone. Ali ih je načinom svoga života nadvisivao. Znamo kako mu je car zanijekao pravo na vjeru i želio neka i on žrtvuje carskim kumirima. I nudio mu položaj namjesnika u jednoj od rimskih pokrajina. No, kako se trebalo odreći vjere u Isusa Krista, Krševan kao pravi vitez i odani isusov učenik nije to mogao prihvatiti. Naprotiv, hrabrio je druge kršćane mlade progonjene Crkve u Rimu neka se ne daju zavesti, neka ustraju. Među njima je bila i sv. Stošija -Anastazija, mlada Rimljanka koju je svojevremeno poučavao u kršćanstvu, a ona je već prije njega bila zatočena zbog svoje vjere.
2. Krševanovo viteško ponašanje i učeništvo došlo je posebice do izražaja kad je uslijedilo progonstvo u Akvileju i mučenička smrt odsijecanjem glave. Učeništvo prepoznajemo danas i u evanđeoskom odlomku Isusova govora učenicima: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga” (Mt 10, 37-39). Isus, dakle, naučava da je učeništvo prva i najveća vrjednota kojoj sve drugo treba služiti. Ona je veća i od rodbinskih veza. Učeništvo je zapravo hod za Isusom, onim križnim putem kojim je on najprije prošao. A za njim su krenuli svi njegovi učenici!
Večerašnji odlomak iz Matejevog evanđelja nije lako od prve razumjeti jer Isus i nas pita što nam je važno u našem životu? Kad je neki kateheta postavio to pitanje, dobio je različite odgovore: Marina je smatrala kako je važno ne biti siromah, nego imati kuću, roditelje, prijatelje. Mladen se učinilo važnim da obitelj ima i dobro auto, brzo, moderno i udobno. Josip je držao kako je prije svega nužno da roditelji imaju posao, te mogu zaraditi i pristojno živjeti. A Anki je bilo najvažnije da se roditelji vole i slažu, da nema svađe, opijanja i teških riječi. Sve su to lijepe želje koje su važne u životu. Lijepa je ljubav prema roditeljima koju je Gospodin i u zapovijed pretvorio (Poštuj oca i majku..). Važna je i ljubav muža i žene koja ima biti iskrena i trajna (Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja). No, ljubav prema Kristu je iznad svih i o toj ljubavi ovisi kvaliteta svake druge ljudske ljubavi. U tom vidu Isus je u današnje govoru radikalan. On ne kaže da ne treba ljubiti brata, ženu, muža i prijatelja. Ne. On samo veli ako ih ljubite više nego mene, niste mene dostojni. Niste moji učenici.
3. Sveti Krševan je svojim držanjem pokazao da je pravi Kristov vitez i njegov vjeran učenik. A da je to doista moguće pokazali su toliki sveci i zauzeti vjernici tijekom stoljeća. Spomenut ću ovdje jednu djevojku, Marie-Françoise iz Belgije, koja je prije 40 godina položila dva doktorata, iz fizike i kemije. I dok se pred njom otvarala karijera puna obećanja, ona je odabrala Isus i zavoljela ga više od svega. Napustila je oca, majku, braću i sestre te pošla u samostan, a onda u misije u Burundi. Malo iza toga buknuo rat u toj zemlji pa su žrtve bile brojne, milijunske. Sestra Marie-Françoise je na svoj dvadeset i peti rođendan morala bježati iz misije noseći u naručju jedno siroče. Vojnici su je sustigli i djetetu u njezinom naručju prerezali vrat. Njoj su ipak dali priliku da pobjegne. U posljednjem trenutku prolazio je auto belgijskog farmera koji ju je pozivao da se pridruži. Sestra je slutila da Isus traži još više. Odbila je ponudu i rekla neka radije uzmu svećenika misionara jer on će narodu biti potrebniji! A ona je ostala u koloni među drugim izbjeglicama.
Tjednima se o njoj nije ništa čulo. Konačno je Papinsko izaslanstvo u Burundiji saznalo i objavilo da je s. Marie-Françoise dva dana i dvije noći morala kopati grobne jame za četrdeset na smrt osuđenih i za samu sebe. Ubojice su je na kraju izrešetali metcima i bacili u iskopanu grobnu jamu. Bio je to njezin treći i posljednji doktorat; diploma mučenice ljubavi. Izgubila je život radi Krista i njegove ljubavi kojom je gradila bolji svijet u jednoj afričkoj zemlji. I bila je “s Kristom pokopana”. Njezina je smrt međutim prividni gubitak. Ona je zapravo dobila život vječni, poput našeg svetog Krševana, i u zajedništvu onog silnog mnoštva spašenih, pridružila se Kristovom slavnom uskrsnuću.
4. Priča se kako je neki pobožni monah imao tri učenika s kojima je živio skupa i proveo mnogo vremena u učenju i razmatranju. Kad su njegovi učenici bili dovoljno spremni, učitelj ih je otpremio u svijet neka idu i šire Isusovu Radosnu vijest. Nakon dvije godine oni su se vratili svome učitelju i podnijeli izvješće o postignutim rezultatima. Kad ih je monah upitao što su to dosada učinili, prvi je rekao da je “napisao knjigu i prodao je u pet tisuća primjeraka”. “Ti si svijet napunio papirom”, reče mu učitelj-monah. Drugi je radosno rekao kako je “propovijedao na preko stotinu mjesta”. “Ti si svijet ispunio riječima”, zaključi učitelj-monah. Konačno je došao na red i treći učenik koji je jedva stidljivo progovorio “kako nije ništa osobitoga učinio, osim što je jednoj starici svako jutro donosio vodu s izvora. Ona to nije mogla jer je bila stara i nemoćna”. Učitelj-monah pogleda u njega i nasmiješi se. A onda mu zaključi da je “svijet ispunio ljubavlju, te kako je on najbolje objavio Kristovo evanđelje”. “Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode, neće mu propasti plaća”, zaključuje Isus svoj večerašnji nagovor.
Neka i nama, današnjim štovateljima svetog Krševana, koga su naši pređi odabrali za svoga pokrovitelja jer su u njemu prepoznali viteške odlike i osobitu odanost Bogu i Crkvi, neka nam pomogne kako biti i ostati u ovom vremenu pravim Kristovim vitezovima. A to viteštvo i učeništvo lako se prepoznaje u životu po “vjernosti, čestitosti, odvažnosti i hrabrosti”. Temeljna odlika vitezova, naime, bila je “štititi Crkvu, boriti se protiv izdaje, otklanjati nepravdu, štiti mir u svom kraju, poštivati vjerske službenike, te proliti krv za svoju braću ako to ustreba” (John Salisbury). U tom vidu dodjeljivala su se i još uvijek podjeljuju odličja s popratnim objašnjenjima: za hrabrost, za revnost, za milosrđe, za dobročinstvo, za ljubitelje pravde, pobožnosti i vjernosti, za Crkvu i Papu. Priznanja nisu samoj sebi svrha. Ona su poticajna mjera, ali i potvrda da se Isusovi ideali mogu ostvariti u životu, u kulturi, u javnom i privatnom radu. Poznati Isusov vitez, apostol naroda sveti Pavao, večeras ispovijeda svom dragom učeniku Timoteju da je “dobar boj bio, trku završio i vjeru sačuvao” (2 Tim 4, 7). Molimo svetog Krševana neka bdije nad nama i nad našim gradom. Neka nam pomaže da budemo zauzeti Božji vitezovi i odani Kristovi učenici kako nas ništa ne bi “rastavilo od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8, 18). Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, Katedrala sv. Stošije, 24. studenog 2014.