Euharistija (misa) središte kršćanskog života -tumačenje
1. Kad je Isus htio pokazati vrijednost Božjeg kraljevstva o kojem je propovijedao, onda je rekao kako je ono poput blaga koje je sakriveno u njivi” (Mt 13, 44). Započinjem ovo klanjanje tom slikom koja nam može poslužiti za razumijevanje blaga koje mnogi kršćani dovoljno ne poznaju. A vrijedno je da toga budu svjesni. Blago na koje mislim jest sveta misa na kojoj nedjeljom i blagdanima, a i radnim danima rado sudjelujemo. Ali, moramo to priznati, ne poznajemo dovoljno njezinu širinu i dubinu, veličinu i uzvišenost. A ona je izvor i vrhunac života i poslanja Crkve, pa nam je potrebno, ne samo vraćati se izvorima svetih tajna, nego hraniti se tom hranom i produbljivati i naše znanje o njoj. Jer, s pravom se veli kako je božanska hrana koju primamo naša “poputbina”. Nešto slično kao što je prorok Ilija dobivao hranu na svom putovanju kako bi kroz 40 dana i 40 noći izdržao i stigao do gore Horeba. Ova euharistijska godina lijepa je prigoda da produbimo svijest o neizmjernom blagu što ga je Krist povjerio svojoj Crkvi.
Nisu nam nužni, a ni potrebni neki izvanredni zahvati. Dovoljno je ne zadovoljiti se osrednošću naše duhovnosti, pa oživiti i osmisliti nedjeljna liturgijska slavlja, te osnažiti i oplemeniti redovito euharistijsko klanjanje izvan mise. Ako to dostojno učinimo, pomoći ćemo sebi i onima s kojima živimo i skupa putujemo.
Tijekom ovih molitvenih susreta na prve petke u našoj prvostolnici pokušat ću skupa s vama razmišljati o ovom nebeskom blagu koje posjedujemo. Trudit ću se odgovoriti i na ono obično pitanje što je to sveta misa i kakvo je njezino ustrojstvo? Pokušat ćemo poći redom od ‘U ime Oca..’ do ‘Idite u miru’ kako bismo upoznali ljepotu i dubinu toga najkrasnijega i najsvetijega obreda što ga ljudi imaju na zemlji. Tko će nam u tome pomagati i gdje ćemo tražite izvore informacija? Odmah velim kako će nam biti tri glavna izvora u obrazlaganju ove teme: Prvi izvor je Isus Krist koji je slavio prvu misu one nezaboravne večeri u Gornjoj dvorani na Sionu. A on najbolje zna što je sv. Misa jer ju je predao nama. I odredio da se to čini njemu na spomen! Drugi izvor su njegovi apostoli koji su, nadahnuti Duhom Svetim, napisali knjige Novog zavjeta pa ćemo se služiti njima kad budemo objašnjavali nauku o sv. misi. A treći izvor će biti: učiteljstvo Crkve (papa i biskupi) koje vodi Duh Sveti
2. Crkva je stoljećima vjerovala i ispovijedala da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života, pa ljubomorno čuvala i branila ovaj predragocjeni dar. I dok su kroz povijest mnoge kulture nestajale, filozofski i politički sustavi se smjenjivali, u Crkvi je, nešto ostalo netaknuto i nepromjenjivo: njezina vjera u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, kao i vršenje spomen – čina u vjernosti onome “što je primila od Gospodina” (1 Kor 11, 23). Velika je to i nedokučiva tajna pred kojom s Tomom ponavljamo: “Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu!”
Premda je to tajna koja nadilazi naše sposobnosti shvaćanja, pokušajmo pitati apostola Pavla Što je to sv. misa? On će nam ponoviti ono što je prvi put pisao svojim dragim Korinćanima u 11. poglavlju za koje vele da je najstariji kršćanski dokument o sv. misi. Jer, napisan je prije svih evanđelja, još u 55. godini poslije Krista. Tamo apostol Pavao piše: “Kad god blagujete ovaj kruh, (misli se na sv. Pričest) i kad pijete čašu, smrt Gospodnju naviještate, dok on ne dođe” (1 Kor 11, 26). Da bismo bolje razumjeli ovaj Pavlov tekst poslušajmo što nakon podizanja svećenik moli u misi: “Gospodine, mi sluge tvoje, i tvoj sveti narod slaveći spomen blažene muke Krista tvoga Sina, njegova uskrsnuća od mrtvih i uzašašća u nebesku slavu, prinosimo tvojem veličanstvu od svega što si nam dao i darovao; žrtvu čistu, žrtvu svetu, žrtvu savršenu, sveti kruh života i kalež vječnog spasenja” (I. Euharistijska molitva). I u ovoj molitvi mise, koju se anamnezom naziva (spominjanje), uz spominjanje smrti govori se i o uskrsnuće od mrtvih i uzašašće u nebesku slavu. Zato i velimo da je sv. misa ne samo doživljaj Kristove smrti, nego i njegova uskrsnuća i slavnog uzašašća na nebo.
Sve ovo Isus je predvidio i najavio u svom “euharistijskom govoru” u sinagogi u Kafarnaumu. Tamo je, naime, okupljenom svijetu govorio o svome tijelu i predstavio se kao “kruh živi koji je s neba sišao” i koji ima trajnost za vječni život. “Starajte se, ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječni” (Iv 6, 27). Jelo koje prolazi i jelo što ostaje za život vječni predstavljaju dva oprečna sustava, dva mentaliteta, dvije životne filozofije. Među njima je velika provalija i jasno razgraničenje. To su dva kraljevstva: ovog i onoga svijeta, vidljivo i nevidljivo, svijet duha i materije, vjere i nevjere, prolaznosti i vječnosti. Očima vjere shvaćamo i prihvaćamo da je prava sreća u onome što ne prolazi: u duhu, istini, u plemenitosti, u Bogu, u vjeri i nadi. U uskrsnuću i besmrtnosti. Stoga vjernik gleda u prvom redu na ono što ne prolazi. Na ono što ne može ostarjeti i propasti. Bog je jedini neprolazan i vječan. On i nas po euharistiji čini dionicima svoje vječnosti.
3. No, postavlja se opravdano pitanje kako je u misi nazočna Isusova smrt ako je on stvarno umro prije 2.000 godina?! Znači li to da u svakoj misi Krist ponovo umire, uskrisava i na nebo uzlazi? Ne! Krist je samo jednoć umro, uskrsnuo živ iz groba i na nebo uzašao. Ali, njegova smrt, uskrsnuće i uzašašće postaje u sv. misi nazočno. Normalno da ljudi postavljaju pitanje, kako to može biti? Kad završim ovaj svoj nagovor, on već pripada prošlosti. I ne može postati nazočan poslije deset dana. Zašto? Zato jer smo mi ljudi smrtni i prolazni. Sve naše prolazi. A Krist je Bog. On nije prolazan. Njegova smrt i njegov život sadrže u sebi vječnost i to je razlog zašto Bog može Kristovu vječnost, njegov život, smrt i uskrsnuće staviti u obred svete mise. Premda je svaka usporedba šepava, reći ću kako je to pomalo slično magnetofonu koji uključimo da hvata propovijed. Pa kad netko želi ponovno čuti što sam to govorio, uključit će dugme i čuti moj glas. No, u ovoj usporedbi je i velika razlika. Drugi mogu preko magnetofona čuti samo moj glas, ali mene tamo nema. U svetoj misi, međutim, Krist koji je muku pretrpio, a onda uskrsnuo i uzašao na nebu, stvarno je uvijek nazočan pod prilikama kruha i vina. Kad je Mojsije na Sinaju prvi put susreo Boga, čuo je kako mu glas poručuje: “Izuj obuću svoju, jer mjesto na kojem stojiš sveto je”. Mojsije je to učinio i pao na koljena da se pokloni Jahvi. Isto vrijedi i za svetu misu. Izuj, brate i sestro, obuću svoje ljudskosti i ograničenosti jer pred tobom je Sveti nad Svetima. Svjesni tog velikog otajstva naše vjere, mi smo malo prije skladno i s odanošću pjevali tri puta svet, svet i presvet.
I na koncu dok razmišljamo o svetoj misi kao spomen-činu Isusove Posljednje večere, na kojoj se na nekrvan način obnavlja Isusova muka, smrt i uskrsnuće, pokušajmo još na kraju istaknuti to otajstvo kao Kristovu žrtvu na križu. Istina, namamo često dovoljnog saznanja što je to žrtva. U svjetovnom i profanom životu ona je vezana uz ono kad majka bdije čitavu noć uz bolesno dijete ili pak kad otac žrtvuje godišnji odmor kako bi pomogao školovanje svoje kćeri. Ili pak kad smo u ratu onda su pozvani svi žrtvovati se za slobodu svoje domovine. To nekako razumijemo, pa žrtvu povezujemo s odricanjem koje činimo kako bismo postigli neki veći cilj. Ali, žrtva u svojim početcima nije imala svjetovno obilježje. Ona je bila čisto bogoslužna, liturgijska riječ koju su koristile sve religije pa i židovska. U tom vidu žrtva u vjerskom pogledu označava da se stvar, koju se posebice cijeni, poklanja Bogu, božanstvu kako bi se očitovalo osobito predanje a i sjedinjenje s njim.
4. Braćo i sestre, štovatelji Presvetog Sakramenta
Mi ispovijedamo i vjerujemo da je euharistijski Krist središte našeg kršćanskog života. On nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Ne, euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima. Mesija i Spasitelj koji nas tijelom svojim liječi i hrani za život vječni. Kad je prvi put pričestio svoje apostole na Posljednjoj večeri rekao je: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja se za vas prolijeva”. Od toga svetog i svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvni način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao žrtvovano i uvijek živo “Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29).
Zahvalni smo Bogu Ocu što je njegov Sin umro za nas. Ali, samim time mi još nismo spašeni. Nije, naime, dovoljno što postoji lijek protiv raka. Treba lijek i popiti ako hoćemo ozdraviti. Nešto slično je i s euharistijom. Krist je umro i uskrsnuo da nas spasi. Ali, ja moram tu Kristovu žrtvu uzeti i ona mora postati dio mene kako bih bio spašen. Kristova žrtva, dakle, nalazi se u sv. misi na otajstven način. To je ona ista žrtva s križa koja nam se daje za poputbinu. Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu potrebna je neprolazna hrana. Jer, i naše će putovanje jednom završiti. Nemamo ovdje trajnog prebivališta. Putujemo u kuću Očevu. Ne daj nam Bože okasniti. Još ima vremena dok smo na putu. Prolazi svijet i njegova slava. Gospodin je blizu. Vjerujući kako je svaka misna pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska “jednog dana”, mi svaki puta nakon podizanja jednoglasno molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, Katedrala sv. Stošije, 7. studenog 2014.