Euharistijsko klanjanje u katedrali sv. Stošije u Zadru, koje će svakog prvog petka u mjesecu u Godini euharistije u Zadarskoj nadbiskupiji predvoditi zadarski nadbiskup Želimir Puljić, održano je u petak 7. studenog. Za prvi takav susret s vjernicima pred Presvetim, mons. Puljić je tumačio nagovor o temi ‘Euharistija (misa) – središte kršćanskog života’. „Euharistijski Krist nije neki simbol, slika ili relikvija koju se časti, nego živi Bog među ljudima koji nas svojim tijelom liječi i hrani za vječni život. Kad je prvi put pričestio apostole na Posljednjoj večeri, rekao je: ‘Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte, ovo je krv moja novoga zavjeta koja se za vas prolijeva’. Od tog svetog i svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom misom. Obnavlja se na nekrvni način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Crkva stoljećima vjerovala i ispovijedala da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života, čuvala je i branila taj dragocjeni dar. Misa je spomen čin Isusove Posljednje večere, u kojoj se na nekrvan način obnavlja Isusova muka, smrt i uskrsnuće. „Kroz povijest, mnoge kulture su nestajale, filozofski i politički sustavi su se smjenjivali, a u Crkvi je netaknuta ostala vjera u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji i vršenje spomen čina u vjernosti onome što je primila od Gospodina“ rekao je mons. Puljić. Podsjetio je da se za prvi zapis apostola Pavla Korinćanima u 11. poglavlju kaže da je najstariji kršćanski dokument o misi. Napisan je prije evanđelja, u 55. godini poslije Krista. Tu Pavao piše: “Kad god blagujete ovaj kruh, (misli se na pričest) i kad pijete čašu, smrt Gospodnju naviještate, dok on ne dođe” (1 Kor 11, 26). „I u Prvoj euharistijskoj molitvi mise, koju se naziva anamnezom (spominjanje), uz spominjanje smrti govori se i o uskrsnuću od mrtvih i uzašašću u nebesku slavu. Zato je misa doživljaj Kristove smrti, ali i njegova uskrsnuća i slavnog uzašašća. Sve to Isus je predvidio i najavio u svom euharistijskom govoru u sinagogi u Kafarnaumu, kad je govorio o svom tijelu i predstavio se kao kruh živi koji je s neba sišao i ima trajnost za vječni život. “Starajte se, ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječni” (Iv 6, 27)“ rekao je nadbiskup, istaknuvši kako jelo koje prolazi i jelo što ostaje za vječni život predstavljaju dva oprečna sustava, mentaliteta, dvije životne filozofije. Među njima je razgraničenje. „To su dva kraljevstva: ovog i onog svijeta, vidljivo i nevidljivo, svijet duha i materije, vjere i nevjere, prolaznosti i vječnosti. Vjerom shvaćamo da je sreća u onome što ne prolazi: duhu, istini, plemenitosti, Bogu, uskrsnuću i besmrtnosti. Stoga vjernik gleda na ono što ne prolazi, što ne može ostarjeti i propasti. Bog, kao neprolazan i vječan, i nas po euharistiji čini dionicima svoje vječnosti“ rekao je mons. Puljić. Tumačio je i značenje žrtve, budući da je misa otajstvo Kristove žrtve. „Često nemamo dovoljno saznanja što je žrtva. Žrtvu povezujemo s odricanjem koje činimo kako bismo postigli neki veći cilj. No, žrtva u počecima nije imala svjetovno obilježje. Ona je bila čisto bogoslužna, liturgijska riječ koju su koristile sve religije, pa i židovska. Žrtva u vjerskom pogledu označava da se stvar, koju se osobito cijeni, poklanja Bogu, božanstvu, kako bi se očitovalo osobito predanje i sjedinjenje s njim“ istaknuo je mons. Puljić, zaključivši da smo zahvalni Bogu Ocu što je njegov Sin umro za nas, ali time još nismo spašeni. „Nije dovoljno što postoji lijek protiv raka. Treba lijek i popiti, ako hoćemo ozdraviti. Slično je s euharistijom. Moram Kristovu žrtvu uzeti i ona mora postati dio mene, kako bih bio spašen. Ona nam se daje za poputbinu, jer je nama putnicima u prolaznom svijetu potrebna neprolazna hrana“ zaključio je nadbiskup Puljić.
Ines Grbić