Sprovod don Ivana Kevrića 12. 08. 2014.
(Čitanja: Mudr 3, 1-9 -br 84, str 38; Iv 6, 51-58 –br. 139., str. 79)
Izabranici njegovi stječu milost i milosrđe
1. Ovoga poslijepodneva opraštamo se ovom svetom misom od našega brata, svećenika don Ivana Kevrića, koji se rodio ovdje u Visočanima, 22. 08. 1946. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1971. kad se diljem Lijepe Naše širio optimistični duh i nadanje Hrvatskog proljeća u kojem je i don Ivan svim srcem i dušom aktivno sudjelovao. Ovo je treći sprovod svećenika u zadnja dva i po mjeseca. Kad mi je par dana prije smrti došao pokojni don Ivan zahvaliti što sam mu omogućio specijalistički pregled u bolnici za dijabetičare u Zagrebu, izvijestio me kako planira poći na Školjić, kod starog prijatelja fra Bože, jer liječnici su mu preporučili neka što više šeće i po mogućnosti pliva. Pošao je na Školjić sa željom da se malo odmori i popravi zdravlje koje je visokim šećerom ugrožavalo njegov sluh i vid. Čovjek, međutim, snuje, a Bog određuje. Pozlilo mu je u petak poslije podne dok se nalazio u moru. Ni hitna pomoć nije pomogla, pa je tog kasnog poslijepodneva pošao u susret Kristu, Velikom Svećeniku komu je vjerno i odano služio pune 43. godine.
Ne znamo kako je na onome svijetu. Ali, ne isključujemo mogućnost prepoznavanja onih s kojima smo na ovoj zemlji živjeli, radili, vjerovali i nadali se. U tom vidu vjerujemo kako se već susreo sa svojim dragim roditeljima, Milom i Ljubom rođenom Dušević koji su ga odgojili u pravoj katoličkoj vjeri, kao i sa svojim nadbiskupima Marijanom i Ivanom s kojima je surađivao u pastoralu diljem Zadarske nadbiskupije. Iskreni izrazi suosjećanja njegovoj braći Marku i Frani i sestri Nadi i njihovim obiteljima, rodbini i prijateljima, vjernicima ove njegove rodne župe, kao i župa u kojima je služio, te braći svećenicima i redovnicima s kojima radio, panirao i surađivao. O njegovom djelovanju govorit će upravitelj doma, prečasni kanonik don Srećko Frka-Petešić.
2. Mi s vjerom prihvaćamo, kako nas uči knjiga Mudrosti, da su ‘duše pravednika u ruci Božjoj’. Premda na smrt gledamo kao gubitak i kraj, vjernici znaju da je smrt samo prijelaz. Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Upravo je Kristova smrt na križu odškrinula vrata vječnoga života. U svjetlu vjere, koja nam s križa sjaji, stojimo uz odar svećenika don Ivana. Očima vjere prihvaćamo da je ovozemni život samo djelić onog vječnog života koji nakon smrti vječno traje. Blago čovjeku kad na tom prijelazu ima svjetlo vjere, koja mu obasjava životnu putanju. Don Ivan je kroz 43 godine misu slavio, svete Tajne dijelio i propovijedao da smrt nije kraj, nego početak novoga života. Okupljeni ovdje slavimo istu žrtvu, koju je don Ivan slavio, te istim svjetlom vjere pratimo ga na posljednji počinak s osjećajima molitve i zahvalnosti.
A kada za umrle molimo, mi s Pavlom ponavljamo: ‘Bog, koji je uskrisio Gospodina Isusa, uskrisit će i nas zajedno s njime’. Isusovo uskrsnuće dovest će i nas u vezu s onima koje smo u smrti izgubili. I bit ćemo jednog dana skupa s njima i slaviti vječni Život. To je nada naša. To je okrjepa vjere koju i u ovoj prigodi osjećamo i zajedno ispovijedamo u hvalospjevu predslovlja za pokojne koje veli: ‘Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. I kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima’.
3. U evanđelju smo čuli kako se Isus u Kafarnaumu predstavlja kao ‘kruh živi koji je s neba sišao’. Don Ivan je više od četiri desetljeća lomio kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetim sakramentima. Posebice euharistijom koja sadrži samu utjelovljenu svetost. ‘Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan’ (Iv 6, 54). Uskoro ćemo položiti u grob tijelo našega brata don Ivana i reći hvala za sve dobro što je činio, propovijedao i svete tajne dijelio. Bio je duboko svjestan kako je život koracanje prema vječnosti, prema kući Očevoj. U tom vidu napisao je i svoju oporuku prije dvije godine i sve u detalje odredio. I time dao naslutiti onu klasičnu Augustinovu: ‘Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine’.
S takvim raspoloženjem molimo Svemogućega neka dobrostivo privede našeg brata don Ivana u prostranstva gdje tuge više neće biti; ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu. Ova pak euharistija, kao predokus nebeske gozbe, neka mu bude zalog vječnog spasenja. Zahvalni smo don Ivanu što je Riječ Božju revno naviješćivao i kruh nebeski s vjerom lomio, te zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg okupljao gdje je s njima pjevao i molio, slušao i razmatrao. U ovoj prigodi njegova ispraćaja čujemo kako nam ponavlja riječi koje je često govorio kad je druge sprovodio da se ‘njegovim vjernima život se mijenja, a ne oduzima’. A u kontekstu nekrvne žrtve Novoga Saveza on nas danas poziva da s vjerom ponovimo ono što je on pune 43 godine ponavljao: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje usrksnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo!’ Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Visočane, 12. 08. 2014.