BIOGRAD: BLAGDAN SV. ROKA – Propovijed mons. Želimira Puljića

Sveti Rok 2014. 

 (Čitanja: 1. Tob 12, 6-13 –str.321 ; Mt 25, 31-40 – str. 358)

1. Danas liturgija slavi svetog Roka Sveti koji potječe iz Montepelliera u južnoj Francuskoj, a živio je početkom 14. stoljeća. Iz njegovog kratkog života, a živio je samo 32 godine, valja istaknuti kako je prije dvadesete svoga života ostao bez roditelja. Poznato je kako je prodao obiteljska dobra, a novac podijelio siromasima. A onda i sâm siromah uputio se na hodočašće u Rim. Na putu se zaustavljao na više mjesta gdje je pomagao oboljelima od kuge. Kad je na povratku iz iz Rima boravio u Piacenzi, obolio je od kuge, te bio prognan iz grada. Otišao je u obližnju šumu gdje mu je prema legendi svaki dan dolazio pas i donosio kruh. Tamo je na njega naišao i neki plemić, Gottardo Pallasrelli, koji se nakon razgovora s Rokom obratio, prihvatio Roka i njegovao ga dok nije ozdravio. Roko se onda uputio u svoj rodni grad je uskoro iscrpljen od teške bolesti opet obolio od kuge, te preminuo na današnji dan 1327.

Svima koji nose njegovo ime čestitam današnji dan. Čestitam i bratovštini sv. Roka u ovom gradu koje je davno nastala i vezala svoje djelovanje uz ovu crkvu u današnjem gradskom parku. Crkva, naime, potječe iz konca ili početka 17. Stoljeća, jer se spominje u oporuci iz 1653. kojom neka Franica, žena Ivana Senjanina, ostavlja urod od maslina »Crikvi svetoga Roka ka je prid selom našim«. Ova jednostavna crkva pripadala je Skuli (Bratovštini) svetog Roka, a to je crkveno društvo vjernika laika koji su se nazivali bratimi, a svoju bratovštinu zvali su bratstvo ili skula. Njezinim su članovima mogli biti prokušani i dokazani vjernici koji su bili ponos župne zajednice. Oni su nastojali čuvati i njegovati tradiciju predaka uz suradnju i dogovor sa župnikom. U tom vidu nadati se kako će i sadašnji članovi bratovštine biti društvo crkvi odanih, obitelji i narodu vjernih muževa i žena, koji slijede načela svoga zaštitnika Sv. Roka. A on će obilno  blagoslivljati njihov trud, polja, masline i vinograde.

2. Crkva sv. Roka koju je bio nagrizao zub vremena obnovljena je tijekom Domovinskog rata, zauzimanjem ondašnjeg župnika don Milivoja Bolobanića, generalnog vikara ove Nadbiskupije. On je uz široku Rokovu zaštitničku ulogu od poroka, posebice isticao potrebu i zaštitu od suvremenog poroka droge koja truje i uništava brojne mlade živote. Obnova crkve i dvadeseta obljetnica ponovne uspostave bratovštine bila je prigoda da se razmišlja i o nabavi relikvija sv. Roka iz Venecije. Na inicijativu bratovštine sv. Roka, te uz preporuku tadašnjeg župnika don Zdenka Milića, Zadarska je nadbiskupija uputila zamolbu Francu Posoccu, velikom upravitelju Scuole Grande svetoga Roka u Veneciji, da nam daruju njegove moći. Gospodin Posocco pozitivno je odgovorio pa su po relikvije pošli moj tajnik don Dario Tičić i tadašnji župnik don Zdenko Milić s predsjednikom biogradske bratovštine, Petrom Strpićem i članovima Marijanom Stopferom, Josipom Lukačićem i Damirom Pešićem.

Rado sam prihvatio poziv sadašnjeg župnika mons. Ivana Mustaća predvoditi ovo današnje slavlje, te u toj prigodi po prvi puta uz njegov blagdan izložiti relikvijar s moćima sv. Roka, koje ćemo svečano pronijeti Gradom u procesiji. Moći su dio tekstila omotanog oko posmrtnih ostataka sveca iz Skule sv. Roka u Veneciji gdje je svetac pokopan. Scuola Svetog Roka jedna je od brojnih bratstva osnovanih u Venecije, a bavi se dobrotvornim radom. Osnovana je 1478. nakon opasne epidemije kuge. Inače ovaj je svetac zaštitnik od kožnih bolesti, od gube, kuge, kolere i općenito zaraznih bolesti. A danas ga smatraju i zaštitnokom od AIDS-a. O autentičnosti ovih moćiju, kojima ćemo danas iskazati svoje štovanje, svjedoči pečat i potpis kardinala Marca Cea koji je bio patrijarha Venecije od 1978. do 2002., a preminuo je u svibnju ove godine. Nazočnost relikvije ima svrhu širenja njegovog štovanja, kao i nadahnuće na djelima dobrotvornosti i pomoći drugima kako je činio sveti Rok.

3. Za liturgiju Riječi predviđen je odlomak i knjiga o Tobiji, te Isusov govor o Posljednjem sudu. Tobijina knjiga, koja naviješta nadu i budi religioznu i nacionalnu svijest i vjernost, n astala je u burnim vremenima trećeg i drugog stoljeća prije Krista. Kad je Izrael bio u vjeri i mo­litvi ugrožen zbog poganskog svijeta, sve više je postao svjestan da jedinstvo naroda ne daje ni zemlja ni vlada, nego jedna vjera i jedna nada. Knjiga donosi povijest dviju obitelji koje postaju uzor vjernosti Bogu u dijaspori, u 8. i 7. st. Opis je nabijen događajima i snažnim mudrosnim izričajima iz neposred­nog i jednostavnog obiteljskog života. Kad je Tobit oslijepio, a liječnici mu nisu mogli pomoći, on svome sinu Tobiji daje posljednje upute: ”Svakog dana, sine, sjeti se Gospodina Boga našega; nemoj griješiti ili kršiti njegovih zapovijedi… Dijeli milostinju … Ne okreći lice od siromaha … Čuvaj se svakog preljuba… Ne uzimaj za ženu tuđinku, koja ne pripada koljenu tvog oca, jer mi smo sinovi proročki… Ne čini nikome što bi tebi samom bilo mr­sko … Dijeli kruh s gladnima, a svojom odjećom odjeni gologa… U svakoj prilici hvali Gospodina Boga i moli ga da ti upravlja pu­tove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe…” (4, 1—21). Iz ovih kratkih i jasnih poruka vidi se da je uspjeh i sreća u životu ljubiti Boga i činiti dobro bliž­njemu.

Odlomak iz te knjige koji smo čuli opisuje trenutak kada Tobija nudi polovicu imanja vodiču i spasitelju njegove žene Sare i oca Tobita. Tada se tajanstveni vodič predstavlja i otkriva svoj identit: ”Ja sam Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela, koji na nebo nosi mo­litve svetih i stupa pred slavu Svevišnjega”. Obraćajući se zatim Tobitu i njegovom sinu Tobiji, Rafael nastavlja: ”Blagoslivljajte Boga što vam je iskazao milosrđe”. A onda tumači kako je do­bra molitva koju prati post i milostinja. Jer, ”milostinja oslobađa od smrti i čisti od grijeha”.  Arkanđeo Rafael, dakle, ističe tri temelja duhovnosti koje su vrijedile onda, a vrijede i danas. To su molitva, post i milostinja. I Isus je u svom govoru na Gori blaženstava istaknuo i ponovio potrebu molitve, posta i milostinje (Mt 5, 20). A svoj govor na kraju vjekovao opisao u današnjem evanđeoskom odlomku dirljivim susretom s onima koji su ga nahranili kad je bio gladan, napojili kad je bio žedan, ogrnuli i pohodili kad je bio bolestan. ”Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili”.

4. Snaga poruke svetoga Roka, koji je s obiteljskim dobrom pomagao siromahe, kao i tekstovi iz Tobijine knjige i Matejevog evanđelja, odgovor su na pitanja koja muče i naše suvremenike: Nagrađuje li Bog one koji čine dobro? Isplati li se moliti, postiti i milostinju dijeliti? Koristi li biti čestit u životu i vjeran Bogu i istinama koje smo primili? Tobijina knjiga odgovara na ta pitanja lijepim stilom i finim zapažanjima o patnjama i radostima jedne uzorne obitelji. Pravednici su često izloženi i teškim kušnjama. Ali, oni mole i Bog ih uslišava i izbavlja od svih zala. Ne čudi onda da su njegovo rodno mjesto Montpellier, a onda Brescia,  Piacenza, te posebice Venecija osnivali bratovštine i gradili crkve  Svetom Roku u čast, posebice u vrijeme velike kuge 1477. A onda diljem Hrvatske brojna su mjesta koja ga štuju kao svoga zaštitnika: Virovitica, Stari Grad, Sutivan, Kreševo, Prapatnica, Klana, Lumbarda, Šepurine, Lovinac, Sveti Rok, Zaton, Jazavice, Roždanik, Galgova, Udovičić kod Otoka, Drniš i druga mjesta.

Čuli smo u prvom čitanju kako se Bog služi anđelima da  pomogne čovje­kovoj sreći. Rafael, koga Bog šalje, suputnik je Tobiji i liječnik njegovom ocu Tobitu. On je čuvar Tobijinog ženidbenog saveza. Zato je ova knjiga ”pjesma nad pjesmama” u čast obitelji. Temeljna teza ovog književnog bisera je da se obzorje Božje zaštite širi od obitelji na čitavi Izrael, kao i na sve narode. Sveti grad Jeruzalem diže se iz ruševina. A u njemu se sabiru raspršeni Iz­raelci i svi narodi svijeta da hvale i slave Gospodina. U tom vidu Tobija najavljuje nebeski Jeruzalem i Božje kraljevstvo koje će postati središnjom temom evanđeos­kog navještaja. To je ona svijetla nada za koju je i sveti Roko živio i sav se Bogu i bližnjemu posvetio. Ona se već sada pomalo stvara, a u potpunosti će zasjati i ostvariti se na kraju vreme­na kao ”novo nebo i nova zemlja” (Otk 21, 9-21).

† Želimir Puljić, nadbiskup

Biograd, 16. 08. 2014.