Sveta Jelena “Križarica”
Čitanja: Pnz 6, 3-9; Ps 128 1-2; 4-5; Mt 22, 34-40
1. Danas slavimo Svetu Jelenu “Križaricu”. Njezina je zasluga posebice u tome što je rodila i odgojila onoga koji će kršćanima nakon stoljeća progonstava dati slobodu. Bio je to car Konstantin Veliki koji je 306. naslijedio svoga oca i pozvao majku Jelenu na carski dvor i dao joj naslov “Augusta”, veličanstvena. Svoj visoki položaj ona je iskoristila da čini dobro. Bila je ponizna i bogobojazna, pa joj čast i položaj nije udarila u glavu. Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela, te pritjecala u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, a mnoge je zatvorenike i osuđene oslobađala. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, te skupa običnim ljudima nije tražila u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. A resila ju je, kako vele, izvanredna razboritost.
Bila je prožeta osobitom ljubavlju prema Spasitelju, pa je 326. pošla na hodočašće u Svetu zemlju. Tamo se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te Uzašašća na Maslinskoj gori. Obje je bazilike njezin sin Konstantin bogato nadario i raskošno uresio. Po jednoj predaji iz IV. stoljeća, koju spominje i sv. Ambrozije, ona je dala kopati po Kalvariji pa je ondje pronašla Kristov križ. Predaja također veli kako je nagovorila sina neka ondje podigne baziliku Svetog Groba. Bogata zaslugama i dobrim djelima, preminula je u dubokoj starosti oko 328. godine. Pisac Euzebije veli “da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene”, a sv. Ambrozije je naziva “velikom ženom svete uspomene”. Kod nas se obično naziva Jelena Križarica, radi našašća svetog Križa.
2. Budući da je bila majka Velikog Konstantina, koji je 313. potpisao poznati Milanski edikt, prošle godine obilježena je 1700. obljetnica toga događaja. Tom obljetnicom posebice se istaknulo da je taj događaj izmijenio tijek povijesti. A veliku ulogu u tomu odigrala je skromna i samozatajna žena, sv. Jelena. Ne kao carica, nego kao savjesna žena i majka obitelji. Bez temeljitog obiteljskog odgoja, naime, Konstantin ne bi bio spoznao vrijednosti i snagu kršćanstva. Vjerojatno onda ne bi bilo Milanskog edikta kojim je nakon tri stoljeća žestokih progona, Crkva u Rimskom carstvu, ondašnjoj zajednici brojnih naroda, konačno dobila slobodu. I našim predšasnicima, koji su u to doba obitavali ove krajeve, stiglo je svjetlo vjere još za za vrijeme prvih Pavlovih učenika koji su prokrstarili Dalmacijom. Ono je memorija i spomen na Isusa i njegovo djelo. No, Isusovo djelo nije samo sjećanje i draga uspomena prošlosti. Ono je i zalog i buduće slave, što uvijek ispovijedamo kad svetu misu slavimo: Tvoju smrt Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo.
Bogu smo zahvalni što su naši očevi, čim su se doselili ovamo, prihvatili kršćansko svjetlo vjere. Ponosni što smo i na naše narodne vladare, koji su na samim počecima organiziranog života na ovim prostorima, otkrili ljepotu kršćanske vjere i svjetlo koje nam od Isusa dolazi. Znali su, naime, i vjerovali kada toga Svjetla nema, sve postaje mutno i nejasno. Vjera koju nam Bog dariva svijetli u našem hodu i predstavlja putokaz na našem životnom putu. Kako se uz ime svete Jelene križarice ne sjetiti i naše hrvatske kraljice Jelene koja je u Solinu umrla 976. godine gdje je dala sagraditi baziliku u čast BDMarije. Tamo smo u Solinu, 1976. započeli našu veliku devetnicu vjerničkog hoda, koja je poslije preko Knina i Nina završila velebnim euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 1984. Na nadgrobnoj ploči naše kraljice Jelene stoji da je bila žena kralja Krešimira i majka kralja Držislava; da je dugo vladala i bila “majka siročadi i zaštitnica udovica”.
3. Današnja svetica, sveta Jelena, svoj visoki položaj, rekao sam, iskoristila je da čini dobro, pa je pritjecala u pomoć bijednicima svake vrste. A kao žena i majka imala je veliki utjecaj na svoga sina cara Konstantina koji je spomenutim pravnim aktom donio nova pravila u državi. Tim pravnim činom okončan je višestoljetni progon kršćana i doneseno načelo slobode vjeroispovijesti. Bio je to akt o toleranciji i ravnopravnosti svih vjera u državi. Zbog toga knjiga Mudrih izreka veliča “ženu vesnu”, jer ona vrijedi više nego biserje i zaslužuje svaku hvalu, jer se boji i poštuje Gospodina. Zato pisac Ponovljenog Zakona danas određuje: “Slušaj Izraele, riječi koje ti danas naređujem neka se urežu u srce tvoje! Napominji ih svojim sinovima i govori o njima kad sjediš u kući ili ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim! A te su riječi: Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!
Uz ime cara Konstantina i njegovu pobjedu 312., koja je prethodila Milanskom ediktu, vezana je predaja o viđenju znamenja križa na nebu s popratnim glasom: “U ovom ćeš znaku pobijediti”. U prigodi spomena svete Jelene prisjećamo se i tog događaja o znaku križa. Kristov križ je, naime, jedini pravi znak naše pobjede. U čemu je mudrost i njegovo značenje? U tomu što križ uvijek stavlja Boga na prvo mjesto. I postaje naš orijentir koji utjelovljuje one dvije Božje zapovijedi: Ljubi Boga nadasve (vertikala), a bližnjega svoga kao sebe samoga (horizontala). Kad u životu ostvarimo te dvije zapovijedi, mi postajemo križonoše, pravi kršćani koji znaju što vjeruju. Učitelju, koja je zapovijedi najveća u Zakonu? Čuli smo kako Isus odgovara: “Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom, a bližnjega svoga kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci”. Mogli bismo stoga zaključiti da je to poruka i današnje svetice, svete Jelene Križarice.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Rivanj, 18. kolovoza 2014.