1. Obljetnica vojno-redarstvene akcije ‘Maslenica’, koja je planirana i izvedena od 6. do 27. siječnja 1993., podsjeća nas one konačne pobjede u ‘Oluji’ 1995. Znamo kako su tijekom te akcije hrvatski vojnici i policajci oslobodili zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik, pa je omogućeno prometno povezivanje juga i sjevera Hrvatske. Operaciju su planirali i izveli generali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mirko Norac i Mladen Markač. A u izvedbi bile su angažirane sve grane Oružanih snaga RH, koje su oslobađanjem zadarskog zaleđa najavile konačnu pobjedu u Oluji.
U današnjem čitanju slušali smo pisca poslanice Hebrejima kako veli: ”Evo, dolaze dani kad ću s domom Izraelovim i domom Judinim dovršiti novi Savez” (Hebr 8, 8). Zadržimo se malo na ovoj rečenici ”dovršenja Novog Saveza” kako bismo ušli u središte ovoga slavlja u kojem želimo moliti za poginule branitelje uz sjećanje na 22. obljetnicu operacije Maslenica. Kad bi nam naša poginula braća, kojih se s poštovanjem i zahvalnošću sjećamo, mogli nešto reći, siguran sam kako bi se zahvalili što smo ih uključili u naše molitve u svetoj misi. Nama pak živima ovo je lijepa prigoda produbiti svijest o neizmjernom blagu što ga je Krist ostavio i povjerio Crkvi u euharistiji. Njezina pak vjera u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji ostala je ista i nepromijenjena. Velika je to i nedokučiva tajna pred kojom s Tomom ponavljamo: “Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu!”
2. U kontekstu čitanja iz poslanice Hebrejima možemo reći da je taj novi savez Bog sklopio sa svojim narodom po smrti, uskrsnuću i uzašašću njegovoga sina Isusa Krista. A on je po ovom slavlju nazočan među nama. “Starajte se, ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječni” (Iv 6, 27), govorio je Isus u Kafarnaumu. Jelo koje prolazi i jelo što ostaje za život vječni predstavljaju dva oprečna sustava, dva mentaliteta, dvije životne filozofije. Među njima je velika provalija i jasno razgraničenje. To su dva kraljevstva: ovog i onoga svijeta, vidljivo i nevidljivo, svijet duha i materije, vjere i nevjere, prolaznosti i vječnosti. Očima vjere shvaćamo i prihvaćamo da je prava sreća u onome što ne prolazi: u duhu, istini, u plemenitosti, u Bogu, u vjeri i nadi. U uskrsnuću i besmrtnosti. Bog je jedini neprolazan i vječan. On i nas po euharistiji čini dionicima svoje vječnosti. U tom vidu čvrsto se nadamo i vjerujemo da su i naša poginula braća sada dionici te vječnosti.
Okupljeni oko oltara mi vjerujemo da je euharistijski Krist središte našeg kršćanskog života. On nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Ne, euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima. Mesija i Spasitelj koji nas tijelom svojim liječi i hrani za život vječni. Kad je prvi put pričestio svoje apostole na Posljednjoj večeri rekao je: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja se za vas prolijeva”. Od toga svetog i svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvni način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao žrtvovano i uvijek živo “Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29).
3. Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu potrebna je neprolazna hrana. Jer, i naše će putovanje jednom završiti. Nemamo ovdje trajnog prebivališta. Putujemo u kuću Očevu. Ne daj nam Bože okasniti. Još ima vremena dok smo na putu. Prolazi svijet i njegova slava. Gospodin je blizu. Crkva stoga vjeruje i ispovijeda da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života. I stoljećima je ljubomorno čuvala i branila ovaj predragocjeni dar. I ispovijedala kako Krist po euharistiji živi među nama. On je Mesija i Spasitelj koji nas tijelom svojim liječi i hrani za život vječni. A kad misnik veli “pomolimo se”, on nas poziva da se priključimo molitvi Crkve. Mi se tada obraćamo i molimo Bogu, iako znamo da smo grješni ljudi. A kad dvoumimo hoće li nas Bog uslišiti, mi znamo i vjerujemo kako imamo pristup k Ocu po Onomu koji je postao naš brat, te nas zagovara kod njega u nebu. Zato, kad iznosimo svoju molitvu, mi zapravo molimo neka nas radi njega usliši. Ne zbog nas jer toga nismo dostojni, nego zbog njegova Sina koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja došao na zemlju.
U tom vidu čvrsto se nadamo i vjerujemo da će Bog čuti i uslišati naše molitve za poginule branitelje kojih se ovdje u svetištu našeg nebeskog zaštitnika svetoga Šime s poštovanjem i zahvalnošću sjećamo. Vjerujući kako je svaka misna pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska “jednog dana”, mi ćemo i danas nakon pretvorbe i podizanja jednoglasno moliti i pjevati: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, crkva sv. Šime, 21. siječnja 2015.