Godišnjica mons. Ivana Prenđe – pastira koji je ljubio Crkvu
1. Biskupski ceremonijal određuje neka se ”prema časnoj predaji svake godine slavi godišnjica posljednjeg pokojnog biskupa” (br. 5), te dodaje kako treba ”poticati vjernike i posebice svećenike da se spominju u Gospodinu svojih predstojnika koji su im Riječ Božju naviještali i euharistiju slavili” (br 1168). Gdje je teološka i liturgijska utemeljenost ovoj odredbi? Na kojoj se činjenici bazira preporuka da se svećenici i vjernici spominju u Gospodinu svojih predstojnika i mole za njih? Odgovore nalazimo ne samo u ceremo-nijalu, nego i u pobudnici svetog Ivana Pavla II. o biskupima: ”Pastiri stada”. Tamo se obrazlaže trinitarni temelj misijskog poslanja biskupske službe. A prema slici iz evanđelja biskup ima biti ‘dobar pastir’, spretan ‘ribar’, ‘brižan nadglednik’, ‘otac’, ‘tješitelj’ i ‘učitelj’, koji je ‘nesalomiv u načelima’, ali ‘dobar i plemenit u ophođenju’; brat i prijatelj’. Međutim, te poželjne kvalitete i odlike koje imaju resiti svakog svećenika, a posebice biskupa, ne dobivaju se samo rađanjem. Za njih se valja osobno boriti, a povjereno stado mora to od Boga izmoliti. Zbog toga vjerni puk, svećenici i Bogu posvećene osobe mole za svoga biskupa; kako u euharistijskom slavlju i Božanskom časoslovu, tako i u osobnim dnevnim preporukama. Biskup, naime, nije ‘privatni vjernik, već javni svjedok vjere’, koji je dužan ne samo svjedočiti i njegovati ono što vjeruje, već prosuđivati i na primjeren način nalagati što se ima vjerovati.
2. Jednog takvog uzornog pastira nudi nam današnji kalendar koji spominje svetog Franju Saleškoga. Za njega vele da je bio ”svetac džentlmen” (Hunt), a mi bismo rekli gospodin koji se uzorno ponašao, te svojim životom pokazao ono što je pisanom i izgovorenom riječju naučavao. Mudrost i izvanredne vrline resila su ovog Božjeg viteza, a možemo ih formulirati s dvije riječi: Ljudskost i širina srca. Rođen u plemenitaškoj savojskoj obitelji (1567.) stekao je visoku naobrazbu u Parizu gdje je studirao teologiju i u Padovi gdje je završio studij iz kanonskog i civilnog prava s naslovom ”doctor in utroque iure”. Kad je u mladosti proživljavao ozbiljnu krizu, pošao je u dominikansku crkvu u Parizu te ovako molio: “Što god mi se dogodilo, Gospodine, znam kako ti svime upravljaš, a tvoji su putovi pravedni i istiniti. I što god ti odlučio u svezi sa mnom, ja ću te ljubiti, Gospodine.Ti ćeš biti moja nada i moje spasenje u zemlji živih” (Vol I, art 4). Franjo je pronašao svoj mir, te usprkos očeva otpora, 18. prosinca 1593. zaređen za svećenika. Devet godina kasnije, (1602.) imenovan je ženevskim biskupom.
Upamćen je kao zauzeti apostol, propovjednik, pisac, čovjek rada i molitve. Uključivao se u diskusiju i dijalog s protestantima. Jedno vrijeme bio je zadužen za diplomatske misije na europskom kontinentu. No, on je prije svega bio voditelj duša. U tom vidu napisao je najčitaniju knjigu toga doba: Uvod u pobožni život. Iako je bio odličan polemičar, on je pisao i govorio mirnoćom izričaja. Nije bio od onih teologa i propovjednika koji se ukopavaju u “rovove” i izravno sukobljavaju s neprijateljima. Nije volio grubost i nasrtljivost, već miran dijalog koji različitosti pretvara u prijateljstvo. Govorio je kako bi “radije pogriješio pretjeranom dobrotom, negoli prevelikom strogošću”. Zbog toga je svoje pero umakao više u područja srce, negoli u područja razuma.
3. Posebice se skrbio oko katoličkoga obrazovanja djece i učenika, a vodio je brigu i o intelektualcima. Neke od njegovih knjiga bile su prava klasična djela, kao napr. ”Uvod u pobožni život” te ”Filotea” koja je doživjela više od tisuću izdanja, a 1656. bila prevedena na 17 jezika. Ova dva djela smatraju se najljepšim knjigama duhovne literature 17. stoljeća. Knjige su dostupne i u hrvatskom prijevodu. Upravo su mu spisi priskrbili titulu ”Crkvenoga naučitelja’, kao i vrlo uglednog i čitanog pisca. Preminuo je u Lyonu 1622. Papa Aleksandar VII., uzdigao ga je na čast oltara 1661., a Pio IX. proglasio ga je 1877. crkvenim naučiteljem, a Pio XI. zaštitnikom tiska i novinara (1923.).
I pastir ove mjesne Crkve, moj predšasnik mons. Ivan Prendja, punih 46 godina lomio je kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetom euharistijom koja okuplja novo mesijansko pokoljenje i ispovijeda da je Isus ”kruh koji je s neba sišao” (Iv 6, 50), te da je euharistija središte crkvenog i liturgijskog života. Velika je to i nedokučiva tajna pred kojom i mi poput sv. Tome mucajući izgovaramo: ”Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu!” O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove; duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.
4. Zahvalni smo Bogu za dar crkvenog naučitelja sv Franje Saleškoga. Zahvalni smo Bogu i za dar služenja nadbiskupa Ivana koji je Zadarsku crkvu Božjeg naroda okupljao oko stola Gospodnjeg, s njom pjevao i molio, slušao i razmatrao. Pamtimo ga kao zauzetog pastira koji je bio pun optimizma i ljubavi za sve što je Božje i crkveno. Upravo u duha svoga gesla ‘ljubiti Crkvu’. I da je poživio bio bi i on ove godine obilježio svoj srebrni biskupski jubilej.
I dok počiva u kripti naše katedrale, ovim godišnjim spomenom preporučujemo ga toplo u naše molitve. Ali, slušamo večeras kako nas iz groba poziva da se euharistijom hranimo i oko Gospodnjeg stola nedjeljom okupljamo. A onda sabrani u Isusovo ime s odanom vjerom ponavljamo: ”Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje usrksnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!” Dođi Gospodine Isuse.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 24. 01. 2015.