Otajstvo vjere, milosti i grijeha
(Čitanja: Post 2, 4-24; Mk 7 24-30)
1. Druga i treća glava Knjige Postanka smatraju se biserom te knjige. Tu nalazimo najdublje misli o Bogu i čovjeku izrečene lijepim, slikovitim jezikom vješta pisca. Bogatstvo misli, pitanja i istina izraženo je jednostavnim riječima, živim opisima. I najsloženije duševne osjećaje i borbe otkriva nam pisac jednostavnim potezom pera. U slikama, simbolima i izričajima probija se glavna piščeva misao: otajstvo milosti i grijeha. Počinje povijest odnosa između Boga i čovjeka.
No, pogled na našu Zemlju zbunjuje nas. Zašto je čovjek, djelo Božje, bijedan, jadan i grešan, bačen na ovu planetu koja će, čini se, uvijek biti planeta smrti, ratova, koncentracionih logora i ubijanja, planeta bolesti i smrti -dolina suza? Tko je tome kriv? Čovjek misli i pita. Traži odgovor zašto je svijet takav. Može li ovakav svijet zaista biti djelo dobrog i mudrog Boga? Je li uvijek tako bilo? Hoće li uvijek tako biti? To su mučna pitanja koja čovjeka uznemiruju u svoj njegovoj povijesti, i vjernika i nevjernika. Ni jedna stvarnost nije čovjeku tako očita i ni pred kojom se drugom stvarnošću ne osjeća
Ovdje nam se otvara povijest grijeha i milosti. Grijeh i milost izvori su ljudske povijesti. Oni stvaraju ljudsku povijest. Oni upravljaju pojedincima i narodima. Čovjek nosi u sebi i raj i pakao. I upravo tu jest ključ razumijevanja čovjeka i njegove povijesti. Bez te spoznaje čovjek i njegova povijest ostaju nam neshvatljivom, nerazrješivom zagonetkom. Tek po ovoj objavi postaje nam jasna čovjekova sudbina: odakle zlo, bolest i tragična smrt u čovjeku, koji svim bičem teži za životom, besmrtnošću i blaženstvom.
2. Druga i treća glava Knjige Postanka razlikuju se od prve glave načinom prikazivanja, scenarija i vremena pisanja. Prvu je znamo sastavio nepoznati svećenik negdje nakon babilonskog sužanjstva (na prijelazu iz 6. u 5. stoljeće), a ove dvije napisao je jahvist u 9. stoljeću prije Krista. Prvi je više teolog i liturg, a drugi je više psiholog i pjesnik. Prvi nam tumači postanak svemira i Čovjeka, a drugi nam tumači zašto su svijet i čovjek danas ovakvi. Prvi piše velebnu liturgijsku himnu o stvaranju; drugi doziva u svijest svome narodu i svim pokoljenjima poruku o raju i grijehu uz snažan poziv: ”čini dobro i bježi od zla!” Prvo izvješće stvaranja (I. glava) mogli bismo nazvati himnom Bogu, svemoćnom stvoritelju i premudrom upravitelju, a drugo himnom čovjekove veličine i tragike, himnom vječnoj Božjoj ljubavi.
U prvom izvješću biljke i životinje stvorene su prije čovjeka, a ovdje, u drugom izvješću, prvi je čovjek, a zatim su stvorene biljke pa životinje. U prvom izvješću Bog stvara čovjeka kao »muško i žensko« u isti mah; ovdje pak najprije stvara čovjeka a onda ženu. U prvom izvješću djelo stvaranja razdijeljeno je u šest dana, a ovdje je sve stvoreno u jedan dan. U prvom je izvješću čovjek na vrhu ljestvice stvaranja; u drugom on je u središtu svega. Prvo je izvješće usmjereno prema Bogu: teocentrično je; drugo je više usmjereno prema čovjeku: antropocentrično je. Prvo nam govori o Božjoj mudrosti i moći, a drugo o Božjoj ljubavi koja se brine za čovjeka: Bog ”mijesi” čovjeka sam svojim rukama, brine se za njega, za njega zasađuje u Edenu vrt, kraljevski perivoj pun svakog bogatstva. U tom je izvještaju osobito istaknuto dostojanstvo čovjeka, koji je tako visoko uzdignut te je postao dionikom božanskog života u milosti u raju. Raj zemaljski nije geografska ili zemaljska stvarnost, već religiozna, nadnaravna. To u prvom redu nije mjesto, već stanje. Pisac se služi poznatim slikama i simbolima da nam opiše to stanje u koje je čovjek pozvan.
3. Bog najprije stvara »sve životinje u polju i sve ptice u zraku te ih predvodi čovjeku da vidi kako će koju nazvati. Divan »mimohod« životinja svih vrsta koje prolaze pred čovjekom. Ipak, njemu još nešto nedostaje. Ne može s njima zapodjeti istinski razgovor, pa je i dalje usamljeno biće. Jer, ne nalazi u njima ”pomoć kao što je on”, biće s kojim bi mogao ostvariti odnose. U tom stanju Adam promatra kako mu Bog ”izvadi jedno rebro, te od njega napravi ženu”. Kao da se nalazimo u nekoj operacijskoj sali u kojoj se rađa novi život. Nebeska narkoza i bezbolna operacija! Rađanje života Bog uvijek ovija dubokom tajnom koja budi veliko strahopoštovanje. Rebro u šumersko-akadskom jeziku znači i ”život”. Zbog toga je smisao spomenutog biblijskog izraza da žena nastaje iz čovjekove životne snage. Ona ima istu narav kao i muškarac. I isto dostojanstvo. I nju je Bog stvorio neposredno. Ona je u sebi dobra, jer vidje Bog kako je sve što je stvorio ”bilo dobro”. Ovo je bilo potrebno govoriti u ono doba, ali i za sva vremena jer je bilo (i još uvijek kultura) koje su ženu smatrale nižim bićem, polučovjekom, sluškinjom, ropkinjom, kućnim predmetom.
U izvješću knjige Postanka vidimo kako se Adam nakon spavanja (ekstaze) osvješćuje. Uza se nalazi biće slično sebi, biće iste naravi i istog dostojanstva. Jer, Bog mu dovodi ženu, pa je ona Božji dar čovjeku; dar odozgora. I dok su ispred njega prolazile životinje, Adama je šutio. Sada odjednom njegova se duša raspjevala te on kliče u zanosu: »Evo kosti od mojih kostiju, mesa od mojega mesa!« Prva pjesma bračne ljubavi, pjesma koja nikada neće na zemlji zamrijeti, već će se pjevati na najosebujnije načine u svim vremenima i na svim prostorima. Žena je dio muževljeva tijela, dio njegova bića. Muž i žena određeni su za život udvoje, za ljubav koja stvara jedno tijelo, ljubav iz koje se rađa novi život, stvorenje na »sliku Božju«. Stvoreni jedno za drugo i dopunjuju se. Oni označuje prisno krvno, tjelesno i duhovno zajedništvo što je sveti pisac naglasio i opisao lijepim i slikovitim jezikom vještoga zapisničara. Valja nam, braćo svećenici, zauzeto razmišljati i ljudima tumačiti ovo veliko otajstvo Božje objave zapisano na prvim stranicama Biblije.
4. Druga slika, koju nam današnja liturgija čitanja stavlja pred oči, govori o jednoj majci, poganki u Tiru ili Sidonu, koji pripadali zemlji Kanaanu. Ona je imala kćer duševno bolesnu. Evanđelist nije zabilježio ime majke i njezine kćeri. No, zabilježio je kako je mati čula za Isusa i imala sreće susresti ga u Sidonu. Tu ga je žarko zamolila neka joj izliječi malu bolesnicu. Isus je pokušao ne obazirati se na njezinu molbu da vidi ženinu vjeru i ustrajnost. Žena je očitovala svoju nepokolebljivu vjeru, rijetko viđenu u svoj Palestini. U neobičnu razgovoru s Isusom ona je pokazala osobitu vjeru koja je Isusa zadivila, pa je njezinu vjeru pohvalio i kćer joj izliječio. Čuli smo kako Marko opisuje taj slučaj: Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!” Ali on joj ne uzvrati ni riječi (Mt 15,21-22). Možda je bila posrijedi i neka teška duševna bolest: epilepsija ili shizofrenija kojoj ni tada, a ni sada ne znaju ni imena ni uzroka. Stoga se svaka takva bolest tada pripisivala đavlu.
Mala se vladala tako kao da je svaki dan bila izvan sebe. Provaljuje nesuvisle riječi. Izvodi neprotumačive geste. Skače u vatru, u vodu; mlati oko sebe. Vrišti i jauče, a ni otkuda lijeka ni pomoći; ni smirenja. Zbog toga se njezina majka napila tjeskobe i nasitila mukom i nevoljom svake vrste. Čula je za Isusa koji sve iscjeljuje, a mita ne očekuje. I prišuljala se ona u njegovu blizinu. “Sine Davidov! Kći mi je bolesna.” Budući da se on nije obazirao, pristupe mu učenici pa ga zamole: “Udovolji joj, jer viče za nama” (Mt 15,23). Oni navaljuju kako bi je odmakli od sebe i riješili je se. Zaboravljaju, međutim, kako se osobi može pomoći samo iz ljubavi, tako da joj se smilujemo, da je razumijemo, da je primimo i otpremimo u ljubavi i s ljubavlju. Pa i očitovanjem naše nemoći uz obećanje kako ćemo je uključiti u molitve i preporučiti Božjem milosrđu. Ne mora pri tom izvoditi nikakve dodatne ”habra-kadabra” eksperimente. Da nas ne proglase čudotvorcima, a mi pokrića nemamo.
5. Vratimo se ovom čudnovatom razgovoru koji je Marko zabilježio. Ženi koja uporno moli da joj ozdravi kćer, on odgovora: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova”. Na njezinu opetovanu zamolbu da joj pomogne, on odgovara: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima”. Međutim žena se nije dala zbuniti. Odmah je dočekala kao da je takav odgovor i očekivala. ”Priznajem, prvo treba dati dječici kruha, pa onda psićima ostatke. Ali i psići se hrane s gospodareva stola. Ti meni daj samo mrvicu; onaj ostatak ostataka i ja ću biti sretna. Kćer mi ozdravi. Isusu se osobito dopala dosjetljiva riječ o mrvicama sa stola. Svidjela mu se sunčana vjera i velika ljubav izmučene i plemenite žene.
Možemo samo zamisliti kako je Isusu bilo drago osjetiti vjeru i domišljatu ljubav ove žene koja je izmamila ne samo blagoslov i ozdravljenje, već i veliku pohvalu: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude, kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa. A majka, Sirofeničanka, bila je sva izvan sebe od radosti. Ovo je jedan od malobrojnih primjera da je Isus rekao za vjeru da je velika! A doista je velika jer je bila uporna i jaka, čista i zaufana, puna ljubavi i molitve. I konačno puna nade i ustrajnosti koju ništa nije moglo omesti. Molimo i mi danas Isusa neka nas obdari milošću i osnaži svojim darovima u ovom našem trogodišnjem hodu u vjeri. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 44. godišnja svećenička skupština, 12. veljače 2015.