D i j e c e z a n s k a d u h o v n o s t
Kad je papa Franjo došao u Kazertu, 26. srpnja 2014., u pastoralni pohod koji nije unaprijed bio planiran, susreo se s klerom biskupije, a onda je služio misu s narodom. U susretu s klerom odgovarao je na pitanja koja su mu svećenici postavljali. Jedno od pitanja odnosilo se na dijecezansku duhovnost. Učinilo mi se interesantnim njegovo odgovor prevesti pa koristim ovu prigodu to prepričati.
Pitanje: Dragi Sveti Oče, moje pitanje odnosi se na mjesto gdje živimo, na našu biskupiju i našeg biskupa, na naše međusvećeničke odnose. Pitam Vas što bi to bilo osobito naše obilježje, nas dijecezanskog klera? Što je temelj dijecezanske duhovnosti? Mislim da sam negdje pročitao kako ste rekli da ”dijecezanski svećenik nije kontemplativac”.
Papin odgovor: Sada nekoliko riječi o duhovnosti dijecezanskog klera. Da svećenik nije kontemplativac mislio sam na kartezijansku kontemplativnost. Svećenik mora imati dara kontemplacije gledom na Boga i čovjeka. Jer, ima oči kojima gleda pa se njegovo srce s evanđeljem pred Bogom i problemima pred ljudima puni kontemplativnim sadržajem . U tom vidu kontemplacija je sastavni dio njegova života. No, ne treba stvarati konfuziju: Život monaha (kartuzijanca) je nešto drugo.
Gdje je zapravo centar i bit dijecezanske duhovnosti? Odgovorit ću kako je srž te duhovnosti u ‘dijecezanstvu’ (pojam ”diocesanità” teško je prevesti na hrvatski). U sposobnosti da se otvorimo ‘dijecezanstvu’. Vi redovnici koji vodite župe, morate njegovati dvije duhovnosti. Upravo zbog toga dvije Kongregacije, za biskupe i Bogu posvećene osobe rade na tomu kako preraditi i napraviti novu verziju dokumenta ”Mutuae relationis”, jer redovnik u tom kontekstu ima dvojnost duhovnosti.
No, vratimo se ‘dijecezanstvu’. Što je to i što to znači? ‘Dijecezanstvo’ znači odnos prema biskupu i prema drugim svećenicima. Odnos prema biskupu je neminovan i bitan za dijecezansku duhovnost. Svećenik, naime, ne može postojati bez biskupa. I ne može biti od njega ”odcjepljen”. ”Ma znaš, biskup me ne voli. Ovaj biskup je nemoguć, a onaj tamo pogotovu”. Biskup može, veli Papa Franjo, biti čovjek teške naravi. Ali, on je tvoj biskup. I tebi je nužno i u takvim okolnostima koje nisu najpozitivnije držati i njegovati veze s biskupom. Zapravo ja sam po tom mom odnosu s biskupom dijecezanski svećenik. Znakovito je u tom vidu kako u obredu ređenja ređenik ”obećaje poštovanje i poslušnost biskupu i njegovim nasljednicima”.
‘Dijecezanstvo’ se sastoji upravo u tom pozitivnom odnosu svećenika i biskupa koje mora biti trajno i u stalnom porastu. I ono je, rekao bih normalno stanje. No, ono se sastoji i od dobrih odnosa s drugim svećenicima i čitavim prezbiterijem. Zapravo, nema ‘dijecezanstva’ kad jedan ili drugi vid odnosa s biskupom ili prezbiterijem nedostaje ili je u bitnome poremećen.
Oboje su bitno nužni za razvitak i rast moje dijecezanske duhovnosti. ”S biskupom ide nekako, ali na one svećeničke skupove uopće ne idem. Tamo se samo raspravlja o glupostima”. A ne vidiš, brate, kako ti u takvom stavu nešto fali, nedostaje ti osjećaj za pravu dijecezansku duhovnost. To je zapravo sve. Izgleda vrlo jednostavno, ali nije lako. Nije lako uskladiti se sa svojim biskupom jer jedan misli ovako, a drugi onako. Zato valja razgovarati, diskutirati. Pa ako treba i s povišenim tonom. Ali, ne prekidati odnos i razgovor. Koliko puta samo u obitelji otac i sin žustro raspravljaju, ali ostaju u svojim ulogama oca i sina zauvijek.
Ako u tim odnosima biskupa i klera prevlada ”diplomacija”, tu nema Duha Svetoga, veli papa, jer nema slobode izražavanja. Potrebno je imati hrabrosti pa reći ”ja tako ne smatram, jer imam drugačije mišljenje”, kao i duha poniznosti pa prihvatiti ispravak i upozorenje. To je jako važno. A najveći neprijatelj tih odnosa jest trač. A on je znak duhovne praznine (ovdje spomenuti one bolešćurine sa susreta u Rimskoj Kuriji). Kad celibatarac nema duhovnih i pastoralnih plodova, on je u svojoj ”ogorčenosti” sklon traču o drugima. A time se truje zrak pa se stvaraju prepreke za evanđeosko, duhovno i plodno ozračje s biskupom i klerom. Trač i brbljarije najveći su neprijatelj dijecezanske duhovnosti. Zbog toga ako imaš nešto protiv biskupa ili kojeg svećenika, odvaži i pođi pa im to kaži. I budi čovjek koji se ne boji, a ne tračar koji truje atmosferu.
****
O atmosferi koja truje jasno je i slikovito govorio Papa kardinalima kad je spomenuo ništa manje nego 15 bolešćurina koje nagrizaju tijelo Crkve. One mogu biti svojevrstan ”ispit savjesti”za svakog kršćanina. Osobe koje boluju od bolesti ogovaranja Papa je usporedio sa “sijačima razdora”. To je bolest koja počinje možda običnim trivijalnim razgovorom. Ali, toliko obuzme osobu da ona postaje poput Sotone “sijač kukolja”, a u mnogim slučajevima “hladno-krvnim ubojicom” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavicâ koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja, upozorio je Papa. Osim ogovaranja Papa je se posebice okomio i na ”boleštinu zatvorenih kružoka” kad je ”pripadnost zatvorenom krugu ljudi važnije nego pripadnost Mističnom tijelu Kristovu”.
****
Kad primijetiš kako ima nešto kos brata svećenika što te smeta i što misliš da nije dobro ni za njega ni za ugled klera, pođi i reci mu to. Ako te ne ozbiljno ne shvati, reci to svom biskupu ili kojem njegovom intimnom prijatelju kako bi mu se pomoglo da se izvuče i popravi. I ne tračaj o tomu prije nego se što god pokušalo učiniti u vidu popravka. Đavlu je najdraže kad se nađe na takvom banketu gdje se trača i pretresa tuđe grijehe, mane i propuste. On se tada veseli i likuje jer to je udar na bit dijecezanske duhovnosti. Trač nanosi veliku štetu kleru u biskupiji, a prisutan je u povijesti, jer napasnik ne želi da Crkva bude plodna, složna i radosna majka.
Htio bih još malo vratiti se na znak gorčine. Jednom mi je na susretu klera u Rimu rekao jedan svećenik kako mu se čini da smo ”često zajednica ogorčenih, ljuti jedni na druge, te imamo uvijek neki casus belli da se ljutimo jendi na druge”. To doista stvara tugu i gorčinu, jer nema radosti. Kad imamo nekoga u biskupiji koji je tako uvijek nabrušen, ljut i u trajno napetim odnosima s drugima, pomislimo: Ma ovaj čovjek svako jutro za doručak ocat pije, za ručak salatu pomiješanu s octom, a navečer jednu dobru spremutu od limuna. Nije dobro da se tako ponaša i vlada, jer ostavlja sliku ”naljućene Crkve”. Radost je stoga znak kako stvari idu dobro. Može se čovjek naljutiti. I to nije loše. Ali, živjeti u stanju trajne ljutnje i bijesa nije od Gospodina. Ono stvara tugu i nejedinstvo.
****
Toliko o pojmu dijecezanske duhovnosti o kojoj je ovog ljeta govorio papa Franjo. Završit ću slikom iz jedne propovijedi koju je mladomisniku održao stariji misnik. Naime, veličinu i otajstvo svoga zvanja svećenik osjeća kada nakon pretvorbe objavljuje vjernicima kako se na oltaru po njegovim riječima ”dogodila tajna vjere”. Tada shvaća kako je i njegovo svećeništvo poput euharistije ”tajna vjere” pred kojom i on ostaje bez riječi. Sve to nas potiče da budemo ”zahvalni za neprocjenjivi dar kojeg kao svećenici predstavljamo za Crkvu i za čovječanstvo”. Naš apostolski rad i samozatajno služenje, kao i vjernost Kristu koji nas je po imenu pozvao, odabrao i poslao očituje se po tri poznate službe: sanctificandi, docendi, regendi – posvetiteljskoj, učiteljskoj i pastirskoj. Jednom mladomisniku je stariji propovjednik uz ove tri službe osobito stavio na srce tri velike svećenikove ljubavi koje daju pečat njegovom identitetu. Koje su tri ljubavi?
– Prva njegova ljubav jest euharistija s kojom je misništvo neraskidivo vezano, a svećenik pozvan biti alter Christus – drugi Krist. Jer, postaje u svemu sličan Kristu i posjeduje njegove iste osjećaje (Fil 2,5). Upravo zbog toga mora biti čovjek duboke euharistijske duhovnosti i pobožnosti. Zato je euharistija njegova prva ljubav. A njegov svakodnevni život odvija se oko euharistijskog Isusa. On je za njega sve. Izvor snage i pokretač djelovanja, utjeha u nevolji i nagrada u vjernosti. Za svećenika sveta Misa nije samo ”obveza ili posao”, već razlog i opravdanje njegova postojanja. Život svećenika mjeri se po njegovoj ljubavi prema Svetoj Misi. Svećenik koji sa žarom slavi Svetu Misu najbolje vrši svoju službu i najviše pomaže vjernom narodu. Iako valjanost sakramenata ”ne ovisi o svetosti slavitelja, njegova je djelotvornost za njega i za druge veća što ga on više doživljava dubokom vjerom, žarkom ljubavlju, gorućim duhom ljubavi”, rekao je papa Benedikt na početku svoga pontifikata (2005.).
– Druga svećenikova ljubav jest Majka Božja i Majka svećenika. Marijino univerzalno majčinstvo i naša pobožnost prema njoj neraskidivo su povezani s Kristovim utjelovljenjem i otkupljenjem ljudskog roda. Nitko nije autentično Isusov učenik ako nije istovremeno i Marijin učenik. Iz naravi sakramenta Svetog reda i svećeničkog poslanja proizlazi i specifičan odnos svećenika i Blažene Djevice Marije.
Možemo reći da od trenutka svećeničkog ređenja Marija posvaja svećenika jer u njemu vidi svoga Sina Isusa. I ljubi ga i prati kao svoga sina. I uvijek je uz svećenika. Marijanska dimenizija svećeničke duhovnosti presudna za formiranje zrelog, sretnog i plodonosnog svećeničkog života. Iskrena pobožnost prema Mariji koju je svećenik pozvan njegovati skriva se u tradicionalnom blagu katoličke mariologije. Redovita molitva svete krunice, anđeoski pozdrav, himan ”Veliča”, različite marijanske molitve i pjesme, poticajno duhovno štivo velikih svetaca, sve ga to usmjerava prema njegovoj ”drugoj ljubavi”, Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Apostola, majci svećenika.
– Kad je Kongregacija za nauk vjere u svojim smjernicama predložila neka se u pastoralnim aktivnostima u Godini vjere ”pokaže osobita osjetljivost za Papine homilije” (I, 7), uputila nas je na treću svećenikovu ljubav prema Pastiru sveopće Crkve, prema Svetom Ocu Papi. Iz povijesti znamo da je Crkva imala uvijek tri oružja. Prvo je bilo jako jer su se pojavili učeni i poslušni sveti ljudi, biskupi ili teolozi koji su branili vjeru. A kad je bio nemoćan i veliki učenjak, skupio bi se sabor i pokazao snagu apostolske vlasti. A kao najjače oružje protiv krivovjerja bila je Petrova stolica, papinstvo. Ono je bilo lijek protiv svake navale krivovjerja. Puno je svetaca koji su gajili osobitu ljubav prema Svetom Ocu. Sveta Katarina Sienska ga je nazivala ”slatkim Kristom na Zemlji”, sv. Franjo Asiški je na koljenima tražio njegov blagoslov za svoj red, a sv. Ignacije Lojolski je osnovao isusovce s posebnim četvrtim zavjetom poslušnosti Papi. Sveti Escriva je pisao svećenicima neka njihova ”ljubav i poštovanje, poslušnost i naklonost budu uvijek za Namjesnika Kristova na zemlji” (Kovačnica, br. 135). Naš blaženi Alojzije Stepinac prolio je svoju krv zbog vjernosti Rimskom biskupu. A blaženi Ivan Merz kao učitelj mladeži utisnuo je ljubav prema Papi generacijama mladih hrvatskih katolika.
Naše ‘dijecezanstvo’, koje je obilježeno pozitivnim odnosom prema biskupu i svećenicima, može rasti ako ga hrane ove tri velike ljubavi: Euharistijska, marijanska i petrinska. Učinimo stoga sve da nas te ljubavi zahvate i preplave kako bismo napredovali u dijecezanskoj duhovnosti i rasli u krjeposti i milosti pred Bogom i pred ljudima. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 44. godišnja svećenička skupština, 12. veljače 2015.