Zadarski svećenici okupili su se na 44. godišnjoj skupštini Zadarske nadbiskupije u četvrtak 12. veljače u dvorani sjemeništa ‘Zmajević u Zadru. Dijecezanska duhovnost bila je tema izlaganja zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, pri čemu se pozvao i na poruke pape Franje koje je o tome uputio za svoga pohoda Caserti u srpnju 2014. g. „Dijecezanstvo znači odnos prema biskupu i drugim svećenicima. Odnos prema biskupu je neminovan i bitan za dijecezansku duhovnost. Svećenik ne može biti ‘odcjepljen’od biskupa. Biskup može biti čovjek teške naravi. Ali, on je tvoj biskup. Tebi je nužno i u takvim okolnostima, koje nisu najpozitivnije, držati i njegovati veze s biskupom. Ja sam po svom odnosu s biskupom dijecezanski svećenik. Znakovito je, u tom vidu, kako u obredu ređenja ređenik obećava poštovanje i poslušnost biskupu i njegovim nasljednicima“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da se dijecezanstvo sastoji u pozitivnom odnosu svećenika i biskupa koje mora biti trajno i u porastu. „I ono je, rekao bih, normalno stanje. No, ono se sastoji i od dobrih odnosa s drugim svećenicima i čitavim prezbiterijem. Nema dijecezanstva kad jedan ili drugi vid odnosa s biskupom ili prezbiterijem nedostaje ili je poremećen. Oboje su nužni za razvitak i rast dijecezanske duhovnosti“ rekao je nadbiskup Puljić, opomenuvši stav „s biskupom ide nekako, ali na svećeničke skupove ne idem. Tamo se raspravlja o glupostima“’. U takvom stavu nedostaje osjećaj za pravu dijecezansku duhovnost, rekao je nadbiskup. „Nije lako uskladiti se s biskupom jer jedan misli ovako, drugi onako. Zato valja razgovarati, diskutirati. Ako treba i povišenim tonom. Ali, ne prekidati odnos i razgovor. Koliko puta u obitelji otac i sin žustro raspravljaju, ali ostaju u svojim ulogama oca i sina zauvijek. Ako u odnosima biskupa i klera prevlada ‘diplomacija’, tu nema Duha Svetoga, kaže papa, jer nema slobode izražavanja. Potrebno je imati hrabrosti reći „Ja tako ne smatram, jer imam drugačije mišljenje“ i duha poniznosti pa prihvatiti ispravak i upozorenje. To je jako važno“ istaknuo je mons. Puljić, upozorivši da je najveći neprijatelj tih odnosa trač. „Trač je znak duhovne praznine. Kad celibatarac nema duhovnih i pastoralnih plodova, on je u svojoj ‘ogorčenosti’ sklon traču o drugima. Time se truje zrak i stvaraju prepreke za evanđeosko, duhovno i plodno ozračje s biskupom i klerom. Trač i brbljarije najveći su neprijatelj dijecezanske duhovnosti. Ako imaš nešto protiv biskupa ili svećenika, odvaži se i pođi pa im to kaži. Budi čovjek koji se ne boji, a ne tračar koji truje atmosferu“ potaknuo je mons. Puljić svećenike tragom poticaja pape Franje. Osobe koje ogovaraju su poput sijača razdora. „To počne trivijalnim razgovorom. Ali toliko obuzme osobu da poput Sotone postaje sijač kukolja i ‘ubojicom’ dobrog glasa kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći u lice osobama pa im govore iza leđa. Čuvajmo se terorizma naklapanja“ upozorio je mons. Puljić, smatrajući negativnim i ‘pripadnost’ zatvorenom krugu ljudi kao važnijoj od pripadnosti mističnom Kristovom tijelu. Nadbiskup je potaknuo svećenike da, ako primijete nešto što ih smeta kod subrata i misli da nije dobro za njega i ugled klera, neka mu to kaže. Ako ga ne shvati ozbiljno, neka kaže to biskupu ili njegovom prijatelju da mu pomogne. Nadbiskup je upozorio i na gorčinu, kad je netko uvijek ljut i u trajno napetim odnosima s drugima: „Čovjek se može naljutiti, kaže papa. I to nije loše. Ali, živjeti u stanju trajne ljutnje i bijesa, nije od Gospodina. Ono stvara tugu i nejedinstvo“.
Apostolski rad i vjernost Kristu koji je svećenike odabrao i poslao očituje se u tri službe: posvetiteljskoj, učiteljskoj i pastirskoj. Nadbiskup Puljić je istaknuo i da tri velike svećenikove ljubavi daju pečat njegovom identitetu. To su euharistija, Majka Božja i papa. Misništvo je neraskidivo vezano s euharistijom, svećenik je pozvan biti drugi Krist. Mora biti čovjek duboke euharistijske duhovnosti i pobožnosti. Njegov svakodnevni život odvija se oko euharistijskog Isusa. On je za njega izvor snage i pokretač djelovanja, utjeha u nevolji i nagrada u vjernosti. „Za svećenika misa nije samo ‘obveza ili posao’, već razlog i opravdanje njegova postojanja. Život svećenika mjeri se po njegovoj ljubavi prema misi. Svećenik koji sa žarom slavi misu najbolje vrši svoju službu i najviše pomaže narodu“ rekao je mons. Puljić. Govoreći o Majci Božjoj kao Majci svećenika, nadbiskup je rekao da je Marijino univerzalno majčinstvo i pobožnost prema njoj povezana s Kristovim utjelovljenjem i otkupljenjem ljudskog roda. „Možemo reći da od trenutka svećeničkog ređenja Marija posvaja svećenika jer u njemu vidi svoga Sina Isusa. Ljubi ga i prati kao svoga sina i uvijek je uz svećenika. Marijanska dimenzija svećeničke duhovnosti presudna je za formiranje zrelog, sretnog i plodonosnog svećeničkog života. Iskrena pobožnost prema Mariji koju je svećenik pozvan njegovati skriva se u blagu katoličke mariologije. Molitva krunice, anđeoski pozdrav, himan ‘Veliča’, različite marijanske molitve i pjesme, poticajno duhovno štivo velikih svetaca, sve to usmjerava prema njegovoj ljubavi, kraljici apostola, majci svećenika“ rekao je nadbiskup, zaključivši o svećenikovoj ljubavi prema pastiru sveopće Crkve, papi. „Crkva je uvijek imala tri ‘oružja’. Prvo je bilo jako jer su se pojavili učeni i poslušni sveti ljudi, biskupi i teolozi koji su branili vjeru. Kad je bio nemoćan učenjak, skupio bi se sabor i pokazao snagu apostolske vlasti. Najjače oružje protiv krivovjerja bila je Petrova stolica, papinstvo“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je puno svetaca gajilo osobitu ljubav prema Svetom Ocu. Sv. Katarina Sijenska ga je nazivala slatkim Kristom na Zemlji, sv. Franjo Asiški je na koljenima tražio njegov blagoslov za svoj red, sv. Ignacije je osnovao isusovce s četvrtim zavjetom poslušnosti papi. Sv. Escriva je pisao svećenicima da njihova ljubav, poštovanje i poslušnost uvijek budu za Kristova namjesnika na zemlji. Bl. Alojzije Stepinac je prolio krv zbog vjernosti rimskom biskupu, bl. Ivan Merz je utisnuo ljubav prema papi generacijama mladih katolika. „Dijecezanstvo obilježeno pozitivnim odnosom prema biskupu i svećenicima može rasti ako ga hrane te tri velike ljubavi: euharistijska, marijanska i petrovska. Učinimo sve da nas te ljubavi zahvate kako bismo napredovali u dijecezanskoj duhovnosti i rasli u kreposti i milosti pred Bogom i ljudima“ poručio je mons. Puljić.
Mr. o. Jozo Milanović predstavio je apostolsko pismo ‘Dies Domini’ upućeno biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima, o posvećenju, poštivanju i produbljivanju Dana Gospodnjeg. Mr. don Dario Tičić govorio je o djelovanju i poslanju u vidu produbljivanja svijesti sakralnosti prostora. Don Šime Kevrić, ravnatelj NUUK-a, govorio je o djelovanju Nadbiskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika Zadarske nadbiskupije. Susret je počeo misnim slavljem u sjemenišnoj kapeli koje je predvodio nadbiskup Puljić.
Ines Grbić