Sjemeništarci Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ proslavili su svetkovinu svoje zaštitnice, Bezgrešnu, akademijom u nedjelju 7. prosinca u dvorani sjemeništa u Zadru. Izveli su scenski prikaz ‘Euharistija – Sveti Toma Akvinski’, kojeg je priredio i režirao duhovnik sjemeništa don Stanislav Wielinski, te skladbu za klavirom i kao sastav tambura i mandolina. Dinamičnom izvedbom približili su duh i um sv. Tome kojeg je odigrao sjemeništarac Marko Brzović, pokazavši čime je taj anđeoski naučitelj, kako su ga zvali, ostavio neizbrisivi trag, združivši u sebi najveću učenost i promišljenost, s najdubljom pobožnosti i poniznosti. Toma je 1323. g. proglašen svetim, a 1567. g. crkvenim naučiteljem. Sjemeništarci su u dijaloškoj i pripovjedačkoj formi kao uvod u šest činova: Monte Cassino, Put, Školovanje, Suđenje, Napulj i Smrt, te pjevanjem himana koje je napisao, posredovali misli tog mistika koji je napisao najljepše hvalospjeve, poput Hvali Sion Spasitelja, Usta moja uzdižite, Klanjam ti se smjerno. Od mnogih njegovih filozofskih i teoloških djela, najznačajnija je ‘Teološka suma’ koju je počeo pisati 1266. g. Nakon napisanih pet svezaka do 1272. g., nije dovršio to djelo. Toma je doživio duboko mistično iskustvo za vrijeme mise. Kasnije je rekao da je učinak viđenja takav da njegov um više nije tome dorastao, te da je sve što je dotada napisao ‘čista slama’ u usporedbi s tim duhovnim iskustvom.
Prigodnu riječ je uputio rektor sjemeništa don Čedomil Šupraha. U Godini euharistije u Zadarskoj nadbiskupiji, istaknuo je potrebu osobne euharistijske duhovnosti svake generacije sjemeništa, da euharistija bude glavni stup i nositelj vjere i poslanja Crkve. „U tom isječku povijesti od 12.-14. st. osjetili smo kako je Crkva u tek rođenim prosjačkim redovima sv. Dominika i sv. Franje ponovno razmišljala o najdubljoj istini vjere, euharistiji. Razumskim normama ljudske poganske filozofije i vjeri pobožnog naroda ponudila je mistična iskustva svetih Alberta, Tome i Bonaventure. Dočarano je to u poznatom euharistijskom himnu koji se pripisuje sv. Tomi i dio je naše duhovne i kulturne baštine“ rekao je rektor Šupraha, istaknuvši značaj pobožne pričesti vjernika.
Naglasio je da su najveći teološki umovi Tome Akvinskog, mističara, skromnih redovnika poput blaženog franjevca Jakova Zadranina, brata Ivana Bonifacija Pavletića, fra Ante Tomičića, Padre Pija i tolikih majki i očeva koji su znai prenijeti vjeru potomcima, osobito bili pobožni prema Majci Božjoj i Presvetom oltarskom sakramentu. „U 266 godina života marijanskog i euharistijskog zavoda i škole u sjemeništu, odgojeno je mnoštvo mladih duša koji su poslije kao pastiri bili nositelji euharistijske i marijanske pobožnosti, djelujući pastoralno u Zadarskoj nadbiskupiji i mjesnim Crkvama od Maribora i Križevaca do Drača. O prvom sjemenišnom Pravilu u našoj kući svakodnevno se služila euharistija i molila krunica. Ponosni smo na to, ali osjećamo se i sad odgovornima da tajnu Krista objavimo kako treba. Često se pitamo: poznamo li to što činimo? Događa li se tu ono što stvarno, opipljivo oblikuje naš osobni i život male zajednice našeg zavoda? Jesmo li svjesni najvećeg otajstva i povijesnog kontinuiteta tog posvećenog prostora čiji smo mi živi kamen? Postižu li ti mladići u fizičkom, psihičkom i intelektualnom rastu, u milosnom ozračju svakodnevne mise, svoju ljudsku i kršćansku zrelost za zauzeti život u Kristovom stilu? Bez prepoznavanja Kristove blizine u euharistiji, bez iskustva poziva i zauzete zrelosti, neće se dostići istinski učinak euharistije. Bez tog vlastitog odgovora, moglo bi se dogoditi da euharistija ne bude puno više od dragih i lijepih obreda u kojima sjemeništarci rado i ponosno sudjeluju. To onda ne bi bilo kršćanstvo po Isusovom planu, nego salonsko kršćanstvo od kojeg je malo koristi za slavu Božju i malo ljubavi za čovjeka“ poručio je rektor Šupraha, rekavši da je Godina euharistije poticaj razmišljati o tim pitanjima pod majčinskim okom Isusove i majke Crkve koja živi od euharistije.
„Budno osluškujmo znakove vremena te u poniznosti tražimo rješenja za ovo vrijeme. Neka bude blagoslovljen sav trud koji se ugrađuje u njihov rast u dobi i milosti i u budućnost našeg naroda“ potaknuo je don Čedomil. Zahvalio je svima koji pomažu život sjemeništa, djelatnicima i roditeljima sjemeništaraca, župnicima i redovnicima, razrednicima, profesorima i suradnicima koji pomažu njihov odgoj i obrazovanje. To su mons. Joso Kokić, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, prof. Tihomir Tomčić, ravnatelj strukove škole Vice Vlatković koju pohađaju sjemeništarci, don Jerko Gregov i don Šime Kevrić, Edi Obućina, prof. engleskog i talijanskog, Ivica Kinda, učitelj gitare i mandoline, Miljenko Bajat, prof. za klavir, prof. Igor Cecić, koji je pomogao pripremu pjevanja za tu akademiju.
Na akademiji je sudjelovao i zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je pohvalio rad sjemeništaraca, bogatstvo prenesenih misli i poželio blagoslov njihovoj daljnjoj izgradnji na putu svećeništva.
Toma Akvinski je rođen 1225. g. u plemićkoj obitelji u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Bio je ponizne, blage i ljubazne naravi, a jake tjelesne konstrukcije, pa su ga zvali ‘šutljivi vol’. Provodio je vrijeme u molitvi i razmišljanju. S pet godina roditelji ga daju na odgoj benediktincima u samostan u Monte Cassinu. Kao nadarenog, poslan je na školovanje u Napulj, gdje upoznaje red sv. Dominika te sa 17 godina odlučuje, a s 21 godinom stupa u dominkance, siromašni red koji je živio od prosjačenja. U Kölnu je Toma studirao kod sv. Alberta Velikog s kojim stječe osnovu za veći dio svoje teologije. Albert je bio toliko zadivljen svojim učenikom da je rekao: ‘Taj nijemi vol jednom će tako riknuti da će cijelim svijetom odjeknuti’. Toma je vjerovao u sklad vjere i razuma. Do tada je autoritet u teološkoj raspravi bila Biblija. Toma kroz svoj nauk uvodi novost tvrdnjom da je razuman argument autoritet za sebe, jer je Bog čovjeku podario moć rasuđivanja. Kad su sv. Alberta pozvali na najglasovitije sveučilište u Pariz, uvjetovao je da s njim ide i Toma. Tu se sprijateljio sa sv. Bonaventurom. Albert Veliki se vratio u Köln i postao ravnatelj visoke škole, a Tomu uzima za svog glavnog pomoćnika. Tu je Toma zaređen za svećenika. U Parizu je doktorirao i s nepunih 26 godina postao profesor bogoslovlja. Umro je u opatiji Fossanuova u 43. godini života, izgovarajući riječ ‘Samo tebe, Bože’.
Ines Grbić