Blagdan bl. Alojzija Stepinca svečano je proslavljen u utorak 10. veljače u župi Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru, prvoj župi u Hrvatskoj posvećenoj tom blaženiku. Večernje koncelebrirano slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. „U kardinalu Stepincu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvom s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom’“ podsjetio je mons. Puljić na riječi sv. Ivana Pavla II., istaknuvši da je u Stepincu kao Marijinom štićeniku, beatificiranom u Mariji Bistrici kamo je Stepinac rado hodočastio, sažeta cijela tragedija Europe u 20. st., obilježene zlima fašizma, nacizma i komunizma.
„Službu navještanja Evanđelja ispunio je svojom patnjom za Crkvu. Često zaboravljamo da je patnja snaga Crkve. Često zaboravljamo patnicima preporučiti svoje molbe, potrebe; ne samo tješiti ih, nego dati osmišljenje, da njihova patnja ima smisla, da se Crkva hrani tom patnjom progonjenih, poniženih, obespravljenih. Sretni oni koji znaju osmisliti svoju patnju i namijeniti je za dobro i budućnost Crkve“ poručio je nadbiskup Puljić. Stepinac je svoju poruku vjere zapečatio smrću.
„Draža mu je bila tamnica nego sloboda, da bi obranio slobodu Crkve i njeno jedinstvo. Nije se strašio okova, kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja. Hrvao se s moćnicima da zaštiti nemoćne. Nije se plašio ni povijao pred moćnicima ovog svijeta. Povijest Crkve upisat će ga među najhrabrije biskupe Europe onog tragičnog vremena. Ime Stepinac ima poruku i za nas je poruka: poruka istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu i čovjeku, ljubavi prema svome rodu“ rekao je mons. Puljić, zahvalivši Bogu što su Hrvati tog vrijednog slugu prepoznali, što ga časte, vole i njemu se mole. Bio je nadbiskup u teškom i kompleksnom povijesnom vremenu u tri susljedne diktature.
„Kad je preuzeo upravu zagrebačke Crkve, iz Njemačke se širio zadah nacizma i fašizma, a iz Rusije bezbožna ideologija komunizma. Žestoko se protivio jednoj, drugoj i trećoj ideologiji, braneći ljudska i narodna prava. Izložio se opasnostima i radije pošao u tamnicu i smrt, nego prihvatio odvajanje Katoličke Crkve od Svete Stolice. Stepinčeva hrabrost u tom mračnom razdoblju bila je izvorom nade za potlačene i ugrožene“ istaknuo je mons. Puljić, u zahvalnosti Bogu za dar Alojzija koji je bio jasan. Svakome je upućivao utješnu pastirsku riječ. Očevima i majkama, mladićima i djevojkama, studentima i radnicima. svećenicima i redovnicima, kulturnim djelatnicima i političarima.
„Svojim nastupima i govorima branio je Božja prava i ljudsko dostojanstvo. Kako nam ponovno trebaju ljudi koji će braniti Božja prava i ljudsko dostojanstvo. Iako se danas puno govori da ljudi imaju prava, sve više doživljavamo da su mnogi obespravljeni. Osobito je obespravljen svemogući Bog kojeg ljudi tjeraju iz svoje sredine, kao da im nije potreban. Strašno je da ljudi oduzimaju Bogu pravo da može stanovati među nama“ upozorio je mons. Puljić.
Stepinac se u nepovoljnim okolnostima cijelim bićem i utjecajnim položajem stavio na stranu ugroženih, obespravljenih i progonjenih pojedinaca, zajednica, naroda i institucija. „S punom sviješću o rizicima, Stepinac je odabrao dosljedno, riječju i djelom, zastupati vjerska i druga vrijednosna načela, ljubav, pravednost i jednakost svih“ rekao je nadbiskup, podsjetivši da je Stepinac u propovijedi u zagrebačkoj katedrali na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942. g., dok se Europom širio nacizam koji je uvažavao samo arijevsku rasu, rekao da svi narodi i rase potječu od Boga; rodni list svakog naroda nalazi se u Knjizi Postanka; svaki narod i rasa imaju pravo na život dostojan čovjeka. Stepinac je isticao da je Crkva uvijek osuđivala nepravdu i nasilje koje se čine u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. „Proročki duh Stepinca pokazuje njegova poruka da se ne može istrijebiti inteligenciju jer to prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti Rome i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu primjenjivali principi rasnih teorija koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još nekakva sigurnost na zemlji“ podsjetio je mons. Puljić na kardinalove riječi, dok se Europom širio nacizam koji je uvažavao samo arijevsku rasu.
„Jasnim govorom izložio je sebe i svoju službu. Bog ga je sačuvao do kraja rata, a onda je opet nastradao od druge ideologije. Taj dični sin koji blista na obzorju Crkve i hrvatske povjesnice govorio je da je Crkva odvažno dignula glas protiv zakulisnog rada internacionalne masonerije, moralne degradacije i zločina pobačaja. Ona bi iznevjerila svoju zadaću, kad ne bi istom dosljednošću dizala glas u obrani svih koji se žale na nepravde, bez obzira kojem narodu pripadali” naglasio je mons. Puljić Stepinčeva upozorenja, rekavši da Stepinčeva pisma pokazuju kako je odabrani Kristov učenik, Božji heroj neslomljivog stava.
U pismu koje je uputio Sudu u Osijeku 1959. g., Stepinac je napisao: ”Osuda je bila juridičko umorstvo sa strane komunista koji poduzimaju sve da me dotuku jer za njih presporo umirem. Mogu i dalje istražitelji onemogućavati moj život, ali ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršit ću je do kraja bez trunke mržnje, osvete prema bilo komu i straha pred bilo kim”.
U pismu mons. Čekadi kaže kako su njegove bronhije sve drugo nego zdrave. „Kad su liječnici zatražili od vlasti da me puste na more, odgovorili su neka podnesem molbu. Rekao sam, nikada! Volim ovdje umrijeti, nego i za čas dati dojam da Crkva popušta i to radi kukavnog zdravlja jednog biskupa. Nanijeli su mi krvavu nepravdu i sad bih još morao moliti od njih milost i reći im da su oni u pravu, a ne Crkva, kad je dignula glas na njihove nepravde” istaknuo je mons. Puljić herojstvo Stepinca, zamolivši njegov zagovor.
Ines Grbić
