Dvadeset i peta obljetnica biskupskog ređenja zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića (14. siječnja 1990.–14. siječnja 2015.) proslavljena je u subotu 10. siječnja Svečanom akademijom u katedrali sv. Stošije u Zadru, pod geslom ‘S dubrovačkog Straduna na zadarsku Kalelargu’. Uz vjernički puk, u Akademiji su sudjelovali i šibenski biskup Ante Ivas, gospićko-senjski Mile Bogović, požeški biskup Ante Škvorčević i dubrovački Mate Uzinić. Život i djelovanje mons. Puljića predstavljen je temeljem teksta kojeg je priredio mons. Josip Lenkić, generalni vikar i kancelar Zadarske nadbiskupije, a uz njega, čitali su ga i don dario Tičić i s. Mirjam Gadža. „Četrdeset svećeničkih i dvadeset i pet biskupskih godina mons. Puljića ne pripadaju samo njemu, već je to i dio povijesti mjesne, domovinske i sveopće Crkve, čiji je on član i službenik“ rekao je vikar Lenkić, istaknuvši da su se zadnjih 25 godina prelamala vremena i gomilala zbivanja u crkvenom i društvenom planu. Nema više države u kojoj je mons. Puljić počeo biskupsku službu niti biskupske konferencije u kojoj je kao biskup stasao. Akademija je popratila Puljićev hod od Kamene, župa Blagaj, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Rod Puljića je zadnjih desetljeća Crkvi darovao dvanaest svećenika i redovnika. Želimir je rođen kao peto dijete u obitelji Ivana i Ane rođ. Raguž. U Blagaju, Mostaru i Požegi je pohađao osnovnu školu, a srednju humanističku školu Ruđer Bošković u Dubrovniku. U Splitu i Rimu na Urbaniani studirao je teologiju, a psihologiju na papinskom sveučilištu Salesianum, gdje 1980. g. doktorira. Bio je dvanaest godina odgojitelj i profesor na bogosloviji u Sarajevu.
Prvo desetljeće biskupstva mons. Puljića podudaralo se s padom komunizma u Europi, nastankom neovisne Hrvatske, uvođenjem ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava za hrvatske građane, ali i srpsko-crnogorskom agresijom. Komunizam je ostavio duhovnu pustoš i zgaženo ljudsko dostojanstvo te neispravne društvene i znanstvene postulate u pola stoljeća ateizma. Prije zadnje četiri zadarske godine nadbiskupa, dvadeset godina biskup je Dubrovnika, uvelike obilježenih Domovinskom ratom. Pisao je apele svjetskim moćnicima i papi Ivanu Pavlu II. za pomoć puku. U Dubrovačkoj biskupiji stradalo je 300 crkvenih objekata. Njegovim zauzimanjem obnovljeno je 19 župnih crkava, 147 drugih crkava i kapela, 14 župnih kuća. Zauzeo se za obnovu 25 samostana. Kada je agresor okupirao Cavtat i spremao se na završni napad Dubrovnika, 16. listopada 1991. g. na Radio Dubrovniku pokrenuo je svakodnevnu emisiju pod geslom: „Ohrabri se, narode moj; Bogu se pomoli i Njemu zavapi!“. Bio je to biskupov ohrabrujući glas kojim je hrabrio i poticao ljude da ostanu u Gradu. Pohodio je prognane vjernike po dalmatinskim gradovima i otocima, slao izaslanike u Kvarner i Istru da im pomognu, vodio korespondenciju s domaćinima dubrovačkih izbjeglica u Italiji. Skrbio je za tri redovnice Družbe Kćeri Milosrđa koje su ostale u samostanu u okupiranom Cavtatu i na raspolaganje stavlja svoju rezidencijalnu kuću, udomljujući prognane svećenike i ostale. U četverogodišnjem stradanju Dubrovačka biskupija je izgubila tri četvrtine vjernika.
„Njegovo stolovanje u Dubrovniku podudara se s najtežim trenucima u suvremenoj povijesti Dubrovnika. Biskup Puljić bio je svjedok u službi istine, promicatelj mira, sigurnosti i slobode. Propovijedima je tješio, davao nadu i hrabrio dubrovački puk, učvršćujući ga u nacionalnom ponosu i vjeri. Njegova pisma i apeli u kojima je tražio pomoć za svoj grad i domovinu dirljiva su svjedočanstva ljubavi prema svom narodu“ istaknuo je mons. Lenkić. U duhu poticaja ‘Odvažimo se, braćo, početi ispočetka’, slijedi graditeljska aktivnost i obnova. Pokrenuo je akciju ‘Župa župu pomaže’, pronalazi donatore u inozemstvu i posredstvom caritasa podržava humanitarnu akciju ‘Krov nad glavom’. Doprinio je obnovi križa na Srđu. Utemeljio je Teološko-katehetski institut u Dubrovniku za obrazovanje laika. Pisao je stručne radove u znanosti, publicistici, psihologiji, kulturi, koristio medije za navještaj evanđelja. Zaslužan je za privolu pape Ivana Pavla II. da bude počasnim građaninom Dubrovnika kojeg je pohodio 6. lipnja 2003. g. U dvadeset godina biskupa Želimira u Dubrovačkoj biskupiji, zaređeno je devetnaest svećenika. Doprinio je povratku nacionalizirane crkvene imovine, osobito vrijednih kulturnih objekata nulte kategorije, samostana sv. Klare u Dubrovniku, gdje sad djeluje Biskupski ordinarijat te benediktinskog samostana sv. Marije na Mljetu. Gradsko vijeće grada Dubrovnika 2013. g. dodijelilo mu je ‘Nagradu Dubrovnika za životno djelo’, zbog dugogodišnjih zasluga u promicanju Dubrovnika, zaštite ljudskih prava i mirotvorstva.
Papa Ivan Pavao II. imenovao je mons. Puljića dubrovačkim biskupom 7. prosinca 1989. g. Za biskupa je zaređen 14. siječnja 1990. g. u Dubrovniku. Glavni zareditelj je bio kardinal Franjo Kuharić, a suzareditelji mons. Ante Jurić i mons. Pavle Žinić. Papa Benedikt XVI. imenovao je mons. Puljića 15. ožujka 2010. g. 69. zadarskim nadbiskupom. Za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije izabran je 14. studenog 2012. g. na 45. zasjedanju HBK. Puljićevo biskupsko geslo je ‘Unitas, Libertas, Caritas’, prema misli sv. Augustina: U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav’. Don Igor Ikić, nadbiskupijski vikar za pastoral, u ime zadarskog prezbiterija nadbiskupu Puljiću darovao je svečanu mitru i misnicu. U svečanosti koju je vodila Ines Grbić sudjelovao je i Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića, regens chorija zadarske katedrale i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.
Ines Grbić