1. Kad je u Zagrebu predstavljena trilogija ‘Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok evanđelja ljubavi’, jedan od predstavljača, dr. Jurčević, istaknuo kako je trilogija od 1872 stranice kapitalno djelo hrvatske historiografije. I dodao je kako svi povijesni izvori nedvojbeno svjedoče da se u tako krajnje nepovoljnim okolnostima nadbiskup Stepinac, bez ikakve zadrške i straha, cijelim svojim bićem i utjecajnim položajem stavio na stranu ugroženih, obespravljenih i progonjenih pojedinaca, zajednica, naroda i institucija. S punom sviješću o rizicima on je odabrao dosljedno, mišlju, riječju i djelom, zastupati vjerska i općecivilizacijska vrijednosna načela, među kojima se posebno ističu ljubav, opće dobro, pravednost i jednakost svih. Knjigu koja rasvjetljava ulogu kard. Stepinca prije, u tijeku i poslije II. svjetskog rata priredio je postulator kauze mons. Juraj Batelja.
Kardinal Stepinac je živio kako to spomenuta trilogija opisuje u vrlo teškom i kompleksnom povijesnom vremenu. Bio je nadbiskup u Zagrebu u tri susljedne diktature. Kad je preuzeo upravu zagrebačke crkve, iz Njemačke se širio zadah nacizma i fašizma, a iz Rusije bezbožna ideologija komunizma. On se žestoko usprotivio i jednoj i drugoj i trećoj ideologiji, te s punim uvjerenjem branio ljudska i narodna prava. Izložio se brojnim opasnostima, te radije pošao u tamnicu i u smrt, nego da prihvati odvajanje Katoličke Crkve od Svete Stolice. Stepinčeva hrabrost u tom teškom i mračnom razdoblju bila je izvorom nade za potlačene i ugrožene.
2. U tijeku žestokih ratnih sukoba, u kojima su se svijetu ukazivali ovosvjetski moćnici, on je 1943. u katedrali upitao: Recite mi što je ostalo od onih silnih veličina poput Džingiskana, Sulejmana, Nerona, Bajazita i kako su se sve zvale te veličine? Danas bi vjerojatno dodao Staljina i Hitlera, Mao Tce Tunga, Enver Hodžu i druga Tita. Ništa drugo nije ostalo, veli, doli šaka praha, kojem možda ni u grobu ne daju mira kletve i suze milijuna ljudi što su ih smrvili i pogazili ti čuveni osvajači i opaki vladari. Što je ostalo od toliko razvikanih političkih demagoga širom svijeta? Bijedna uspomena da su nekada bili i toliko zla svijetu nanijeli. Nasuprot njima Stepinac nudi svetačke likove, koje nam Crkva stavlja pred oči. Pogledajte jednoga sv. Benedikta, Dominika, Franju Asiškoga, Ignacija Lojolu, Vinka Paulskoga, Ivana Boska, Franju Saleškoga, Ivanu Aršku, Tereziju Veliku, Tereziju od Malog Isusa, Fracisku Chantal, svetu Klaru. Ali čemu dalje nabrajati, veli Stepinac, jer za svakoga od njih mogli bi ponoviti riječi Svetog Pisma: “Oni su kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica koje donosi rod u svoje vrijeme!”
Zahvalni smo danas blaženom Alojziju da je bio jasan i glasan, te svakome upućivao svoju utješnu pastirsku riječ. I očevima i majkama. Mladićima i djevojkama. Studentima i radnicima. Svećenicima i redovnicima. Kulturnim djelatnicima i političarima. Branio je Božja prava i ljudsko dostojanstvo i nije se plašio ni povijao pred moćnicima ovoga svijeta. Imao je osjećaj “pomazanog sluge” koji je pozvan i poslan naviješćivati sužnjima oslobođenje, tužnima radost, a svima proglasiti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega. “Na sve optužbe koje se ovdje protiv mene iznose odgovaram da je moja savjest mirna. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti prezir i poniženje.. A pripravan sam svaki čas i umrijeti za to..”
3. Kako bismo razumjeli neslomivi stav ovog Božjeg heroja i njegov optimizam usprkos crne svakodnevice, poslušajmo nekoliko riječi što ih je 1944. uputio okupljenoj mladeži u njegovoj katedrali u Zagrebu: „Svi danas mrmljaju i prigovaraju Bog što nas je pohodio ovako teškim jadima. Ljudi postaju pesimistima, a morali bi zahvaljivati Bogu što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. U takvim prilikama, naime, mogu pojedinci pokazati ljepša svojstva svoje duše. Nema li baš u takvim okolnostima svatko od nas pokazati svoju sućut prema onima koji plaču? Ako im ničim ne može pomoći, može im uputiti barem lijepu riječ, koja često puta više vrijedi nego ne znam kakav dar uz namrgođeno lice.
Mladi prijatelji, srca gori! Naš Bog se nije promijenio. On je i danas brižni otac i liječnik, koji bdije nad nama. Vjera i pesimizam ne idu zajedno. Oni su u protuslovlju. U tom vidu vjernik katolik mora biti optimist, danas više nego ikada. Tamo gdje čovjek završava, Bog istom počinje! Pogledajte tepih s nutarnje strane. Ne ćete ništa vidjeti do li zbrku isprepletenih nîti. A kad pogledate isti tepih sprijeda, vidjet ćete prekrasne motive i figure. Sadašnji događaji u svijetu doista su zamršeni. Nije ni čudo što su takvi jer ih gledamo s obratne strane; iz preuskog vidika ovozemaljskog života. Bog, naprotiv, gleda s druge, one prave strane. Gleda, i zadivit će nas jednom i s ovim događajima, jer otkrit ćemo kako su sve niti sadašnjih zbivanja bile u Njegovoj ruci, da se postigne ono, što je za nas najbolje. Zbog toga ponavljam, mladeži, sursum corda, srca gori!’
4. Ovakvo držanje, puno optimizma, usprkos tamnim oblacima koji su se bili nadvili nad Hrvatskom i Europom, i bez trunka mržnje i straha pred bilo kime, uistinu zadivljuje i potiče na dobro. To je zapravo i motiviralo Ivana Pavla II. da ga ubroji među mučenike Kristove Crkve i da je to učinio u našem nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici. A tom prigodm on će o njemu reći: ‘U njegovom liku sažeta je cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom XX. stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U kardinalu Stepincu blista u punini katolički odgovor, a to je vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav potvrđena praštanjem i jedinstvom s Petrovim nasljednikom’. Zbog toga smo ponosni na njega jer je ostavio osobit primjer kršćanskog svjedočanstva. Službu naviještanja Evanđelja ispunio je prije svega svojom patnjom za Crkvu. A svoju je poruku vjere zapečatio mučeničkom smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja. Hrvao se s moćnicima da zaštiti nemoćne.
Povijest Crkve upisat će ga u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena. Stoga ime Stepinac za nas je poruka Istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu i čovjeku, poruka ljubavi prema svome rodu. ‘A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti’, piše na njegovom grobu u Zagrebu. Na taj grob dolaze nezaustavljivo mladi, odrasli i stari, radnici, zemljoradnici i intelektualci, svećenici, redovnici, biskupi iz domovine i svijeta. Na tom grobu uče se vjerovati, nadati, ljubiti, praštati. Uče se biti mirotvorci i mironosci. Jer, s tog groba širi se uvijek aktualna i sadržajna Stepinčeva oporuka: «Predragi sinci, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite jedno srce i jedna duša!» Blaženi Alojzije, pomozi nama svećenicima i vjernicima ove Nadbiskupije da se bratski ljubimo i da budemo puni optimizma, vjere i nade. I moli za nas i za hrvatski narod. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski