SV. STOŠIJA U ZADRU: PROPOVIJED MONS. ŽELIMIRA PULJIĆA

Sveta Stošija – obrana Zadra nam rodnoga

(Sir 51, 1-12; Ps 156; Rim 8, 31-39; Iv 12, 24-26)

1. Čuli smo u prvom čitanju odlomak iz Sirahove knjige koja pripada mudrosnoj književnosti. Sirah se obraća svojim sunarodnjacima da ih učvrsti u vjernosti i štovanju pravoga Boga, ohrabri u kušnjama, te očuva od zavodljivosti poganske civilizacije. Izraelski puk, naime, proživljava teške dane. Dok prodire poganski grčki način života, mnogi se odriču vjere otaca i kidaju Sveti savez. U takvim teškim prilikama Sirah pruža narodu praktične moralne opomene, pouke i smjernice, te pravila mladima i starijima, roditeljima i djeci, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, učenima i priprostom narodu. Nakon toga pjevali smo psalam 126 koji je hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva. ‘Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin’. Ne treba se onda čuditi što povratnici iz sužanjstva drugačijim očima gledali na muke i probleme s kojima su se susretali. ‘Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi; zato su radosni i vraćaju se noseći snoplje svoje’.

Ovdje mi se čini prikladnim u kontekstu povijesnog datuma međunarodnog priznanja R Hrvatske, od prije 22 godine (15. 01. 1992) parafrazirati spomenuti psalam pa reći ‘bilo nam je ko da snivamo’. Još i danas naviru sjećanja ne samo na teške dane stradanja, nego i na one divne scene naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, prema Europi i  svijetu. ‘Bože čuvaj Hrvatsku’ bila je naša jutarnja i večernja prozbena molitva koja se orila diljem Lijepe Naše. Pa, onda ona pjesma koju su pjevali pisci i glumci, voditelji programa i pjevači. A govorila je o Domovini koja ‘ima snagu zlatnog žita, a oči poput mora’. I pjeva je ‘generacija koja ne spava’. Jer, nemir je u srcima, a ljubav u njima’. A u kontekstu naših ‘narodnih psalama’, sjetimo se i one Thompsonove: ‘Oj Zagoro, lijepa li si. Slavonijo, zlatna ti si. Herceg-Bosno, srce ponosno. Pozdrav Liko, Velebita diko..’ (Posebice mi je drago što danas s nama ‘biskup Like i Krbave’). To su bili naši prozbeni, molitveni i zahvalni psalmi poput onih Davidovih: ‘Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin’.

2. Nemamo povijesnih podataka o tomu kako je Fausta odgajala svoju kćerku Anastaziju. Ali, znamo da ju je dala krstiti još kao dijete, te da joj je usadila u srce ljubav prema Isusu i njegovim prijateljima siromasima. Mala Stošija je tako rano ‘naučila prezirat, raskošje, bogatstvo i zamamne radosti kako bi se Kristu posvema posvetila’. Proslava njezinoga dana dobra je prigoda ispitati se kakav je naš odnos prema Isusu Kristu, Otkupitelju i Spasitelju našemu. Kad se, naime, u punini vremena (Gal 4,4) Isus rodio u obitelji, postao je trajnom ponudom spasenja svakom čovjeku i svakoj obitelji. A svaka obnova započinje i ostvaruje se u temeljnoj zajednici Crkve i naroda, a to je obitelj. U tom vidu mi smo i u ovoj devetnici u čast svete Stošije, kao i cijelu godinu usredotočili našu pozornost prema obiteljima. A ona obuhvaća obiteljsko zajedništvo, moral, odgoj djece i mladih, sakramente i Božje zapovijedi. U obitelji se, naime, događa i živi otkupljenje. Jer, “na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Nema uzvišenije definicije o čovjeku od ove koju Biblija navodi. Bog je zamislio i stvorio čovjeka da bude njegova slika, odraz njegove svetosti, mudrosti i ljubavi. A takva bi trebala biti i obitelj.

Da zaštiti dostojanstvo ljudske osobe i sačuva obiteljsko zajedništvo i dostojanstvo braka i seksualnosti, Bog je izrekao jasna načela života u svojim zapovijedima. Ona čuvaju čovjeka i njegovo zajedništvo od poniženja i razaranja. No, budući da je čovjek obdaren slobodnom, on može odbaciti Božji plan. I to se je dogodilo na početku ljudske povijesti, a ponavljalo se i ponavlja tijekom prošlosti i sadašnjosti. To je drama s kojom se suočava i suvremeni čovjek i njegova savjest. Kao i na početku povijesti čovjek je i danas izložen zavodljivim glasovima Napasnika koji veli: Besmislene su Božje zapovijedi. Ljudi, “spalite svetišta Božja na zemlji” (Ps 74), a to je dostojanstvo čovjeka i obitelji, pa  uživajte i vladajte svijetom. Odbacite Boga i njegove propise pa ćete biti potpuno slobodni! Kako nas je srce boljelo kad smo slušali i gledali da nam ruše naša ognjišta i svetišta i pale naše crkve. Plakali smo i snebivali se nad takvim bezakonjem. A kakva se teška oskvrnuća hrama Božjega događaju po grijehu u samom čovjeku i njegovoj obitelji kad ljudi slušaju glas Zavodnika. Zato su uvijek aktualne Petrove riječi: „Njemu, koji kao ričući lav obilazi koga da proždre, oduprite se čvrsti u vjeri!“

3. I mi smo danas s pjesmom Stošijine himne, koja veli kako je ona ‘obrana Zadra nam rodnoga’, došli pred oltar na kojem ćemo slaviti žrtvu novoga Saveza. Stošija je kao osobita Božja izabranica i mučenica ušla u molitvu Prvoga Rimskoga kanona. Vrijeme u kojem je živjela nije bilo nimalo lako za vjernike. A ona se baš u to vrijeme proslavila po vjernosti Kristu Spasitelju, te osobitim djelima ljubavi prema siromasima, posebice u vrijeme teških progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). Rado je priskakala u pomoć utamničenima i svima koji su oskudijevali. Posebice nakon smrti svoga muža Publija kada je mogla malo više posvetiti brigu kršćanskoj zajednici u Rimu. Svoja dobra nesebično je dijelila siromasima, njegovala bolesne i bodrila klonule.

A to će posvjedočiti pred prefektom Ilirika Probom koji će joj predbaciti da ispovijeda vjeru Galilejca, da pomaže utamničene kršćane i da ih u toj vjeri učvršćuje. Na sve te prigovore ona bez straha odgovara: ‘Jest, pazila sam ih ko zjenicu oka i ako bi koga uhvatila malodušnost hrabrila sam ga; ako je tko bio tužan tješila sam ga. Cjelivala sam noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli’. Kao nagradu za takva djela osuđena je na smrt i spaljena na lomači 25. prosinca 304. Poput Isusa, koji je prošao zemljom čineći dobro, Anastazija je shvaćala kako je milosrđe izričaj najuzvišenije ljubavi prema bližnjemu. Svjesni, braćo i sestre, činjenice da nam je sveta Stošija izvrstan primjer takvog sebedarja, a uz to uzvišen ures grada i Nadbiskupije, te moćna zagovornica kroz dvanaest stoljeća njezine nazočnosti među nama, mi joj i danas zahvalno pjevamo i kličemo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Amen!

 Katedrala, 15. siječnja 2014.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski