1. Dragi Nacionalni ravnatelji PMD-a u Hrvatskoj i BiH, mons. Ivane Štironja don Antune Štefane, dragi dijecezanski ravnatelji, misionari i misionarke, braćo i sestre u Kristu. Od srca vas sve pozdravljam u zadarskoj prvostolnici svete Stošije u Godini vjere. Vjera je u pozadini naših aktivnosti. Ona je temelj i opravdanje našeg života i rada. Prenosim pozdrave Predsjednika vijeća HBK za misije, mons. Slobodana Štambuka koji iz opravdanih razloga neće nazočiti ovom skupu. Ovaj pak godišnji susret naših misionara osobita je prigoda posvijestiti ono što smo po krštenju postali: Isusova misijska zajednica vjernih. Njegove, naime, posljednje riječi, prije nego je uzašao na nebo, bile su: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode..” (Mt 28, 18). Zato je Crkva po svojoj biti izrazito misijska. Istina, ne mogu svi biti misionari. Ali, svi možemo molitvama, osjećajima i materijalnim prilozima pomagati misijsko djelo Crkve. A ono je raznoliko i razgranato u četiri velike skupine: Djelo za širenje vjere, Djelo svetog djetinjstva, Djelo svetog Petra apostola i Misijska zajednica svećenika, redovnika i redovnica. Zajednički cilj svih ovih djela je stvarati i unapređivati misijsku svijest, te poticati molitvu i duh žrtve za misije.
Prva tri misijska djela nikla su u Francuskoj, u teškom vremenu poslije onog velikog veleprevrata koji poznajemo kao Francusku revoluciju. Četvrto pak djelo, Misijsku zajednicu, utemeljio je talijanski svećenik bl. Pavao Manna (1916.), a uključuje svećenike, redovnike i redovnice i sve druge koje žele pomagati misije. Sva ova spomenuta misijska djela nastala su u XIX. stoljeću. I prošlo, XX. stoljeće donijelo je dosta važnih stvari gledom na misijsko poslanje Crkve. Navodim samo tri stvari: a. Najprije ‘Reskript’ kojim je 1926. Kongregacija za obrede odredila neka se pretposljednja nedjelja u listopadu u cijelom svijetu obilježava kao dan molitve i misijske animacije. b. Godinu dana kasnije, 1927., papa Pio XI. proglasio je zaštitnicom misija sv. Malu Tereziju koja nikada nije izišla iz karmela, niti je bila u misijama. Ali, sav svoj život njima je posvetila. c. Spominjem i treću važnu stvar, koja se dogodila u prošlom stoljeću, a to je sustavni razvoj znanosti o misijama po nazivom misiologija koja je dobila svoje katedre u brojnim gradovima svijeta, od Münstera, Münchena, Rima, Beča, Freiburga, Nimwegena iz Europe do Ottawe u Kanadi.
2. Kad je u listopadu 1962. starac Ivan XXIII. gledao na trgu sv. Petra procesiju od 2.500 sudionika: kardinala, patrijarha i biskupa svih boja kože i naroda, s raznolikim mitrama i liturgijskim odijelima, mogao je rukom opipati što znači biti član misijskog organizma koji ‘Crkvom zovemo’. Impresivni dojam o njoj, koja se sabrala u Rimu iz svih dijelove svijeta, očitovao je da ona, kao sveopća zajednica Božjeg naroda, nadilazi nacionalne i europske okvire.
U tri godine intenzivnog rada usvojeno je 16 koncilskih dokumenata u kojima je Crkva progovorila o ljudskom dostojanstvu, savjesti, slobodi, tajni smrti, te o ateizmu kao najtežoj mrlji našeg vremena. Obradila je i suvremene probleme o braku i obitelji, o kulturnom napretku, o naravi i svrsi političke zajednice, te o miru i izgradnji zajednice naroda. Rekla je u što vjeruje i što misli o sebi. Ali je kazala i što misli o svijetu koji bježi od Boga i kojem treba navijestiti Kristovo evanđelje. O tomu je posebice progovorila u dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve, ‘Ad Gentes’ (7. prosinca 1965.) u kojem su izložena doktrinarna načela i objašnjeno da je Crkva, kao Kristovo produljeno utjelovljenje u vremenu, ‘po naravi misionarska’ (AG 2) i valja joj takvom biti i ostati.
Zahvalni smo Duhu Božjem za dar Drugog Vatikanskog Sabora koji je izdao konkretne pastoralne smjernice, te posebice dekretom o misijama (‘Ad gentes’) otvorio nove horizonte. Posvijestio je odgovornost svih krštenika za misije u svijetu. Uveo je mogućnost slanja svećenika, redovnika, laika i obitelji u misijske krajeve (fidei donum). Potakao je stvaranje misionarskih društava na nacionalnoj i međunarodnoj razini kao pomoć u evangelizaciji svijeta. I tako postao solidnom potkom za produbljivanje misija kao trajne i aktualne stvarnosti Crkve.
3. Razumljivo je, stoga, što je blaženi Ivan Pavao II., u prigodi 25. obljetnice dekreta ‘Ad Gentes‘, prije dvadeset i tri godine (7. prosinca 1990.), objavio encikliku ‘Redemptoris Missio’ – o trajnom misijskom poslanju Crkve. On, koji je u prigodi svoga prvog nastupa izjavio kako ‘želi posvuda doći’, napisao je u spomenutoj enciklici kako ‘osjeća da je nastupio čas da se upregnu sve crkvene snage u smjeru nove evangelizacije i misije ad gentes. Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti, a ta je: Navijestiti Krista svim narodima svijeta’ (br. 3).
Neka i ova Godišnja skupština Papinskih misijskih djela u Zadru probudi u svima nama tu svijest. I dok zahvaljujem nacionalnim ravnateljima, don Antunu i don Ivanu da su vas pozvali i okupili u Zadru, zahvaljujem unaprijed i don Mladenu ravnatelju PMD-a ove Nadbiskupije što će vam ovih dana biti pri ruci da se osjećate kod kuće. I želim da i ovdje budete Isusovi poslanici i vjesnici, pa vam u tom duhu, poštovani misionari i misionarke, nacionalni i dijecezanski ravnatelji želim ugodan boravak u gradu koga štite četiri velika zaštitnika sv. Stošija, Šime, Krševan i Zoilo. Oni neka vas prate svojim zagovorom kako bi ovo vaše zborovanje bilo doista uspješno i blagoslovljeno.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 1. srpnja 2013.