„Misionari su heroji naše vjere. Reklo bi se da su tako obični, jednostavni. Ali kad čovjek vidi i čuje kako oni žive Isusa – tako da ga se može opipati živoga. Poželjeli su ići propovijedati Isusa dalekim ljudima, da im kažu kako ih Isus voli. Neki i umru za njega“ rekao je vlč. Antun Štefan, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela za Hrvatsku, u utorak 2. srpnja u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’ na godišnjem susretu misonara u Zadru, nazivajući ih veleposlanicima Isusove ljubavi.
Otišli su diljem svijeta da zriju i umiru poput pšeničnog zrna, da bi u ime Isusa donosili velike plodove. Vlč. Antun je zahvalio misionarima na njihovom apostolskom žaru, požrtvovnosti i nesebičnosti.
„Biti misionar je dar Božji. Svi smo mi misionari. Biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, svaki vjernik u Crkvi je Isusov misionar. No prije svih, to su svećenici i redovništvo kao dio života Crkve koje je Isus okupio i rekao im ‘Hajdete, živite za Boga“ rekao je vlč. Antun. Misionari su i oni koji pomažu aktivne misionare u želji da se ime Isusovo širi diljem svijeta, da drugi narodi upoznaju tko je Isus. „Prije svega, otišli ste propovijedati Isusa. Vi želite da se diljem svijeta proširi ime Isusa koji je spasitelj cijelog čovjeka, duhovno i tjelesno. Kad propovijedate, istovremeno ste i oni koji tom čovjeku pomažete da zavoli Isusa, pomažući ga velikim darovima koje je čovječanstvo sposobno dati u ime Isusovo: školstvo, zdravstvo, sva pomoć na ljudskom i društvenom području koju velikodušno činite“ rekao je vlč. Antun, izražavajući priznanje misionarima u njihovoj spremnosti davanja za druge do smrti, herojskom pripuštanju Božjoj volji i vodstvu, činjenici da se ne boje, da su spremni dati svoj život do kraja.
„Misionari su sretni što mogu biti Isusovi i dati svoj život. Blagoslov koji su donijeli iz misija neka bude blagoslov za sve ljude dobre volje diljem Hrvatske i BiH. Donijeli ste među nas svježinu vjere i nade Crkve koju živite i i gdje djelujete. To bismo htjeli dijeliti i živjeti svaki put“ poručio je vlč. Antun misionarima.
„U Africi je čovjek gladan. Ne samo u tjelesnom smislu, nego je gladan informacije da život ima smisao, da je punina života u Bogu. Razmišljaju o duhovnoj potrebi. Kod nas se o tome ne govori, u smislu odgoja. Dominantno se govori da je čovjek društveno biće. Ali čovjek je i duhovno biće. Afrički čovjek traži Boga“ rekao je don Ivan Štironja, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela za BiH. Istaknuo je da Afrikanci dožive velikim izrazom ljubavi i poštovanja naših misionara to da su naučili njihov plemenski jezik, da s njima kao domaćim ljudima razgovaraju na njihovom jeziku; jer inače imaju negativno iskustvo kako bijeli ljudi, kako oni nazivaju došljake koji nisu crnci, dođu samo crpsti njihova prirodna bogatstva i ne uče domorodačke jezike da bi ostvarili zajedništvo s tim ljudima. I sklonost prinošenju žrtvi ljudi u Africi, iako u poganskom smislu, pokazuje da oni imaju iskonsku potrebu žrtvovanja i na taj način zahvale Bogu u znak molitvene zahvalnosti za darove, ne samo čašćenje Boga, nakon što budu evangelizirani.
„Samim time što živimo evanđelje, pokazujemo potpuno drugačiji svijet. Afrički čovjek je otvoren. U Europi se puno govori o didaktičkim pomagalima, trebamo novo, kako bismo privukli ljude, mlade, djecu. Mi se slomismo da budemo zanimljivi. U Africi je to drugačije. Glavno didaktičko pomagalo je čovjek kao takav. Život misionara, redovnika i svećenika. To je pomagalo koje ljudima pomaže započeti drugi život. Tako svjedočenje evanđelja privlači druge“ rekao je don Ivan, istaknuvši da nutrina čovjeka u Africi nije zasićena.
„U Europi se ljudi zasite i misle što bi još. I zakoni pokazuju da se čovjek prezasitio. Kad je čovjek prezasićen, izmišlja što bih još učinio, što još trebam. Afrički čovjek smatra da je biti kršćaninom biti čovjekom prvog reda. Oni vide da je to nešto posebno. Kršćanstvo ne izrabljuje, ne svađa, nego pomiruje. Isus ništa nije činio za sebe, nego za druge. To čine misionari, to privlači“ rekao je don Ivan, naglasivši da afrički čovjek ima vremena za sebe: „Kaže se, Europljani imaju sat, Afrikanci imaju vrijeme. Ako stalno gledamo na sat, znači da smo ‘izgubljeni’ ljudi, napeti. Da bismo osjetili duhovnu pomoć, trebamo biti svjesni da smo duhovno biće i da za dušu trebamo vremena“.
Ines Grbić
