1. Kad su kardinali 22. listopada 1978. izabrali Ivana Pavla II. bila je to znakovita i hrabra gesta jer nakon 4 i pol stoljeća izabrali su stranca-netalijana za ‘Petra naših dana’. A k tomu prvog papu slavena u osobi krakovskog nadbiskupa Karla Wojtyle. I dok je izborom Wojtyle u Poljskoj nastalo oduševljenje, slavlje i radost, u zemljama Zapadne Europe znatiželjno su se propitivali što će se zbiti nakon ovoga izbora. U Rusiji je zavladala veliki muk i osobita zabrinutost. S pravom je povjesničar iz Perugie, prof. Marco Impagliazzo pri uređivanju zbornika o Ivanu Pavlu II. stavio izazovan naslov, ‘Wojtylin šok’.
Osobito iznenađenje zbilo se za kod njegove prve pontifikalne mise, 22. listopada 1978. kada je povišenim tonom uzviknuo: ‘Ne bojte se Krista!’ I zamolio žarko ‘neka se Kristu otvore širom vrata…’ Ovaj Wojtylin vapaj, u vremenu jake sekularizacije kad su se ljudi počeli udaljavati od vjere i od Crkve, došao je kao melem na ranu. Bio je to znak velikoga ohrabrenja, poticaja i nade. No, najveća novost i šok, posebice za one koji su se trudili stjerati Crkvu u sakristiju, kad je već ne mogu zbrisati s lica zemlje, bila su njegova misionarska, pastoralna putovanja diljem svijeta. Tamo je svojim govorima, porukama, pismima i propovijedima u središte pozornosti vratio čovjeka, vrijednost života i dostojanstvo ljudske osobe, obitelji i naroda. A to je najavio kad je 22. listopada 1978. rekao: ‘Želim svima doći, sve posjetiti, i mjesta gdje se moli i ljude koji mole; beduine u pustinji i karmelićane i cistercite u samostanima; bolesnika u krevetu i radnika u tvornici. Htio bih vidjeti i sve one koji su poniženi i obespravljeni. Htio bih zaviriti i iza kućnih pragova vaših kuća, posvuda bih htio doći’.
2. U tomu je i odgovor na pitanje zašto je Ivan Pavao II. toliko putovao i zašto su njegovi pastoralni pohodi bili tako brojni, a molitveni vapaji za spasenjem veoma glasni. I dok je ostavljao dojam poniznog, pobožnog i skromnog čovjeka, često ga se moglo vidjeti i čuti kako poput starozavjetnog prorok prekorava i osuđuje. Volio je samoću i prostore tišine, molitve i sabranosti. Ali, zapamtili smo ga i kao Papu velikih i znakovitih nastupa i masovnih okupljanja.
Nitko se nije tako umješno i uspješno približio suvremenom čovjeku kao Papa Ivan Pavao II. Od djece i mladih, do starih i bolesnih. Ovi posljednji na osobit način osjetili su njegovu blizinu i potporu zadnjih dana njegovog križnog puta kad je ostao bez riječi i htio vidljivo s prozora i u znakovima raširenih ruku biti blizu njima. Ivan Pavao II. bio je blizu kako sportašima i umjetnicima, tako i političarima i znanstvenicima; kako biskupima, svećenicima i Bogu posvećenim osobama, tako i radnicima, obrtnicima i težacima. Bio je blizu, a to pokazuje i suosjećanje u povodu njegove smrti, kako onima koji ne drže do vjere, tako i onima koji vjeruju na različite načine i ispovijedaju različite vjerozakone. Svojim brojnim pohodima zemljama i narodima na svim kontinentima, osim onih malobrojnih koji ga nisu htjeli ugostiti, Ivan Pavao II. je urastao u njihovu povijest. I moglo bi se stoga s pravom tvrditi kako je svojom pojavom i čudesnom aktivnošću postao osobitim «građaninom svijeta».
3. Hrvatski narod neće nikada zaboraviti njegovu očinsku brigu koju je pokazao kad nam je bilo najteže, u vrijeme nedavnog Domovinskog rata. Nije se, naime, tih dana umarao moliti za mir u našim krajevima, te činiti sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se obustavilo ruku koja ubija. Uz susrete s našim ljudima, koje je imao diljem svijeta gdje naši zemljaci žive i rade, on se pet puta službeno susreo s Hrvatima: tri puta u Hrvatskoj i dva puta u BiH. Stoga ne čudi izjava jednog vatikanskog djelatnika koji je rekao kao su «Papi iza Poljaka najdraži Hrvati». I Hrvati su u više navrata očitovali kako vole svog Papu, koji je zaslužan što je nestalo ideologije bezbožnog komunizma koji je nanio puno zla Europi i Hrvatskoj. Posebice pak Hrvatska mu je zahvalna što se zauzimao da bude priznata kao suverena i nezavisna država. A u zadnje vrijeme osobito se zauzimao da i naša domovina bude pridružena zajednici ujedinjene Europe.
A u audijenciji prigodom zahvalnog hodočašća u Rimu, 8. studenog 2003. godine, Papa je rekao kako je «Providnost htjela za odredište njegovog 100. apostolskog putovanja izvan Italije upravo Hrvatsku, s postajama u starome i predivnome Dubrovniku, u Osijeku i Đakovu, Rijeci i Zadru.. Vaša ljubljena zemlja ima snagu i posjeduje sve sposobnosti izgrađivati društvo utemeljeno na vjerskim i ljudskim vrijednostima, koje poštuje svetost života i veliki Božji naum o obitelji, promičući duh zajedništva i suodgovornosti. Molim Boga neka plemenitome hrvatskom puku udijeli mir, slogu i ustrajnost u zalaganju za opće dobro. Sav vaš narod povjeravam zagovoru Blažene Djevice Marije – Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, i svetoga Josipa – nebeskoga zaštitnika vaše zemlje». Od brojnih tema o kojima je Ivan Pavao II. zborio i zauzimao se kratko ću radi aktulanosti navesti samo dvije: Njegovo zauzimanje za dostojanstvo čovjeka i obitelji, te njegov pogled na ujedinjenu Europu.
4. Kao što je papa Lav Veliki pozivao kršćane ‘neka upoznaj svoje dostojanstvo’, tako se i blaženi Ivan Pavao II. nije umarao ponavljati i pozivati obitelji neka ‘postanu ono što jesu’ (FC 17), ono što su pozvane biti. Povijest, naime, čovjeka i ljudskog spasenja ide preko obitelji koja je u središtu Božje pozornosti. Na vjenčanju se po božanskoj uredbi rađa ustanova čvrstog zajedništva koja postaje «intimnom zajednicom života i ljubavi» (GS 48). Stoga je obitelj kao prva škola «društvenih vrlina» u središtu posebne društvene i crkvene brige i skrbi. Brak stoga postaje zvanjem u kojem mladenci dobivaju zadatke što ih preuzimaju pred Bogom i pred Crkvom. A to su doživotno obećanje ‘vjernosti, ljubavi i poštovanja’. I kao što je nekoć ‘Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svome narodu, tako u činu vjenčanja Spasitelj i Zaručnik Crkve dolazi u susret kršćanskim supruzima’ (GS 48) i obnavlja prvotni naum koji je Stvoritelj upisao u srce muža i žene.
Unatoč iskušenjima i teškoćama sakrament svete ženidbe istodobno je poziv i zapovijed: Ostati zauvijek vjerni jedno drugome i poslušni volji Gospodnjoj: ‘Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja’ (OZ 20). Budućnost braka, međutim, nije unaprijed predodređena, a niti su uspjeh i sreća supružnika negdje ‘u zvijezdama zapisani’. Ne. Oni su predani u ruke supružnicima. A projekt obiteljskog zajedništva uručen je njihovom razumu i srcu, njihovoj slobodi i odgovornosti. Isus podijelio brige i radosti s ljudskim rodom kad se rodio u obitelji. On će blagosloviti svaku obitelj ako bude vjerne, u ljubavlju gorljive i u molitvi postojane, te ako budu život poštivale.
5. Četiri su zapravo ‘zadaće’ kršćanske obitelji o kojima govori i piše Ivan Pavao II. Tu je najprije stvaranje zajednice osoba kako su pisali koncilski oci prije pola stoljeća kad su rekli da je obitelj ‘intimna zajednica života i ljubavi’ (GS 48). Bez života i ljubavi obitelj je obična udruga, klub, a ne intimna zajednica osoba. Kada toga nema onda se govori o udruzi, bratstvu, klubu i ortaštvu, jer se pojedinci druže i ujedinjuju više iz osobnih ili skupnih interesa, negoli radi boljitka drugih. U temelju je njihova suživota načelo druženja i konačišta, a ne logika obiteljskog zajedništva i ognjišta. Druga temeljna zadaća na koju Stvoritelj poziva muža i ženu jest služenje životu. A to se odvija na dvije tračnice: prenošenjem života i odgojem djece. Uz ove dvije zadaće upisane u narav obitelji, imamo i dvije društvene koje se odnose na sudjelovanje u društvenom životu, te u životu i poslanju Crkve. Zbog toga se i veli da je obitelj prva životna stanica društva. Snagom svoje prirode i poziva obitelj će dobro razviti ovo svoje poslanje ako uistinu bude ‘intimna zajednica života i ljubavi’, ‘prva škola društvenih vrlina’ gdje se uči zajedništvu, poštivanju, solidarnosti, gostoljubivosti i drugo. No, kršćanska obitelj je pozvana sudjelovati ‘izgradnji kraljevstva Božjega posredstvom svoga sudjelovanja u životu i poslanju Crkve‘ (FC 49).
Kršćani su svjesni da je ‘obiteljsko zajedništvo’ milosno stanje za koje se valja Bogu moliti, te prositi zagovor, zaštitu i blagoslov Svete obitelji. Isus je podijelio brige i radosti s ljudskim rodom kad se rodio u obitelji. On će blagosloviti sve obitelji koje bude vjerne, u ljubavlju gorljive i u molitvi postojane. Stvarajući muža i ženu na svoju sliku i priliku, Bog ih poziva na suradnju u prenošenju dara ljudskog života: ‘I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!’ (FC 28). Ljudski život je vrijednost koju treba braniti protiv modernih tehnologija, genetičkog inžinjeringa, kemija, neurokirurgija i drugih oblika manipulacije.
6. Jako je puno govora i dokumenata koje je Ivan Pavao II. posvetio starom kontinetu Europi. Spomenut ću samo ono što je u godini 2003. kad je bio kod nas napisao. Uz encikliku Crkva u Europi posebice su zanimljivi nejgovi kratki govori u prigodi anđeoskog pozdravljenja od 13. srpnja do 31. kolovoza 2003. On je, dakle, osam puta uzastopice govorio o Europi. Bila je to godina intenzivnog rada na stvaranju Europskog Ustava u koji njezini kreatori nisu htjeli staviti riječ ‘Bog’, kao ni naglasiti ‘kršćanske korijene Europe’. 28. lipnja 2003. papa Ivan Pavao II. objavio je svoju Apostolsku pobudnicu o ‘Crkvi u Europi’ koja je plod druge specijalne sinode biskupa o Europi, održane u listopadu 1999.
Što je Papa htio istaknuti ovim svojim kratkim nagovorima uz molitvu Anđelova pozdravljenja tijekom srpnja i kolovoza 2003. godine? U prilogu je svih osam nagovora koje je izgovorio toga ljeta nakon povratka iz pastoralnog pohoda u Hrvatskoj (Dubrovnik, Osijek-Đakovo, Rijeka i Zadar od 5. do 9. lipnja 2003.). Osjećam kako je htio dati do znanja što Crkva misli o Europi, te na taj način pomoći sastavljačima Ustava da ne zaborave ono bitno: kršćanske korijene ovog starog kontinenta. Posebice zbog suvremenog mentaliteta i kulture u kojoj se ‘živi kao da Boga nema’ pa se događa ‘tiha apostazija’, premda je kršćanstvo oblikovalo i duboko proželo sve pore Europe.
7. Stoga papa poziva kršćane i Crkvu neka ponudi Europi najvrjednije što ima: vjeru u Isusa Krista koji je izvor nade koji ne razočarava’ (br. 18). Ovom starom kontinentu potrebni su vjernici čvrste vjere kao i misionarske zajednice koje svjedoče ljubav prema Bogu i ljudima (br. 50). Budući da je Europa ‘obilježena kršćanstvom’, ona ima obvezu pružati evanđelje nade siromasima današnjice (brojne su kategorije siromaha: nezaposleni, bolesni, stari, osamljeni, klošari, ovisnici, prognanici, iseljenici..(br. 104). Isto tako valja sačuvati svetost nedjelje, Dana Gospodnjeg (br. 69), te njegovati duh zajedništva koji povezuje različite kulture i narode (br. 108).
Europa nije samo zemljopisni, nego još više povijesni i kulturalni pojam. I dok proživljava određenu krizu Papa smatra kako je vrlo važno da sačuva svoj pravi identitet. Njezino pak proširenje nije samo stvar ekonomije i zemljopisa, nego usvajanje i usklađivanje vrjednota koje je kršćanstvo stvaralo i oblikovalo kroz stoljeća: svetost života, ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. U tom vidu papa ističe kako je katolička Crkva uvjerena da je Evanđelje Isusa Krista bilo i ostaje neiscrpnim vrelom duhovnosti i bratstva europskih naroda. Stoga, završava Papa svoje osmotjedno obraćanje kako priznati i usvojiti u Ustavu izričito da Europa ima kršćanske korijene znači određenu garanciju i za njezinu budućnost. A od toga će imati svi koristi. ‘Povjeravam ovaj projekt brizi one koja je ima svoja svetišta diljem ovoga kontinenta, neka od Europe učini ‘pravu simfoniju naroda’ koji će skupa graditi civilizaciju ljubavi i mira.
8. Ne smijemo nikada zaboraviti one poticajne riječi s mise u Rijeci kad ustvrdio kako je ‘društvo dramatično podijeljeno’, te nas kao kršćane pozvao da se ‘ne mirimo s takvim stanjem’ i da ‘budemo narod nade’ i ‘narod koji se moli’. Posebice ne smijemo zaboraviti oproštajne riječi na Forumu u Zadru kojima je zgrabio i osvojio svako srce: ‘Hvala tebi ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se tvojih patnja uzrokovanih ratom i blizu sam svima koji podnose njegove tragične posljedice. Ali, poznata mi je i tvoja snaga, hrabrost i nada. Siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Zemljo hrvatska Bog te blagoslovio’.
Kao hrabri borac i dobri Otac prošao je ulicama svijeta. Poput Mojsija, koji je objedinio raspršene Izraelce i doveo ih u obećanu zemlju, i on se osjećao pozvanim ujediniti Crkvu i povesti je u treće tisućljeće kršćanstva. Zahvalni blaženom Ivanu Pavlu II. za sve dobro što je učinio nama, Crkvi i svijetu, posebice za njegovu čvrstu vjeru i uzornu pobožnost, harno molimo, neka i nama u ovoj Godini vjere Gospodin pomogne otkrivati razloge naše nade i vjerničke sigurnosti. Gospo Trsatska, kojoj je blaženi Ivan Pavao prije deset godina došao na hodočašće, pomozi i nama da te njegovom odanošću i ljubavlju volimo i častimo. Amen.
Mons. Želimir Puljić
zadarski nadbiskup