„Ako su misionari u prošlosti, kako bi navještali Evanđelje, prošli beskonačne zemljopisne udaljenosti, današnji misionari imaju nadvaldati jednako tako beskonačne ideološke udaljenosti, i to čak ne izlazeći iz svoje četvrti“ misao je kardinala Donalda Wuerla, glavnog izvjestitelja Biskupske sinode, koju je na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u četvrtak 10. siječnja u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru istaknuo mons. dr. Đuro Hranić, đakovačko-osječki pomoćni biskup. Tragom teme rekolekcije ‘Biskupska sinoda o novoj evangelizaciji u Godini vjere’, mons. Hranić je prenio dojmove svog sudjelovanja u biskupskoj sinodi u Rimu u listopadu 2012. godine. Sinodu smatra snažnim i dojmljivim iskustvom univerzalnosti Crkve i unutarcrkvenog dijaloga. U sudjelovanju na Sinodi osobito ga je izazvao element koji je temeljni a nije dovoljno iščitan niti konkretiziran – pitanje duha, molitve i duhovnosti; obraćenja i autoevangelizacije evangelizatora, iz čega proizlazi osobna vjerodostojnost, privlačnost, prihvaćanje crkvenih i sinodskih smjernica kao vlastitog stava i uvjerenja, a ne samo kao nečega izvana određenog i nametnutog. Podsjetio je na pitanje pape Benedikta XVI. na misi otvorenja Sinode, ‘Tko je Bog i što ima s čovječanstvom’. „Kako današnjem čovjeku priopćiti spasonosnu stvarnost da se Bog očitovao u Isusu, da je progovorio i ušao u povijest. Za to trebaju biti jasna tri temeljna elementa evangelizacije: molitva, javno priznavanje vlastite vjere i ljubav“ rekao je mons. Hranić, istaknuvši papine poruke sa Sinode: apostoli nisu stvorili Crkvu izrađujući ustav, nego okupljajući se na molitvu u iščekivanju Duha Svetoga. Crkva ne počinje s našim djelovanjem, nego Božjom rječju i djelovanjem. Samo Bog može stvarati Crkvu. Ako Bog ne djeluje, naše djelovanje nije dostatno. Nije formalnost što okupljanje i djelovanje započinje molitvom, nego je to očitovanje svjesnosti činjenice da je inicijativa uvijek Božja, koju mi možemo moliti, te da Crkva može s Bogom surađivati. Javno priznavanje vjere je više od ispovijedanja vjere u Krista. „Osim sadržaja, to je prije svega osobno uvjerenje, osobni stav, život usklađen s uvjerenjem. To je osobna vjerodostojnost i postojanost, jednaka svjedočenju pred sudom, iako bi to moglo koštati. Priznavanje zahtjeva spremnost žrtvovanja života, prihvaćanja mučeništva, ono je vidljivo. Objava i naviještanje nije informacija o Bogu, nego je objava sam Bog koji je postao čovjekom“ rekao je mons. Hranić. Priznavanje vlastite vjere je jednako priznavanju i očitovanju vlastite ljubavi iz koje treba buktati vatra evanđelja. „Naša strast za navještanjem se mora napajti na vjeri, a vjera se ima preobraziti u vatru ljubavi. Kršćanin ne smije biti mlak. Vjera mora zahvatiti cijeli bitak a radost je tako velika da zahvaća i bližnjega. Evangelizatori mogu biti oni koji su svjesni Božjeg djelovanja u Crkvi i koji izgaraju od strasti da svijetu navještaju Krista“ rekao je mons. Hranić. Četiri obilježja evangelizatora su: imati miroljubivu hrabrost sv. Maksimilijana Kolbea i Majke Terezije iz Kalkute, biti u zajedništvu s Crkvom i solidaran s pastirima, radosno navještati Božju poruku, osjetiti hitnu potrebu za važnim poslanjem. Na Sinodi je upozoreno da postoji intelektualna i ideološka odvojenost od Krista i Crkve: individualizam ukida odgovornost čovjeka prema drugomu, a racionalizam pretvara religiju u osobno pitanje. Kardinal Wuerl je sabrao i složio bitne teme i naglaske iz plenarne rasprave sinodskih otaca. Stručnjaci su u suradnji sa zapisničarima svake jezične skupine uobličili 58 prijedloga (prepozicija) sinodskih otaca koje predstavljaju završni dokument Biskupske sinode i prijedlog su Svetom Ocu za izradu njegove apostolske pobudnice. Teme su narav i kontekst nove evangelizacije, pastoralni odgovori i zahtjevi te subjekti nove evangelizacije i sudjelovanje u njoj. Mons. Hranić je istaknuo da su na plenumu osobito zanimanje izazvale dvije teme: ustanova posebne službe vjeroučitelja i službeno liturgijsko postavljanje vjeroučitelja (katehista) u službu te redoslijed podjele sakramenta inicijacije , odnosno povratak na izvorni redoslijed podjele sakramenta inicijacije i s tim u vezi dob za podjelu sakramenta potvrde. „Čini mi se da su svi biskupi svjesni da je sadašnja praksa podjele sakramenta potvrde u mladenačkoj dobi i pomicanje prema odrasloj dobi uvjetovano pedagoškim motivima i pastoralnim izazovima. Velik dio biskupa bio bi spreman za povratak na izvornu praksu, ali tek manji broj biskupa na tome inzistira jer najveći broj njih smatra da bi prije ikakve promjene valjalo smisliti neki sakramental ili neki simbol koji bi se podjeljivao u mladenačkoj dobi i čije bi primanje trebalo biti poželjno za mlade i njihove roditelje, kao što je to slučaj s krizmom“ rekao je mons. Hranić. Duhovni i pastoralni dinamizam ima impuls u Drugom vatikanskom saboru, a obnovljeni dinamizam evangelizacije ima dvostruki utjecaj: na crkveno poslanje među narodima koji još uvijek ne poznaju Isusovu poruku, te na novu evangelizaciju koja je usredotočena na vjernike koji su kršteni ali žive daleko od Crkve, bez prakticiranja kršćanskog života. Biskupska sinoda posvećena je toj novoj vrsti evangelizacije, no to specifično usmjerenje ne smije smanjivati misionarski polet ni redovitu evangelizaciju u kršćanskim zajednicama, jer se tri oblika iste stvarnosti evangelizacije nadopunjuju, istaknuo je biskup Hranić.
Ines Grbić