Nadbiskupova propovijed na Dušni dan, Zadar, Katedrala, 2. studenoga 2012.
1. Dok smo jučer ili danas poslijepodne obilazili groblja i palili svijeće dragim pokojnicima, neminovno smo morali razmišljati i o našem budućem grobu, o kraju i svršetku našega života. Ovo su zapravo posebni dani kad o tome intenzivnije mislimo. Puno vremena, naime, provodimo ne obazirući se na tu trajnu životnu konstantu. Živimo kao da smrti nema. Ili kao da k nama doći neće. A ipak, smrt je nešto najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. I nema ništa u životu tako snažno, jasno, i usudio bih se reći, pravedno što ljude čini jednakima, kao smrt. Pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godišću. Ona ne poznaje ni privilegije ni razlike. I nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo. I još više. Sami smo smrtni. Ona nas ne čeka u nekoj bližoj ili dalekoj budućnosti. Ne. Zapravo, svaki naš trenutak, sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. I svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, postaju prošlost jer nad njima se nadvija sjena smrtna.
Nije nimalo ugodan osjećaj da su stvari na svijetu prolazne, a među njima i mi osobno. Zbog toga nam dobro dođu riječi iz Jobove knjige: ‘Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi. A kad se i ja probudim, k sebi će me dići, pa ću Boga svojega gledati’. Posebice su utješne riječi psalmiste koji pjeva: ‘Gospodin mi je svjetlost i spasenje koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? I njegova žarka molitva kojom samo jedno traži: ‘da živi u Domu Gospodnjem sve dane života svoga, te da uživa milinu Gospodnju i Dom njegov gleda dovijeka’.
2. Zašto je današnjem čovjeku teško razmišljati o smrti? Zbog čega mu se pričinja kako je ona nešto što se njega ne tiče? On zapravo i ne zna što to znači umirati. Jer, sve donedavno ljudi su umirali u krugu svojih najbližih. Djeca su u roditeljskoj kući gledala kako umire nono i nona, a onda otac ili majka. Postupno i prirodno privikavali su se na to kako će i na njih doći red. Danas se redovito umire po bolnicama, lječilištima i sanatorijima. A ako slučajno umre u vlastitoj kući, vrlo brzo se i uredno ‘pospremi pokojnika’ i odveze u mrtvačnicu. U tijesnim gradskim stanovima nema mjesta za odavanje počasti pokojniku kako se to nekada činilo po selima. U modernom svijetu desakralizirana je i smrt, a pogrebni obredi svedeni na površni spektakl. Bol i smrt izgubili su onu socijalnu i duhovnu dimenziju koju su ranije imali. Na njih se više ne gleda kao na darovanu prigodu rasta u humanosti, altruizmu i svetosti. A popratni sekularni sadržaji ne dopuštaju ljudima da o smrti misle onako kako je to mislio religiozni pjesnik koji je ovako pisao: ‘Kolik strah će na sve pasti, kada Sudac višnje vlasti, dođe preterest ljudske strasti. S trublje čudan zvuk romoni, u sva groblja budeć roni, i pred prijesto mrtve goni’.
Duhovni pisac je stihovima opisao osjećaj koji muči dušu vjernika u susretu sa smrću. Suvremenog čovjeka, naprotiv, ne muči toliko pitanje vječnog suda, već strah od osamljenosti u vremenu prije smrti i ostavljenosti kad ga napuste životne snage. Strah od suvišnosti, tereta, boli i besmisla patnje jači je od onoga straha susreta s vječnim Sucem. Stoga je neobično važno i dragocjeno vrijeme bolovanja i umiranja, posebice oni trenuci pred samu smrt. Jer, to je neponovljivo. Isus je svoje vrijeme neposredno pred smrt iskoristio za najvažnije čine. Bio je sa svojima, a apostolima i učenicima koje je te večeri nazvao prijateljima. Zaredio ih je za svećenike i ustanovio Presvetu euharistiju. Pozvao ih neka ljube jedni druge kao što je on njih ljubio. Molio je i tražio neka ga prate u molitvi. Otvoreno je govorio o smrti koja se približava. Otvarao je oči svojim učenicima i pozivao neka ne bježe u zaborav. Hrabrio ih je i poticao neka ustraju u molitvi. I obećao im ulazak u kraljevstvo Oca svojega.
3. Blago svima koji pođu za Isusom, te uđu u to novo kraljevstvo koje je njegov Otac pripravio malenima, siromašnima, umornima i uplakanima. ‘Ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan’ (Iv 6, 37‐40). Blago svima koji Isusove riječi shvate i prihvate. Slušajmo, braći i sestre, u ovoj Godini vjere malo više što nam to Isus govori i poručuje. Uzmimo evanđelje i čitajmo što su o njemu zabilježili sveti pisci. I pomiješajmo se u duhu s onim silnim svijetom koji ga je slušao i visio o njegovoj riječi. Jer, to su riječi života vječnoga na koji nas upućuju i ovi blagdani kada slavimo svoju domovinu, nebeski grad Jeruzalem. Onamo, naime, i mi putujemo u vjeri ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.
Svetkovinom Svih Svetih, kao i današnjim spomenom svih vjernih mrtvih Isus poziva sve članove putujuće Crkve i potiče neka se ne boje smrti i neka ne gube nadu. Dapače, upućuje riječi ohrabrenja da ne tuguju zbog troga što su ‘siromašni, gladni i žedni pravednosti’. ‘Blago vama kad ste ožalošćeni, kad vas pogrde i prognaju. Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima’. Pred čudom ovih blagdana stajao je i vidjelac Ivan te zapisao u knjizi Otrkivenja: ‘Ja, Ivan vidjeh veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše prebrojati iz svakog naroda, plemena, puka i jezika’. Blago nama ako nas je Ivan vidio u tom silnom mnoštvu spašenih koji se klanjaju pred prijestoljem Jaganjca i govore: ‘Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast i moć, i snaga Bogu našemu, u vijeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, katedrala 2. studenoga 2012.