Nadbiskupova propovijed na svetkovinu Svih Svetih, Zadar, Katedrala, 1. studenoga 2012.
1. Čuli smo liturgijska čitanja predviđena za blagdan Svih Svetih. Čuli smo Isusov govor na Gori koji nazivamo govorom “blaženstava”: “Blago siromasima, ožalošćenima, krotkima, gladnima i žednima, milosrdnima, čistima srcem, mirotvorcima, progonjenima, jer njihovo je kraljevstvo nebesko” (usp. Mt 5, 3-10). Isus je izgovorio ova “blaženstva” na početku druge godine svog javnog djelovanja i propovijedanja kad se već bio predstavio svome narodu. Mnogi su znali što čini i naučava. Isto tako su znali da traži i obećava «Kraljevstvo Božje». Vrijeme je došlo da to kraljevstvo započne osnivati i uvoditi. Da mu dadne ustavne norme i zakone; da odredi organizacione okvire i postavi starješine. Upravo tih dana, neposredno prije ovoga govora, Isus je odabrao dvanaestoricu koji će biti njegovi vjesnici i namjesnici. Njima će izdati naredbu: Idite po svem svijetu i propovijedajte. Krstite i naučavajte. Evo vam nove ustavne odredbe, nove zakone i propise. Po njima se ravnajte.
Današnji Isusov govor upravljen je seljacima i ratarima koji natapaju zemlju svojim znojem, a na njih se gleda s visoka i ponekad s prezirom. Ovo je govor radnicima koji za svoj zasluženi uradatak ne primaju zasluženu plaću. Ovo je govor majkama koje su nadživjele svoje sinove i spominju ih se danas u tuzi i bolima. Ovo je govor i onim majkama koje sinove imaju, ali su željne njihove ljubavi i pažnje, jer uz živu djecu ostale su sirote i napuštene. Isus se danas obraća onima koji žive u patnji i koji se hrvu s nezgodama i brigama života. On svoju riječ upućuje ljudima koji su proživjeli križne putove i nekoliko Velikih Petaka. Njegov govor upućen je onima koji trpe nepravdu, a nemaju sredstava i moći izboriti se za pravdu. Isus govori siromašnima, potlačenima, uvrijeđenima; onima koji pate i trpe.
2. Propovjednici se danas osjećaju nemoćno pred ovim tekstom. Svjesni su, naime, da ne mogu olakšavati brige, vraćati mrtve, odstranjivati bolesti i donositi ovozemaljsko blagostanje. Mogu jedino ponavljati riječi s Gore blaženstava koje su davale snagu i hrabrost milijunima kršćana kroz povijest. I dok su se punili zatvori i umnožavala gubilišta vjernika, jedino su ove Isusove riječi bile kadre ublažiti rane, otirati suze i vraćati utjehu i nadu. Slaveći blagdan Svih Svetih Crkva vidi sebe u svečanoj povorci kao hodočasnicu prema nebeskom gradu Jeruzalemu. Kao putujuća Crkva ona ponekad zastane i zazove pomoć onih koje je Ivan vidio u Otkrivenju: ‘Veliko mnoštvo stoji pred prijestoljem i Janjetom obučeni u bijele haljine s palmama u rukama; oni dođoše iz velike nevolje i opraše svoje haljine i očistiše ih u krvi Janjetovoj’. Sveti Ivan vidi među njima najprije mučenike koji su svečano ušli u slavu nebesku. Herojski su svjedočili vjeru pred moćnicima ovoga svijeta te na uzvišen način dokazali svoju ljubav prema Kristu. Kraljevstvo u kojem su se našli zapravo je odvijeka pripravljeno takvim herojima; ali, i malenima, siromašnima, umornima i uplakanima.. Ono je ustvari kraljevstvo za djecu Božju, a ne za gospodare i tirane svjeta.
Isusova blaženstva temelj su nove, kršćanske civilizacije, evanđeoske humanosti, ljudske, obiteljske i socijalne sreće. Nešto što je najpotrebnije i najaktualnije. Istina, obrisi takve civilizacije često su neprepoznatljivi u našem okruženju u kojem vlada logika zavisti, ogovaranja, mržnje i nasilja. Zbog toga Isus želi te probleme rješavati dobrotom, a ne zloćom, oružjem istine i snagom duha, a ne nasiljem. ‘Logikom blaženstava’ on želi prekinuti spiralu osvete, te zlo pobjeđivati dobrotom i ljubavlju. Tom je strategijom nastupio i počeo osvajati mase. Ni na koga nije potego ni mača, ni biča. Nikoga nije kleo i zastrašivao. Narod mu je hrlio i govorio kako ‘još nitko nije tako govorio’ i tako radio.
3. Nama je Providnost udijelila, braćo i sestre, da i u ovoj Godini vjere budemo svjedocima takve Božje civilizacije života, pravde, milosti, dobrote, milosrđa, krotkosti i mira. Svjesni smo velikoga Očevoga dara što se već od našega krštenja ‘djecom Božjom možemo zvati, a još se nije očitovalo što ćemo biti’ (1 Iv 3,2). Svetkovina Svih Svetih podsjeća nas na to naše urođeno dostojanstvo, kao i na sve koji su Isusov zakon prihvatili, usvojili i vršili. Ona nam pripovijeda o mnoštvu onih iz Otkrivenja koji su već stigli ‘pred prijestolje Jaganjca, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama’. Njih se danas spominjemo i njima se posebice molimo. Priključimo se najprije mnoštvu Isusovih slušatelja, pa usvajajmo njegove propise i zakone, njegove ustavne odredbe opisane u današnjem govoru blaženstava.
I dok razmišljamo kako je lijepo naći se u društvu Isusovih slušatelja, ‘umiješajmo se u duhu u zbor patrijarha, proroka, vijeće apostola, među brojne čete mučenika, u društvo ispovjedalaca i djevica, u zajedništvo svih svetih, kako slikovito piše sveti Bernard i poziva: ‘Požurimo onima koji nas čekaju i želimo one koji nas žele’ (Govor 2, 5/1968/, 364). A kad se večeras ili sutra u tišini i sabranosti budemo križali nad grobovima svojih milih i dragih, na kojima će izgarati uljanice i svijeće naše zahvalnosti, priključimo se molitvom i srcem u duhu onom silnom mnoštvu spašenih (iz Otkrivenja) koje pada ničice pred prijestoljem Svevišnjega, pa zapjevajmo skupa s njima: ‘Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen!’ (Otkr 7,9)
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 1. studenoga 2012.